Šušanj – Almin Kaplan

**

Tko god može, trebao bi s vremena na vrijeme nositi nešto s drugima, to je dobar način upoznavanja – Ole Thorstensen

**

Dobro je čitati ... čitati priče u kojima nas životi likova i zvuci krajolika podsjećaju da nikad nisamo sami, ni u gluhoj noći, ni u nesreći, ni u neizvjesnosti ...

**

Almin Kaplan u svojim je dosadašnjim knjigama proze (Trganje, Meho, Dubravke priče) stvorio jednu planetu Dubrave smještenu u južnom dijelu Hercegovine, na visoravni, i predstavlja nam je sa svim onim što to područje daje – nosi – uzima - i kamen i zvizdan, i sušu, tu začudnu bezvodnost naspram plodnosti zemlje, surovost i nježnost života i čovjeka ... iz romana u roman Kaplan taj dio sagledava iz više uglova, sa više pozicija. U Šušnju je uočljiva ta jedna nota utišanosti, koja možda nije na prvu uočljiva, ali je sveprisutna. Autor pripovijeda o kontrastima tog dubravskog prostranstva (odakle se za vedra vremena može vidjeti otok Pelješac i more) i stiješnjenosti u kolektivnoj smještaju, o tjeskobi, o strahu od šušnja u tami noći, o običajima, tradiciji, o prigušenim strastima i pogledima kriomice, o ljepoti i težini rada i o bolu čovjeka kojem je uništen dom.

Za roman „Šušanj“ Almin Kaplan je 2023. godine dobio Nagradu „Skender Kulenović“. Na naslovnici romana „Šušanj“, u izdanju sarajevskog Buybook-a, je suhozid i stablo smokve. Odabir je to grafičke dizajnerice Aleksandre Nine Knežević. Autor, kroz cijeli roman, uspostavlja odnos stvarne smokve i metaforičkog značenja te biljke – smokva simbolzira ukorijenjenost dubravskog čovjeka u svoj zavičaj, njegovu arhetipsku vezanost za zemlju i iskonsku potrebu da se, ma gdje išao svojevoljno ili silom, uvijek vrati toj zemlji i iznova gradi život baš tu, na planeti Dubrave.

U romanu „Šušanj“ jedna od linija fabule je i odnos glavnog lika i mlade žene Mirsade. I taj odnos, kao i sve u romanu, protkan je prigušenom tenzijom, sav je nekoj magičnoj nedorečenosti, obojen i spontanošću i zbunjenošću, susreti su katkad i neočekivani, kratki. Kao da i njih dvoje očekuju jedno drugo, kao što svi ostali očekuju očekuju šušanj.

**

"Šušanj je knjiga sa prigušivačem. Sve je svedeno na najniži ton, htijenje i nastojanje da se na zgarištu srušene kuće načini nova ne uspostavlja više od minimuma posla i razgovora. Nikotin i kofein su konstante, varijable su eksplozije, smrti, esfor, sve prigušeno. Posljednji su mjeseci rata u Bosni, još se gine, a od pripovjedača daidža uporno zahtjeva da izmjesti majku iz groba u koji je ukopana, pripovjedač odbija, to se ponavlja sve do daidžine smrti, razgovori minimizirani, služe samo u dokaz da se još hoda na dvije noge. Prigušena je empatija, očaj je prigušen, u prvi plan dolaze fiziološke potrebe i tvrdoglavosti koje gube apsurdnost. Nema junaštva, nema patriotizma, nema patetike, nema ni ljubavi, puka tjelesnost, sve je golo kao glog ujesen. Nema izgrađenih likova, likovi su prigušeni, prigušeno je i kad u bijednoj kuhinji bijedno cvrči maslo i „lombraju sudi“. I cvrčci i automobili su pod prigušivačem, prigušeni su daidžini dnevnici, sjećanje na spuštanje na Mjesec, radost je neznana i u sadašnjosti sela i u sarajevskim uspomenama. Sve je pod prigušivačem, i dan i noć, pod prigušivačem su i šušnjevi, i onaj što ga puzanjem čini zmija, koji se inače ne čuje, ali je svejedno prigušen." - Sinan Gudžević

**

"Almin Kaplan već je pokazao da je sposoban s malo riječi u malom prostoru smjestiti cijeli svijet. U romanu Šušanj tekst je još reduciraniji nego u dosadašnjim knjigama, opisi minimalni, dijalozi škrti, komentara nema, sve je smješteno među nekoliko kuća u razorenom selu. U jedinoj funkcionalnoj spavaju svi povratnici - to je kolektivni smještaj - i pokušavaju obnoviti svoja zgarišta. Svakog dana pripovjedač je u svojoj kući bez krova, pokušava spasiti što se može, trudi se ukloniti smokvu koja raste iz zida a da se on pritom ne sruši, čisti bunar od leševa životinja i smeća, pogledava se s Mirsadom i prepire s daidžom koji ga uporno nagovara da na seosko groblje prenese ostatke majke koja je umrla u progonstvu. Kaplanov minimalizam je začudan, on kao da muku svojih protagonista ogoljuje od svega suvišnog, pa je čini vidljivijom, ona se snažnije utiskuje u čitatelja. Pomaci su minimalni, nabori u tkanju njegova pripovijedanja jedva vidljivi, ali ispod te mirne površine kovitlaju se nemilosrdno ljudski strahovi i želje, volja da se izdrži i sveprisutna smrt, očaj i ljubav. A za takvo nešto potrebno je veliko spisateljsko majstorstvo, jer se vrlo lako sklizne u dosadno i banalno. Kaplan je ponovno dokazao da ga posjeduje." - Drago Glamuzina

**

”Čitavu kuću nosim kao okraćalu majicu.”

Almin Kaplan, “Šušanj” 

Gomila je upečatljivih slika u posljednjoj knjizi Almina Kaplana, romanu “Šušanj”, ali se ona u kojoj autor opisuje mladicu smokve izraslu u samom vrhu zida izdvaja kao posebno zanimljiva. Mladica “podsjeća na ruku koja kao da hoće dohvatiti nebo”, a njeno je porijeklo pripovjedač tražio čas u nestašnoj djeci, čas u muškarcu koji se u toj sobi krio i listao porno-časopise, ili je njeno niknuće jednostavno pripisao ptici što je sjeme spustila u pukotinu.

SMOKVA U BETONU

Ruka koja želi ka nebu, smokva izrasla u betonu, a čiji korijeni sežu do u daljine, dobra je i jasna slika rasute porodice koja mora, na zgarištima svojih domova, dok rat i dalje traje, živjeti dalje. Koja želi rukom dohvatiti nebo, dočekati vedro nebo bez granata koje ga iznova i iznova paraju. Pod rizikom pretjeranog učitavanja, ističem i simbolički potencijal naslova romana. Šušanj predstavlja suho, otpalo lišće - “šušanj” jer “šuška” dok ga skupljaš. I zaista - ovdje pripovjedač sakuplja i čisti suho, otpalo lišće s/iz ruševina svog doma, a sa njim i svoje uspomene na djetinjstvo i vrijeme prije rata.

Svi likovi koje Kaplan ovdje opisuje učestvuju u zajedničkom pokušaju nekakve obnove. Naš pripovjedač, skupa sa drugim povratnicima, spava u kolektivnom smještaju koji je zapravo jedina kuća u kojoj se moglo spavati, a dok traje dan pokušava sačuvati nešto od svog razrušenog doma, popravlja urušeni suhozid, kosi travu, iščekuje donaciju za popravak i istovremeno se vraća u daleku prošlost i prisjeća detalja vezanih za njegov život proveden u toj kući. Gleda uokolo po ispucalim zidovima koji izgledaju kao zemljopisne karte i pita se gdje su tada stajali komadi namještaja i kako će danas, u ovu obimom manju kuću, smjestiti druge stvari koje su im preostale. U tim trenucima pripovjedač se prisjeća ranog djetinjstva i školskih dana. Sjećanja su to u kojima je prisutan najčešće otac ili majka, nekada i oboje zajedno, i u kojima se pripovjedač izgubi u prostoru doma koji više nije cjelovit. Uroni u uspomene su izvedeni suptilnim prelazima sa prizora u kojem pripovjedač opisuje kako kosorom presijeca smokvu, na prizore njegovih zatvorenih očiju ispod kojih zamišlja nekadašnji dom.

”Zatvorim oči i u mrak navučem sav namještaj koji je tu nekada bio. Trokrilni ormar zagledam iz svih mogućih uglova. Čak se sjetim prostora od nekih desetak centimetara iza, koliko je ormar bio odmaknut od zida kako u nj ne bi prodrla vlaga. U tom uskom razmaku između zida i ormara vidim paučinu koju bi majka uklanjala oklagijom. (...)U jednom trenutku, u mraku sklopljenih kapaka ugledam kožnu torbu na vrhu ormara. Aha, nije ormar sezao skroz do stropa - pomislim. Ne mogu se obuzdati, pa oči stisnem još jače i zavirim u zamaštanu torbu. Otkopčavam je pažljivo. Prije toga sam je u mislima snio sa ormara i položio na pod. Tačno negdje na sredini, feršlus zapne. Nekoliko ga puta, laganim pokretima prodrmam i on se pokrene. Kad rasporim smeđu kožu, ugledam crveni paravan koji najednom pohrli van. Uzmem ga i izvadim. Odmah ispod, ugledam smotak bijelog kabla od antene i pored nekoliko malih rezervnih sijalica. Osim kabla, nađem i dvije kravate koje je majka ocu kupila da ima šta staviti kad ih neko pozove na svadbu...”

U takvim okolnostima pripovjedač se sjeća sukoba sa ocem zbog školskih neuspjeha, utješne figure majke, dok ga u sadašnjici ispred ruina čekaju daidža i njegova kćerka Sanja, i Mirsada za čijim će tijelom žudjeti i ne ustručavati se da nam opiše svoje muške fantazije usmjerene prema njoj. Pored odnosa sa daidžom, značajan je upravo njegov odnos sa Mirsadom koji ovoj tjeskobnoj i zagušljivoj priči daje iskru nepatvorenog života, ma koliko sve oko njih zaudaralo na ratni strah i smrt. Slijepljen od znoja, obnavljajući čatrnju i čupajući onu smokvu pazeći da se sav zid ne uruši, pripovjedač se prepušta mašti.

NIŠTA SE NE DOGAĐA

U romanu se na planu radnje gotovo ništa i ne događa. U mjesto dolazi pripovjedačev daidža, donosi mu svoje dnevnike u kojima je, osim škrtih zapisa o svom danu, prepisivao i zanimljivosti iz različitih enciklopedija. Baš kao što je i Kaplan ovdje, na planu strukturiranja rečenice, škrt i koncizan, ali nipošto nedorečen. “Šušnjem” odjekuju rečenice poput: “Je li ono prošlo auto?”, “Trebo bi majku prenijet” i “Sutra navečer stavljamo barikade”, koje postaju gotovo sasvim dovoljne da se u čitatelju natalože nakupine iščekivanja onoga što će pripovjedač sljedeće opisati. Iščekivanja onoga što se neće niti desiti. Tako bismo formalni okvir ovog Kaplanovog romana mogli staviti između daidžinog nagovora da posmrtne ostatke majke prenese na seosko groblje i pripovjedačevih prisjećanja na sekvence iz njegovog običnog života koji se ni u čemu nije izdvajao od nečijih drugih. Ustvari, u jednom jeste. Nije živio rat.

Ipak, “Šušanj” je više od opisa ratne svakodnevnice. To je roman o smrti, neizvjesnosti i rubu na koji su ljudi prisilno dovedeni i sad im tu “valja živjeti”. Kaplan ne uzdiže živote svojih likova do epskih veličina niti su oni predstavnici nekih simboličkih ili sudbinskih principa, iako je stepen identifikacija s njima visok. Kada se upusti u čitanje, sve što u tom trenutku i u toj situaciji preostaje čitatelju je da promatra ispripovijedani razrušeni svijet u kojem su sjećanja i bjekstva u požudu jedini trenuci iskrenog svjetla. Našem je pripovjedaču najvažnije zadržati rezervisanost u dijalogu sa svima jer tako možda i najsnažnije osjećamo atmosferu u kojoj se ovaj roman odvija.

”Šušanj” nije nužno čitati u ključu prethodnih Kaplanovih djela niti ga stavljati u bilo kakve usporedbe kvalitete jer se radi o priči za sebe, možda i najviše “za sebe” od svih piščevih prethodnica. Ne bih roman pred nama nazvala izuzetnim i jedinstvenim u korpusu bosanskohercegovačke proze, ali ne smijem propustiti priliku da istaknem kako je “Šušanj” roman sasvim pristojne izvedbe, minimalistički i prodoran, i da nedvojbeno potvrđuje mogućnosti i značaj svog autora. - Oslobođenje – Ivana Golijanin

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar