Hadžibegove besjede, uz Ramazan – Kemal Čopra

NOĆ ŽELJA

Kol'ko sam samo puta doček'o sabah moleći se đah za ovo, đah za ono . . . tačno me sad bude stid kakve sam sve gluposti i besposlice od Allaha tražio. K’o kad insan i ne zna šta je za njeg’ dobro, a šta nije pa zine da mu je ovo i ono, ne misli plaho na dalako neg’ moli za ono što ga sad svrbi i u duši stišće. Hoće li Hamo položit isprve vozački, jal Merima završit fakultet u roku i sa najboljim prosjekom, hoće li mi odobrit da izbijem onaj ćošak, proširim halu i dogradim još jenu sobu . . . Sve je to tada izgledalo najvažnije za me na čitavom dunjaluku, a danas samo nešto što je trebalo bit’, pa je eto i bilo tako da Hamo položi iz trećeg puta, a Merima, rodio je babo, završi sve u roku i bude najbolji student generacije, k’o kad je vazda bila hairli i pametna. Dobih i ja dozvolu, al’ da bogd’o nisam, i proširih ono malo kuće, a komšiji Nazifu zasmeta, pa me poče tužakat’ i ne progovorismo sve dok on ne pade na postelju kad i halalismo jedan drugom. Jazuk u šta nam životi prođoše naslonjeni jedan na drugog.

Dok sam bio mlađi uvijek sam se čudio kad bi neko stariji reci da mu je život proš’o sad pa sad, biva začas, a u mene dan nikad proć. Evo, ostarih i sve projde što bi dlanom o dlan, a ja se opet najdoh sam sa Gospodarom u dvadeset sedmoj noći, biva noći želja i praštanja, i prvi put ne umijem ništa poželit neg’ se napokon predajem sav Allahovoj volji i milosti siguran u njegovo određenje. Amin!

**

RAMAZANSKA BAJKA - PET SVIJEĆA NA KANAFI

Još od malehna sam upamtio da je dvadeset i sedma noć bila iznikten, biva posebna i drugačija, jer bi babo mahsuz siđi u čaršiju da kod Muradifa što je stajo povazdan pri Begovoj džamiji i prodav’o somune, kupi svijeće, jer samo taj dan na njegovoj maloj tezgi nije bilo somuna nego su stajale šarene svijeće vezane po pet na kanafi. Mi ih zvali svjećice i visile su na pendžeru da ih ne meremo dofatit, pa bi oblijeći oko njih sve dok ne pukne top i izuči ezan, kad bi nam nana Subhija skini svjećice, pa bi ih mi posuredaj na pendžerima, utrni bi svjetlo, a njih zapali. Aman jarabi te radosti i dječije cike dok one svijeće gore. Kada bi mogli svojoj djeci i unucima darivati ovu radost i zahvalnost sitnim darovima nikakav him drugi dar ne bi treb’o. Al’ ne mere, jer što su darovi veći i skuplji, radost je, meščini, sve manja. Nejse. Tu noć smo izlazili da gledamo jesu li se grane i cvijeće savili do zemlje, jer su nam govorili da se u toj noći sve klanja Allahu. Sijelilo se posvunoć i ibadetilo, pričale se najljepše priče o poslaniku i dobrim koji su hodali dunjalukom, sve dok mi maksumi ne bi pozaspali tamo gdje smo sjedili i slušali otvorenih usta. Neko na sećiji, neko na podu, a neko na najljepšem i najtoplijem mjestu na dunjaluku - u naninom krilu.

Ha izgore svijeće, jamila bi nas neka tuga, jer smo znali da prolazi Ramazan i ramazanska radost darivanja i primanja kada se svima srca otvore, ali bi nas tuga začas prođi kad bi se sjetili da dolazi Bajram i još veća radost.

Ha Bajram prođe opet se svi uvuku u sebe i u onu svoju čamotinju, mrskotinju i škrtost, jer su insani baš ko one svijeće kad zasijaju i zasvjetle, pa same sebe pojedu i utunu.

Kad insan samo pomisli šta mu je sve naumpalo da kaže, uradi i napiše, ali je prešutio, nije uradio, a ni napisao, ne treba ti bolji dokaz o blagodetima ovog mjeseca. Još kad bi se u ostalim mjesecima mogo makar mrven suzdržat, đe bi nam bio kraj.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Uzeir Hadžibeg / Kemal Čopra / facebook profil