play video

Ničim izazvana – Emana Tabaković

**

Dobro je čitati ... čitati o čemu sanja mlada pjesnička duša? Čitati „kako i gdje se sloboda zaljubljuje u čovjeka“; da li će ikad pjesnikinja postati nebo i kako „ako začudiš ljude postaješ vječni luđak, a ako začudiš nebo – postaješ vječni slabić.“

**

Zbirka pjesama „Ničim izazvana“ druga je zbirka mlade mostarske pjesnikinje Emane Tabaković (2006.). Indikativnog naslova, izabranog prema naslovu pjesme koja poput epiloga zatvara zbirku, nagovještava zašto su i na koji način, nakon tri godine nakupljene neke gorčine 52 pjesme skupljene u cjelinu. I to, u cjelinu u kojoj autorica glasom svog lirskog subjekta progovara o vremenu u kojem živimo, današnjici i njenim pošastima, o mijenama, o sadašnjim i prošlim generacijama, ali i onome što je, u čovjeku, nepromjenjivo – bolima, ljubavi i smrti.

Tabaković ponovo progovara vizurom mlade osobe koja hipersentizivno doživljava svijet oko sebe te u njenim stihovima prepoznajemo tragove iz prve zbirke „Dođi u moje tišine“, s tim što ovaj put tišine postaju glasnije, zrelije i samosvjesnije. Zbirka se otvara pjesmom „Bijeg“ gdje se, u samo jednoj strofi, ispisanoj u drugom licu, daje naznaka onoga od čega se želi pobjeći: od utapanja u masu, zaborava i  življenja bez svrhe. Pjesnikinja riječju ocrtava oblike sačinjene od svjetlosti što se množe u očima ili skulpture koje mire svjetove.

Pjesme su uglavnom ispisane u prvom licu, s izuzetkom nekoliko njih u drugom u kojem se pjesnikinja obraća glasom vlastitog lirskog ja, ali sa distancom ili pak dozom prekora, ponekad savjetodavno (Zašto hodaš pored onih čiji su koraci isuviše brzi / Kad ih ne možeš stići). U prvom licu ispisana je i pjesma „Posveta u cvijeću“, interesantna po tome što je kazana u muškom rodu (Ja sam oduvijek bio dobar / U sklapanju ničega od nečega).

Pjesnička širina u stihovima Emane Tabaković je velika, čemu posebno doprinosi i činjenica da je zbirka sačinjena mahom od kratkih, izrazito lirskih pjesama, najčešće sačinjenih od jedne strofe. Pojedine pjesme su aforizmično kratke, poput haiku poezije. Kratkim, sažetim i skladnim minjaturama kazane su velike istine o čovjeku i smislu njegovog postojanja. Samo neke od takvih pjesama su: „Disciplina“, „Koža“, „Sanjar“ ili pak „Postati nebo“.

Upit će moje tijelo

I ovoga puta posljednje

Pahulje i hladan zrak

Ali, opet nikad neću postati nebo.

Pjesme su ispisane slobodnim stihom, bez interpunkcije, sa izuzetkom tek nekoliko njih u kojima je interpunkcijski znak stavljen smišljeno, da čitaoca zaustavi ili ostavi zapitanim nad kazanom pjesničkom istinom. Pjesma „Beskućnik“ je pak primjer ritmične cjeline u kojoj je ritam postignut glagolima ispisanim u prvom licu jednine prezenta. I tematski je, također, interesantna jer se dotiče teme spoznaje i pronalaska sebe. Naime, Tabaković, kao i u zbirci prvijencu, posebnu pažnju posvećuje temi odrastanja i spoznajama koje odrastanje sa sobom nosi. Naslovi pojedinih pjesama su, u tom konktekstu, eksplicitni („Odrastanje“, „Pismo na stolu dječijeg doma“, „Dječije maštarije“…), kao i općenito doživljaj svijeta. Pjesnikinja se pita da li je odrastanje gluma ili pak poimanje da se svijet mijenja. Zapitana je i nad godinama u kojima postaneš svjestan da svijet nije dobar i tragajući za odgovorima buntovno odbija vjerovati u surovost. Radije bira da melanholično i nevino gleda dječijim očima, uprkos svijesti da kad odrastemo plivamo u mutnim vodama i da su ljudi zid sa fasadama. Osim pomenutih pjesama, kao jedna od onih čiji ilustrativni motiv jeste motiv odrastanja izdvaja se i pjesma „Djevojčicama“, karakteristična upravo zbog samog naslova. Stihovi su nedvojbeno usmjereni ka ciljanoj populaciji. Djevojčice se pretvaraju u žene svjesne da odrastanje znači i kraj potrazi za neuhvatljivim.

Motivski, značajno se pozabaviti pojmom smrti. Naime, pjesnikinja se, što je još jedan od odraza njenog pjesničkog sazrijevanja, sveprisutno bavi tematikom prelaska u bolji svijet, onaj u kome je vidan smisao, kao i uopće tematikom prolaznosti života. Svoja najdublja promišljanja kazuje motivom smrti, inkorporirajući ga u sve sfere življenja pa ga je itekako svjesna i kada sanja o njegovim rukama u koje bi kao u zemlju legla ili pak kad miluje samu zemlju osvještavajući da je i život tek umiranje. Obraća se ljudima obgrljenim gubitkom i potpuno izgubljenim u savremenom svijetu nastojeći da lahkom prikaže istinu da smo, kako se kazuje i naslovom jedne od pjesama, rođeni tek da umremo.

Interesantan je i motiv slobode, dominantno iskazan u nizu pjesama. Tabaković intenzivno analizira slobodu kao elementarnu životnu potrebu pa je prezentira u različitim oblicima, preko slobode koja se brani u grumenu zemlje do slobode koja se zaljubljuje u čovjeka. Sloboda je, kao i smrt, svakako jedan od najstarijih književnih realiteta te i u tom smislu poezija Emane Tabaković u ovoj pjesničkoj zbirci zadobija obrise odvažnosti i pjesničke ambicioznosti. Ono što se, ipak, iznad svega zrcali, jeste pjesnička iskrenost pa su, uprkos ozbiljnosti pojedinih tema, pjesme osjećajne i intimističke. Ispovjednim ih svakako čini niz već pomenutih segemenata, a posebno personalno iskustvo orijentirano na univerzalne spoznaje o svijetu i životu.

Nezaobilazno je spomenuti i motiv ljubavi, lajtmotiv pjesnikinjine poezije uopće. Prividno nenaglašen i u sjeni gore pomenutih motiva, ipak je sveprisutan i posebno izražen u drugom dijelu zbirke u kojem i pjesme, strukturalno, postaju duže. U njima su iskazana duboka osjećanja i ovjekovječeni su svjetovi u kojima voljeni postaju sazviježda jedni drugima, u kojima se, uprkos mirisu druge žene, odsjeda u hotelu njegovih misli. Zapitani smo i šta stvarno znači voljeti, a daje nam se i jasan odgovor da je ljubav prihvatanje, a ne uništenje. U kontekstu ljubavne lirike, nesvakidašnja je pjesma „Mrtvo pismo“. Kratkom epistolarnom formom iskazana je veličina neostvarene ljubavi ovjekovječene umjetnošću:

Na kraju sam ipak upisao likovnu akademiju

I čitav život slikao portrete svih tih

Sjajnih, velikih i inteligentnih pjesnikinja

Bistrog uma i visokog čela Onih koje nikad kistom nisu postale ti.

Značajno je spomenuti i jedinu angažiranu pjesmu u zbirci, pjesmu naziva „Gaza“ u kojoj pjesnikinja podiže svoj glas ustajući protiv aktuelne nepravde i rata, i to kazujući je upravo motivom ljubavi vjenčajući protagoniste pod bombama. Pjesmom eksplozije porađa djecu čije sjeme nikad neće prestati davati plod, uprkos nastojanjima Svijeta.

Intertekstualne i intermedijalne veze u zbirci su također prepoznatljive pa se čitalac, ponegdje suptilno, sudara sa stihovima Zdravka Čolića, Miroslava Antića ili pak mislima Danila Kiša. Sve to dodatno doprinosi dojmu da je Emana Tabaković slojevito formirala svoj lirski subjekt i da je riječ o produktu iščitavanja kako književnosti tako i života uopće.  

U konačnici, mogli bismo reći da su pjesme u zbirci „Ničim izazvana“ itekako izazvane prilikama u kojima pjesnikinja egzistira i o kojima promišlja. To su zaokruženi kratki filozofski traktati o životu oblikovani specifičnim lirskim situacijama. U prezentiranom rukopisu akumulirana je snaga mladalačkog iskaza koji će, u budućnosti, zasigurno još rasti i sazrijevati, ali koji nikako ni u ovom trenutku nije zanemariv. - Bea Balta – Manjgo

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar

Emana Tabaković Čitamo knjige
Dragana Tomašević Čitamo knjige
0 18.01.2025 11:51
Čitamo knjige Almin Kaplan
0 20.12.2024 22:10
Melida Travančić Čitamo knjige
0 15.12.2024 19:19
Čitamo knjige
0 29.11.2024 13:50
Čitamo knjige
0 08.11.2024 10:38
Ines Kajić-Bubalo Čitamo knjige
0 01.11.2024 21:45