Komentar Dragana Markovine: Zašto fašizam ni danas nije poražen i zašto BiH nije prošla test evropskih vrijednosti?

Zašto fašizam ni danas nije poražen, zašto nije položen test evropskih vrijednosti i zašto nema suočavanja s prošlošću u BiH? U nedjeljnom komentaru Dragan Markovina.

Najgora stvar u koju je socijalističko obrazovanje uvjerilo prosječnog građanina, vezano uz pitanje fašizma i antifašizma, bila je tadašnje uvjerenje da je pobjeda nad fašizmom jednom zauvijek zagarantirana. To mi je ovih sarajevskih dana rekao legendarni srpski opozicionar Nenad Čanak, a lično bih tome pridodao još jednu stvar – ideju da je najbolje sve loše što se događalo, sve učinke fašističkih kolaboracionističkih država i vojski, gurnuti pod tepih u ime zajedničke budućnosti bez zlopamćenja. Ovo navodim jer je upravo taj izostanak stvarnog uvida narodnih masa u genezu i ishod fašizma omogućio njegov stvarni povratak 1990-ih godina.

To nas je dovelo do situacije koja je trenutačno na snazi. Postoji dio društva koji baštini vrijednosti antifašističke borbe i koji je svjestan prisutnosti fašizma na ovim prostorima, pa i njegovog ključnog ideološkog utjecaja na vladajuće politike.

Podijeljeno društvo i nedostatak kolektivne svijesti

Nažalost, taj dio društva mahom čine stariji ljudi, koji ne uspijevaju ove očite činjenice prenijeti ostatku društva. Razlog tome je što postoji, k tome najbrojniji dio društva, koji misli da je riječ o paranoji lijevih radikala, koji se, suštinski, ne razlikuju od desnih radikala u opsjednutosti prošlošću. Tek kad se taj dio društva osvijesti – obično prekasno i tek na temelju vlastitog iskustva – postaje kasno da se fašizam zaustavi, a bez angažmana tog dijela društva, gotovo je nemoguće. Drugi razlog zbog kojeg antifašistički dio društva ne uspijeva globalno utjecati na stvari je prisutnost trećeg dijela društva, koji otvoreno podržava autentične fašiste.

Istina je da živimo u zemlji utemeljenoj na ZAVNOBiH-u, odnosno na partizanskoj borbi, te da smo nedavno u parlamentu donijeli značajnu antifašističku rezoluciju. No isto tako istina je i da je zemlja posijana spomenicima ratnih zločinaca iz oba rata, dok su partizanski spomenici masovno uništeni i još se uništavaju. Drugim riječima, činjenica da postoji dan pobjede u nekakvom imaginarnom kalendaru, ne znači mnogo – ni tada nije vrijedila za nas, jer se kolaboracionistička vojska još sedam dana naoružana povlačila prema Austriji i Italiji, a ni danas ne vrijedi, jer je rat iz 1990-ih suštinski nastavak Drugog svjetskog rata.

Svako naše društvo dubinski je podijeljeno, i unutar sebe i međusobno, s jednakim pristupom prema Drugom svjetskom ratu i ratu kojeg smo preživjeli devedesetih, i nikakvo suočavanje s prošlošću ne može sanirati taj jaz. Posebno je to izraženo u situaciji paralelnih obrazovnih sistema, gdje su partizanske borbe prešućene, minorizirane ili falsificirane. Dodatno, teško je u Mostaru danas gledati 9. maj primarno kao dan pobjede, a ne kao početak napada na Bošnjake u tom gradu.

Pitanje fašizma i antifašizma danas

Pa kako se u takvim okolnostima odnositi prema pitanju fašizma i antifašizma danas? Antifašizam svakako ne može stati na obilježavanju godišnjica, pokojove pjesme i karanfila na grobovima i napuštenim spomenicima. Možda je prvo potrebno početi stvari nazivati svojim imenom – fašizam fašizmom, a njegove lokalne inačice vlastitim imenima.

Pored toga, antifašizam ne može više biti stvar neuvezanih pojedinaca i civilnog društva. Ako nije politička akcija, nema u današnjim okolnostima nikakvog efekta – jednako kao što ga ne bi imao ni u ratnim okolnostima. Drugim riječima, većinski dio društva mora shvatiti da je fašizam prisutan, praktično na vlasti, i da se ponovno širi i u Zapadnoj Europi; manjinskom dijelu društva u tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego da se politički organizira.

Za ilustraciju: KPJ je početkom rata imala oko 12.000 članova, dok ih je SKOJ imao nešto više od 50.000 u cijeloj zemlji. Vrijedi razmisliti o tome dok držimo govore među istomišljenicima.

federalna.ba