Moja majka hrani mrtvog psa – Melida Travančić

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju koja glasno govori o onom što šutimo; čitati poeziju koja jasno artikulira i razotkriva tabue i tajne; čitati poeziju koja ne prešućuje ni sebe ni nas.

**

Pjesnikinja rubnih prostora

 

Melida Travančić,Moja majka hrani mrtvog psa, Planjax, Tešanj, 2023.

Da je književnost bitna i da gotovo uvijek (barem vjerujemo u to) progovara o potrebnim i važnim stvarima, jasno je, bez obzira na to što je književnost, poezija pogotovo, lišena svake “administrativne” uloge. Književnost, ako bismo je na neki način uže definisali, može izazvati određene promjene u nama, može pokrenuti društvo, što je čest slučaj u našim društvima, koja su još duboko epski kodirana i tradicionalna, biti zloupotrijebljena, ali njezin odnos prema društvenom poretku, tako ćemo ga zvati, treba biti subverzivan; treba jedan “stvarni svijet” učiniti nemogućim te ga predstaviti kao jednu novu mogućnost, mjesto o kojem će se drukčije govoriti, misliti i pisati.

NOVA OSJEĆAJNOST

Na ovom tragu je upravo nova knjiga poezije Melide Travančić koja u samom naslovu “Moja majka hrani mrtvog psa” artikuliše ogroman simbolički potencijal te, bez imalo sumnje, markira jednu novu osjećajnost, što u slučaju ove autorice predstavlja autopoetsku i moralnu gestu. Melida Travančić je, prije svega, pjesnikinja - bez obzira na njezin naučni kredibilitet; ona u svom kreativnom habitusu uvijek nosi lirsku osjećajnost. To potvrđuju njezine ranije objavljene pjesničke zbirke, ali postoji mjesto razlike u odnosu na neke prethodne poetik(e). Lirski supstrat u najvećem dijelu kod ove bosanskohercegovačke pjesnikinje je tijelo i tjelesnost. Problematizirajući tijelo kroz dramu svoga bića, ono postaje alegorija i mjesto susreta s vlastitim sobom i Drugim. Tjelesnost se ovdje realizira dvojako: figura kroz koju se prelama(ju) identitet(i) te artikulisanje i afirmisanje tijela kao prvorazredne književne građe, što Travančićevu u našoj književnoj praksi određuje pjesnikinjom koja se bavi, uslovno kazano, rubnim mjestima. U tom kontekstu čitana, ova pjesnikinja u prvi plan stavlja drugost kao kategoriju koja joj omogućava suočenje s rubnim mjestima u našoj kulturi, kao što je strah od smrti i identificiranje tijela kao biološke supstance koje se realizira s obiju strana ogledala - tijelo kao “erotski iskaz” koji pamti ožiljke i slutnje. Sve vrijeme se Melida Travančić bavi rubnim mjestima i određenim kulturnim kodovima, što je određuje autoricom koja progovara o bitnim stvarima, kreirajući na taj način neki novi “kanon” koji nije u skladu s važećim, koliko god u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj praksi ovo bilo obesmišljeno.

“Moja majka hrani mrtvog psa” predstavlja određeni novitet i novu poetiku. Ta poetika i simbolički potencijal u naslovnoj pjesmi, koji smo već spomenuli, i kojom se otvara ova zbirka nosi sa sobom određenu moralnu gestu kojom se pokušava progovoriti o onim stvarima s kojima se društvo ne želi suočiti. Suočavanje s mrtvim psom, i s majkom koja ga “zasipa hljebom”, koliko je susret i s vlastitim sobom toliko je razobličavanje društvenog poretka koji ne mari za tijelo mrtva psa, koji se nalazi “odmah pored šetališta”. Zapravo, i sam motiv majke, koji se prvi put ovako jasno predočava kod Travančićeve, u poetičkom smislu je​ novitet koji lirska subjekta uvodi s razlogom - majka za mnoge predstavlja sigurnost i kao takva ona je neophodan lirski inventar kojim se markira ova pjesma. Majka se u ovoj pjesmi realizira na dva načina: ona “pseće tijelo (...) zasipa hljebom”, ne pristajući na stvarnost; ona je neko ko upire prstom, ona je lirskoj subjekti potrebna kako iz estetskih i moralnih tako i “poetičkih” razloga, jer preko majke se uvodi dijalog u pjesmu, što nas podsjeća na civilizacijske vrijednosti i norme koje bi nam, nadamo se, trebale biti bliske. Majka u pjesmi Melide Travančić dobija novo značenje - ona se ne uklapa u određeni patrijarhalni obrazac; ona nije sada opće mjesto sigurnosti, nego neko ko, bez imalo dvojbe, ima jezik kojim govori i veli “da (su) ljudi bijesni psi koji govore”, a to lirska subjekta svojim iskazom potvrđuje. U ovom ključu (pro)čitana, ova pjesma markira i društveni kontekst (č. poredak) u kojem je nastala/jala, koji je pristao na normu šutnje, a književnost je ta koja, kako je rečeno, ne pristaje na takvu indiferentnost te, na koncu, ima ulogu društvenog markera, koji neće popraviti stvari, ali će ukazati na njih na isti onaj način, kako je primijetio Petar V. Arbutina u pogovoru ove zbirke, kako to čini Melida Travančić: “To je lice pesnikinje koja ne pristaje na norme i koja želi da glasno kaže nešto o čemu drugi glasno ćute, pa čak i onda kada je cena za to pesma kao celina”.

“Moja majka hrani mrtvog psa” je pjesma koja nas podsjeća na vlastitu traumu, s jedne strane, s kojom se “želimo” suočiti, ali to je pjesma koja već na širem planu ozbiljno progovara o problemima s kojima se društvo ne želi suočiti. A na šta sve lirska subjekta ne pristaje i ne podrazumijeva normom i praksom? Na tragu ove uvodne pjesme koja je, usput kazano, odlično otvorila ovu zbirku, jasno se predočavaju teme i motivi ove književnosti.

Melida Travančić, prije svega, ne pristaje da joj “običaj”, “zakon” ili drugi ustaljeni obrasci oduzmu pravo na iskustvo i pravo na pisanje. To je ključno mjesto u ovoj poetici koja artikuliše ženski glas u kulturi koja još nije sazrela da se izbori s vlastitim slabostima. U tom smislu ova zbirka pjesama duboko zasijeca u muški (č. javni i privatni prostor) i obrasce koje lirska subjekta dekonstruiše te ukazuje na određene slabosti nametnutoga muškarca poetikom ogledala ili, govorimo li jezikom Virginie Woolf, ako žena govori istinu o muškarcu, njegova figura u ogledalu se smanjuje te njegova sposobnost za život biva umanjenja. U tom novom lirskom iskustvu figura majke nije okamenjena, za razliku od oca koji se realizuje kao očiti nesporazum, kao neko ko pristaje na šutnju, koju bismo mogli različito tumačiti.

Naime, lirska subjekta u feminističkom maniru stavlja upitnik iznad muškog glasa i (pre)čitava kulturu u kojoj on uspostavlja kanon, što se, na koncu, pokazuje i hrabrim i potrebnim u periodu u kojem je ova zbirka objavljena. Učitavajući svoje iskustvo u muški prostor i pišući o njemu, Travančićeva dekonstruiše čitav jedan društveni i akademski svijet koji počiva na određenim konvencijama. Ovo se najbolje uočava u pjesmi “Sve je jedno, jedno je u svemu” u kojoj je po pravilu “druga žena/od mene bila bolja za jedan bod/(kako to obično u ovoj zemlji biva)”, a Woolfova bi reci da žene ne vole žene i da su okrutne jedna prema drugoj, što nas dovodi do činjenice da “Drug Tito”, kako je odlično poentirano u ovoj pjesmi, “jaše na čelu kolone”, tj. muškarac je onaj koji bira i koji markira odnose među ženama. Otuda je ova pjesma ne samo “istina” o aktuelnom trenutku nego nas uvodi u jedan dosta širi prostor i kontekst koji nas i danas, naravno, određuje. Na tom tragu, bez imalo patetike, pjesma “Strah od promjene poze” određena je “ženskom” književnosti čiji je kontekst jasan - muški - “ukrućeni penisi” koji donose određene nagrade za razliku od “mlohavih penisa” koji “oduzimaju želju za životom”. Zapravo, postoji nekoliko pjesama koje pomjeraju granice, odnosno jasno ukazuju da su muške stvari “okamenjene” i kao takve se ne mijenjaju: muškarac koji drži predavanja na katedrama ipak je neko ko “reaguje na sve (i svakog)”, ali ga lirska subjekta “raskrinkava”, svodeći ga na običnu svakodnevnu poziciju; to je čovjek koji ima strah od promjene poze, od promjene pozicije; to je čovjek koji na kraju dana u svom stanu maže leđa, noge i kukove gelovima protiv bolova, ali se ipak nameće kao mjera svemu; to je čovjek koji nema hrabrosti da se pogleda u ogledalo plašeći se “vlastite figure”. I kada taj čovjek pokušava ostvariti “kontakt” s drugim, tj.ženom, on se ostvaruje u kontekstu umjetničkog čina, gdje odnos dvoje ljudi biva modeliran, postaje “figura” i kao takav nikada do kraja (iz)rečen.

Da je tijelo, kao prvorazredna književna građa, koju Travančićevu u poetičkom smislu itekako određuje, i ovdje lirizirano sasvim je jasno, ali, “ono”, u odnosu ne neke ranije pjesme, u ovoj zbirci sazrijeva na način da postaje mjesto kroz koje se prelama drama, kako smo rekli, vlastita bića, ali na jedan nov(i) način. Tijelo postaje mjesto koje proizvodi nove identitet(e), koji su nastali hirurškim putem. Naime, “na tijelu žene preko puta mene vidljive su rane/od hirurškog noža/po stomaku, ruci, dojkama, vratu/pred prizorom načetog tijela spuštam glavu/i postajem nijema”, što ovu poetiku stavlja u jedan drugi plan - lirska subjekta na sebe preuzima ulogu (ako je takvo nešto moguće) koja ima psihoterapeutsko dejstvo i predočava nam traumu s kojom se društvo ne želi suočiti. U jednoj od najboljih pjesama ovdje, koja je hirurški precizno naslovljena, “Žilet”, lirska subjekta veli: “mojoj prijateljici otkriven je karcinom dojke/u ranom stadiju i sutra će na operaciju/njena sestra o tome ne može govoriti”. Ali, i kada se govori o tijelu kao o traumi, pjesma nije samo time određena nego se, između ostalog, ostvaruje, ako tako možemo reći, kao “binarna opozicija”.

VISOKI ESTETSKI DOMET

Suočavanje i predočavanje vlastita bola Drugima još nije društveno prihvatljivo, jer ta činjenica koja razara tijelo, gdje tijelo postaje, reći će Travančićeva, “dodatna analiza” smješta nas na rubno mjesto “dok se”, u ovom slučaju žena, “ne pretvori u tačku”. Nekoliko je pjesama koje iz potpune druge pozicije govore o tijelu, koje nije mjesto nikakve društvene “eksploatacije”, nego kategorija koja se mijenja i o kojoj treba govoriti. Na tom tragu svoj lirski habitus Melida Travančić nadograđuje - tijelo može biti i sam erotski iskaz (koje ima potpuno drugo značenje), ali i mjesto na kojem se ogleda kultura, novi identiteti te uspostavlja, kada govorimo o interakciji između dva tijela, prvorazredni umjetnički čin.

Ono što ovu zbirku pjesama u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti čini potpunijom je i sam kontekst na koji se referira. Nekoliko je ovdje pjesama koje govore o “trideset godina iza rata”, o “opkoljenom Sarajevu”, što je jedan drugi sloj ove zbirke, o čemu nismo govorili. Također, ono što je bitno naglasiti je taj umjetnički kontekst na koji se naslanja ova knjiga: stihovi Mihaela Krigera, slike Salvadora Dalija, filmska atmosfera Andrea Tarkovskog ...

Iz svega prethodnoga proizlazi činjenica da je u pitanju zbirka visokog estetskog dometa koja se referira na određene kontekste ne samo da bi se o njima govorilo nego da bi se pomjerale granice, uspostavilo drukčije tumačenje i razumijevanje svijeta te posumnjalo u društveni poredak. A to se najbolje osjeća u antologijskoj pjesmi pod naslovom “O društvu koje pomaže pjesniku da umre”, kojom se zatvara ova zbirka i koja može biti napisana povodom samo smrti onog pjesnika (gotovo nemoguće pjesnikinje u našem društvu) za kojeg se da pretpostaviti da nam je bitan, a, zapravo, lirska subjekta u ovoj pjesmi dekonstruiše čitav taj društveni “dekor” koji počiva na hipokriziji. Na koncu, Melida Travančić ovom je zbirkom potvrdila svoju autentičnost i poetiku i, naravno, obogatila savremenu bh. književnost i uspostavila jedan drukčiji književnoestetski potencijal. – Sead Beli Husić

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar

 

Melida Travančić Čitamo knjige
Čitamo knjige
0 29.11.2024 13:50
Čitamo knjige
0 08.11.2024 10:38
Ines Kajić-Bubalo Čitamo knjige
0 01.11.2024 21:45
Milorad Pejić Čitamo knjige
0 18.10.2024 16:34
Čitamo knjige Marija Šuković-Vučković
0 12.10.2024 13:22