Vagant – Mirza Pinjić

**

Dobro je čitati ... čitati verse visprenog liričara kome ništa ne prolazi ispod radara i koji su sve sačinjeni od životnih povoda, a koji opet prerastaju u dramske situacije, lirski dramolet ili repliku izgovorenu u gluho doba i na gluhom mjestu, ali tako izgovorenu da savršeno odjekne pozornicom naše svijesti.

**

Rođen u Tuzli 1997. godine, pjesnik i glumac, Mirza Pinjić autor je knjige poezije „Ekshumacija duše“, prozno-poetske zbirke „Fragmenti“, dnevničkih zapisa „Balans životarenja“; koautor je monografije „Mladi Tuzle – Mjesto sigurnog odrastanja“. Mirza Pinjić član je ansambla Narodnog pozorišta Tuzla; igrao je i igra u predstavama Teatra Kabare Tuzla, Narodnog pozorišta Tuzla i Pozorišta mladih Tuzle. Za knjigu poezije „Vagant“ Mirza Pinjić dobio je Nagradu Ratkovićevih večeri poezije u Crnoj Gori, 2024.godine. Knjiga „Vagant“ objavili su zajedno JU Gradska bibiloteka Travnik i Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, CG.

**

„Vaganti su bili putujući srednjovjekovni pjesnici. Teško da je za svoje poetsko-meditativne i refleksivne pasaže (prvenstveno u prvom dijelu rukopisa) Pinjić mogao izabrati bolji naslov. Njegov se pjesnički fokus (o)kreće različitim, često i sasvim disparatnim temama, no na formalnom nivou i nivou temeljne senzibilnosti jasno je kako iza svega stoji jedna znatiželjna i minuciozno perceptivna pjesnička svijest. Dok se taj pjesnički subjekt kreće svim mogućim vagantskim putevima, mi vidimo da je to isti, ponekad ironijski i cinički kritičan prema društvu i svijetu oko sebe, često je prilježni konzervator (čitaj: čuvar, bilježnik, arhivar, pamtilac) bosanske po/ratne tragedije u čijem se svijetu zaustavljenog vremena kreće.

Posebno mi se čine važnima pjesme koje prema ovdašnjim ideološko-političkim „stvarnostima“ zauzimaju kritički stav. Po tome je Pinjićeva knjiga sasvim angažirana danas kada se sve cijeni etalonima istosti, ponavljanja, oponašanja i mimikrije i kada su na cijeni masovni, a ne osobni svjetonazorski koncepti, i kada su daleko od prihvatljivih individualnih razlikovnosti i pojedinačnosti. Njegov lirski subjekt tada uspijeva prokazati i ismijati tu napuhano etnonacionalističku stvarnost koja se Bosancima (i Balkancima) čini jedinom mogućom.

S druge strane, Pinjićeva knjiga ne bi bila osoben poetski koncept – bila bi tek više-manje kritički stav u formi stihova – da njegov subjekt ne pokazuje i ne ostvaruje i one svoje tradicionalno shvaćeme, lirske zadaće. On je i senzitivni i tankoćutni opservator vlastitih razmišljanja, svojih emotivnih reakcija, svojih dilema, i strahova, i nadanja (v.pjesme „Sanjao sam“, „Prvo sjećanje“, „Planine nebitnosti u univerzumu“, „Naduravanje“, itd.)

Na kraju knjige nalazi se pjesma „Biljške lirskog subjekta“. Osim što ovom autoreferencijalnošću (u osnovi) propituje razloge i čin pisanja, dakle i autopoetička je, ona se pokazuje najboljim, zapravo završnim računom o tome ko, što i kako je u njoj govorio. Stoga je taj naslov i najbolji opis onog mjesta s koga se pažljivi čitalac nužno vraća njenom početku. A, ta „provjera“, to „čekiranje“, već kreiranog pjesničkog svijeta ne govori ništa drugo nego da taj svijet diše, pulsira i živi sa istim onim temama koje i vas zanimaju.

Mirza Pinjić je vispreni liričar kome ništa ne prolazi ispod radara. Njegov je pjesnički svijet izgrađen na čvrstim temeljima jednog poetskog glasa kojem se od prvog do posljednjeg stiha mora vjerovati“. – Nedžad Ibrahimović

**

„Slučaj za koji bismo tek trebali ustanoviti je li dobar ili je zao, tek ove riječi pišem, a da Mirzu Pinjića nikada nisam sreo. Upoznali se jesmo, i to dobro. Njegove pjesme čitam godinama. I poruke, povremena elektronska pisma. Tako da se dobro znamo, ali se, eto, nismo sreli. Susret je važan, jer je susret stvaran, i susret je važan životni povod. A, Mrzina poezija je sva načinjena od životnih povoda. U cijeloj ovoj knjizi nema pjesme bez nekog stvarnog životnog povoda. Kako je Mirza Pinjć glumac, ono što se iz povoda rodi gotovo da je u pravilu mala dramska stuacija, lirski dramolet, monolog, replka izgovorena u gluho doba i na gluhom mjestu, ali tako da savršeno odjekne pozornicom čitateljeve svijesti. Recimo u „Prizoru“, u bašti kafića Tito, gdje djeca skaču po tenkovskom oklopu, igraju se rata ... ili u „Kratkoćama“, stvarnosnoj poemi, sačinjenoj od sličica i glasova, u kojoj se ovaj jezik povremeno širi do krajnjih svojih granica. Pa tako; „Vidi, ima l' mi šta od sina / kaže starica u identifikacijskom centru“. Tu se užasan, tisuću puta ponovljen prizor bosanskh stradanja, najednom umiri u jedinstvenom jezičnom iskazu, u riječima koje su na ovom jeziku mogle biti izrečene, pa su i izricane, prije svih tih smrti. U svim tim životima. Ili ova: „Ko su uspješni ljudi? / Pred piljarom komšija Grga pita prisutne ... / Komešaju se odgovori i njihova tačnost / Oni što, mrtvi, hrane nas žive ... / Utiša ih kona Remzija“. Ovo je najkraći kazališni komad na svijetu, s prologom i epilogom, sa životom između njih, i s katarzom. Katarza je u nas vazda ona završna tišina. Kad onaj jedan samo doda: Pa jest tako ...

Ovu knjigu trebalo bi čitati onako kako se čitaju po džepovima zimskih jakni pronađeni prošlogodišnji, tu slučajno odloženi, računi iz samoposluge: sa znatiželjom  nadom da su tu negdje, na tim blijedim slovima, sačuvani i svi ti životi kojih se više ne sjećamo.“ – Miljenko Jergović

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar