Hadžibegove besjede, uz Ramazan – Kemal Čopra
**
Slušajte svoju djecu
U mene nana Subhija vazdan je govorila nama djeci - Insan se razlikuje od hajvana po tom što umije mislit' i govorit', a kad umiješ mislit' onda umiješ birat' šta ćeš radit' i šta ćeš govorit'.“
Zato nemojte nikad ružno mislit', jer ćete tad ružno i govorit', a kad počmete je’nom ružno govorit', navadićete se i eto vam belaja. Bićete gori od paščadi što laju na sve, bilesi na mjesec i zvijezde kad nemaju ni na šta drugo.
More bit' su zato, birvaktile, ljudi malo govorili i plaho odmjeravali svaku riječ, jer kad puno govoriš onda se i prolaješ, a kad se prolaješ ne mereš se zaustavit' neg' samo laješ gore neg ikakav ker.
More bit' je zato međ’ ljudima zavlado 'vaki pasjaluk i krmaluk, pa samo laju i hrokću je'ni na druge, a kad kome uputiš kaku lijepu riječ k'o da si mu prst gurno u oko.
Allahselamet.
Nego sam vam ovo hotio rijet' - Sa mnom išli u školu Hajro i Haso. Hajro ponavlj'o pa među nama djecom bio k'o čo’jek, nisi ga smio pogledat', a on bi nas postroji i svima opali po čvoku, 'nako, da se zna ko je hrsuzbaša međ' hrsusčićima. Nama svima mehku, a Hasi vruću, jedva bi jadnik na nogama ostani. Haso bio najsitniji, al' nemiran, nije se dao Hajri pokorit' i vazda bi ga zadirkuj, a ovaj bi smišljaj kako da mu dođe u kraj. Je'nom nas Hajro postrojio, a Haso se pripremio za vruće čvoke, umjesto čvoke Hajro ga pomilova po glavi. Niko nije vidio da je im'o u ruci jaje, sve dok Hasi ne poče ćimbur curit' niz lice. Ovo mu je bilo gore neg' da ga je s čvokom sravnio sa zemljom. Skoči Haso na njeg' i udara dokle je mog'o dofatit', a do glave nikako. Hajro mu stavio onu ručetinu na čelo, a Haso se razmah'o i rukama i nogama mlati kroz praznu havu, ne mere ga ni dofatit'. Kad mu je dodijalo, uze ga u naramak, baš k'o d'jete i na pendžer. Ufatio ga za noge a Haso visi s glavom na dole. U tom ti uđe učitelj i svi sjedoše na svoja mjesta. Svi osim Hase. Niko ne smije ni pomislit' a kamo li pitat' đi je Haso i šta bi snjim. Mi o Hasi kad Haso na vrata, crn ko odžačar. Srećom pao u ćumur. I dan danas se pitam je li onaj Hajro znao da je dole ćumur?
Što vam ovo govorim?
Pazite svoju djecu i učite ih da lijepo govore i da poštuju druge. I ne samo to. Kad vi svoju djecu lijepo odgojite i pustite ih među paščad, rastrgaće ih. Pričajte sa svojom djecom i družite se sa njima, jer njima je to najpotrebnije. Ha promjene čehru morate saznat' što su je promjenili, a kako ćete saznat' kad nejmate vremena za njih, jer morate više radit' da bi djeci pružili sve što im srcu drago i zatrpali bunare želja bez dna, a djeci ne treba Deda mraz neg' pažnja i roditelj koji će ih zaštitit' od svakog zla i belaja. Slušajte svoju djecu, nemojte samo vi govorit i nastojat' da oni vas slušaju, a kad počmete slušat' djecu svašta ćete čut i nemojte prešućivat' tamam da ste čuli da ga je jal' amidža, jal' dedo il' dajdža pomilov’o kako ne treba. Ima tu nakog poganluka, bezbeli.
Morate sve istjerat' na čistac, tamam i da pukne bruka.
I možete svojoj djeci dat' ne znam ti šta, ako im niste dali srce i dušu, k'o da im ništa niste ni dali.
A godine lete baš k'o djeca iz škole, moj mladiću!
**
Mjesec k’o jabuka
Gledam onu Ahminu mladu, povazdan uz sokak niz sokak sa kolicima, a u njima se izvalio njezin paša.
Reko':
- Mlada što ti to vazdan s tim maksumom gore dole?
- Neće da spava, moj Uzeire, dok ga malo ne provozom.
Gledam ga ja, haj što ga voza gore dole, neg' svako malo onaj mali ispljune cucu, ona jadnica zastane da mu je opere i vrati u usta.
Nije lahko ovim roditeljima sa malom djecom, a s vel’kom još teže. Ako su polijeni, djeca se upušćaju i razmaze i eto ti belaja.
Sjetih se kad je u mene Hamo bio mali, nije hotio zaspat' dok ga ja ne iznesem da gleda mjesec. I gled'o bi ga on tako svu noć da meni ne dodije. Valjda ga onaj mjesec, kad je pun podsjeti na jabuku i onda se nastavi - Baba, 'abuka, 'abuka.
I tek kad pojede jabuku zaspe.
Kako ljeti tako i zimi. Je’nom bilo plaho hladno, al' sam jopet mor'o iznijet' Hamicu da gleda mjesec. Smrzli se i on i ja, a mjesec bio pun pa dijete poželilo jabuku, a nismo imali. Nije se prije imalo vazda jabuka k'o sad.
Šta ću, ku'ću, uzmem luk, ogulim ga i dadnem Hami. Zagriz'o Hamo, smrk'o se k'o da mu je neko šamar opalio- Neće 'abuka, 'oće pajat'.
Od tad više nikad nije poj'o jabuku. Ni dan danas je ne jede, a u mene mi Fata vazdan pita što li to moj Hamo ne jede jabuke, a vazda ih je volio, još k'o mali. Reko', ne znam, odaklen ću ja znat'.
Haj', reko', da vam i ovo reknem da ne mislite da samo vi deverate s djecom, bome smo i mi deverali.
Pričam ja ovo onom mom naletu Mutetu i znaš šta mi veli:
- Dobro si ti proš'o Uzeire, šta bi da ti je Hami prahnula lubenica kad ugleda mjesec. Snaš'o bi se ti … bezbeli.
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Foto – Uzeir Hadžibeg / Kemal Čopra / facebook profil