Hadžibegove besjede, uz Ramazan – Kemal Čopra

VJERA

Sretoh je'nu hadžinicu što je od svojih para bila na Hadžu i ona će ti meni vako -

Davno sam ja bila Uzeire, ovo mi je drugi put. Kad sam prvi put išla zamolio me Ibro s Mejdana, na sirijskoj granici, plaho je onda pušio, da uzmem sebi koju šteku cigara što je ponio, biva neće mu ih dat prenijet. Samo gledali cigare i američke dolare nisu dali pronijet. Ibro ponio punu torbu Drine. Uzmem mu onu torbu, otvorim je, proucim Euzu i Bismile i samo je zatvorim. Reko’, daće dragi Allah da prođe. On me samo ‘nako gleda i ništa ne reče. Možeš mislit, nisu mu je ni otvarali, moj Uzeire, a Ibro nije više ni zapalio cigare ha je sa Arefata siš’o. Evo tebi rekoh, ovo nisam još nikom pričala.

Nek’ nisi moja ti hadžinice, mogu ti navalit šverceri i pušači, ne’š ih se kotarisat šale.

**

DJECA I MATERE

   Gledam sabahile one mlade matere sa je`no, jal dvoje djece lete niz kaldrmu, drže ih za ručice i odvedoše jal u školu, jal u obdanište i sve nešto kontam, koji je teret na njima da podignu djecu u današnji vakat, da im namire i dadnu sve što i druga djeca imaju, a što nemere uvijek, a ni svako, bezbeli.

Ima l’ većeg čemera k’o kad ja`ni roditelj ne mere pružit djetetu barem bogdu od onog što svako dijete treba da ima i što traži, a ne dobiva, jer nejma.

Odakle mi, ne pada nikom s neba?!

Haj je`no, dvoje i nekako, a haj ti deveraj sa petero k’o ona kona Lamija, mlada se udala, pa haman svake godine jal druge po je`no se rodi. Eno ih sad sve je`no drugom do uha, a Lamija nejma pet ruku neg’ ih sakuplja po mahali dok ih ne razvede po školama i obdaništima, pa tek onda ode radit, a vazda sređena nabakamljena, čista i uredna.

Kako, boničko, stigneš sve?

Ah, kako, moj Uzeire, to samo ja znam. Dobro je rekla ona tvoja nana što je čuvala unaučad, kad svima smrkne, meni svane. Tako ti je i kod mene. Kad djeca pospu meni onda žao spavat’.

Haj Boga ti, mlada si ti, da je Bog hotio da star insan devera oko djece dao bi im da i oni mogu rodit sebi.

Da imam gdje tačno bi ih prijavila za nasilje nad roditeljima, ispameti me istjeraše, moj Uzeire.

I da imaš šta’š ih prijavljivat, moja ti Lamija, tvoja su djeca, svak devera, i oko tebe je neko devero.

Ode Lamija niz kaldrmu i savija onu dječurliju oko sebe, a ja gledam za njima i kontam -  Djeca su ti velika briga, a i radost najveća na dunjaluku. Ona nas uče da ne bidemo svojguzi i nimukajeti, da dajemo od srca i iz duše, a bez ikakve koristi. Da dajemo sve, a ne tražimo ništa. Djeca nas prave insanima i uče nas da razumimo život i sebe u njemu.

**

VJEROV’O SAM TEBI, AL’ NISAM MAHALI

Otkako je otišla za Kemicu na Bistrik, moja šćer jedinica, rodio je babo, svaki dan nazove i pita treba li vam šta, a kad dojde svašta nam donese i ne pitajući. Ženska djeca su ti nabas, pogotovo za očeve, tvrde kočeve kako su govorile materešine birvaktile za nas. Nejse.

Hotio sam vam rijet kako smo se plaho slagali i razumjevali, ona moje išarete, a ja išarete njene duše. Počesto sam joj znao rijet da je volim, što u onaj vakat i nije bio običaj, a kad bi pojdi zagrlit sina Hamu i nešto mu lijepo rijet Fata bi se istresi na nas obojicu:

-Ne valja se mušku ljubit i grlit izmeđuse, ne do Bog ko anamoni. Nikad nam nije hotjela rijet ko su joj anamoni, al’ se mi zato prestasmo i grlit i ljubit i častit umiljatim riječima. Valjalo je muško odgojit i odvojit od ženska, bezbeli.

Kad god bi nas djeca upitaj koga više volimo, Fata je vazdan ponavljala ono majčinsko:

• Kako ću boni ne bili, nekog više voliti kad ste mi oboje pod srcem ležali.

Nikad nisu bili zadovoljni njenim odgovorom, a pogotovo mojim:

• Najviše volim Merimu od ženske djece, a Hamu od muške, pa vi vidite.

Nije im bilo pravo čut, al’ se barem nisu svađali i tukli kad bi im ‘vako reci.

Svašta nešto ispričah, a hotio sam vam samo rijet šta me je Merima neki dan upitala kad je dolizila sama sa djecom:

- Babo, ne reče ti meni nikad što si bio onako strog kad sam trebala izlaziti sa drugaricama i nisi mi nikad dao dalje od 9 ostat, a šta ćeš do 9 u gradu? Zar mi nisi vjerovao kad te nikad nisam ni slagala ni prevarila?

- Bezbeli da sam ti vjerov’o, više neg’ ikom, al’ nisam vjerovo Šekjuru i Šekjurovici, a ni Halilagi sa dna sokaka, šta će oni pomislit, rijet i po mahali pronijet kad te vide u neka doba da se vraćaš kući.

I tako, sve bude i projde, a roditeljsku brigu samo zemlja može zatrpat i smirit zauvijek. Haman svaki roditelj nastoji od svoje djece napravit ljude i sve im rijet što ne valja u lice i na vrijeme, a od drugih sakrit i prikazati ih kako je najbolje.

Ne treba vam ni govoriti šta su carske želje i želje svih roditelja, bezbeli.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Uzeir Hadžibeg / Kemal Čopra / facebook profil