Umjetnost koja se ne gleda, nego se ulazi u nju

Xantea 2502 i nova gramatika doživljaja

Postoji trenutak u kojem shvatimo da se naš odnos prema umjetnosti promijenio. Nekad je bilo dovoljno stati ispred slike, pročitati natpis, napraviti mentalnu bilješku i krenuti dalje. Danas, u vremenu stalnog skrolanja i fragmentirane pažnje, sve češće tražimo iskustva koja nas “zakače” cijelim bićem — da nas zadrže, uspore, vrate tijelu i prostoru. Otud i sve veća glad za onim što nazivamo imerzivnim: ne kao trendom, nego kao odgovorom na realnost u kojoj živimo.

Savremena umjetnost, naročito digitalna, odavno nije samo pitanje estetike. Ona je i pitanje medija, tehnologije, publike, čak i gradskog života. U toj promjeni, Sarajevo je prošlog augusta dobilo jedan rijedak i važan primjer: Xantea 2502 — Cube X, digitalno-imerzivnu izložbu umjetnika Rikarda Druškića, postavljenu kao pop-up instalaciju ispred Aria Malla.

Ovo nije priča “šta se desilo”, nego šta je to značilo. Jer projekti poput ovoga imaju vrijednost upravo onda kada ih prestanemo doživljavati kao jednokratnu atrakciju i počnemo ih čitati kao znak šire transformacije: kako se mijenja publika, kako se mijenja kulturna infrastruktura i kako se mijenja sama ideja izložbe.

Kocka koja nije objekat, nego portal

Na prvi pogled, Cube X djeluje kao jednostavna forma — kocka, geometrijski čista, gotovo minimalistička. Ali kocka u ovom slučaju nije skulptura koja “stoji” u prostoru: ona je ulaz. Unutrašnjost je zamišljena da proširi percepciju, da posjetiocu ponudi prelaz iz svakodnevnog u iskustveno. Instalacija je bila približno 3,5 × 3,5 metra, ali ono što je stvarno važno jeste suprotna logika koju proizvodi: mala forma, a osjećaj prostranstva.

Imerzivna umjetnost uvijek igra na toj granici. Ona koristi tehnologiju da poništi tehnologiju. Koristi ekran da nas odvoji od ekrana. Koristi digitalno da vrati fizičko. U tom smislu, Cube X nije samo “VR izložba”, nego promišljeno postavljen prag između dva režima percepcije: onog u kojem sve posmatramo sa distance i onog u kojem smo prisutni.

Dva nivoa: od projekcije do uranjanja

Iskustvo je bilo strukturirano kroz dva nivoa: prvi je posjetioce uvodio kroz projekcije i instalacije digitalnih animacija, a drugi ih je vodio u VR svijet Xantee — gdje više nismo “publika” nego učesnici u narativu.

Ta dvostepenost je važna. Ona podsjeća na to kako su nekada muzeji gradili putanju: ulaz, predvorje, postepeno uranjanje u temu. Razlika je što je ovdje “tema” ujedno i ambijent. U VR-u, okvir slike nestaje. Umjetnost prestaje biti “predmet” i postaje “okruženje”. Ne gledate je — nalazite se u njoj.

Kada se to dogodi, mijenja se i ono što nazivamo razumijevanjem umjetnosti. U klasičnoj galeriji, razumijevanje često ide kroz jezik: opis, kustoski tekst, istorijski kontekst. U imerzivnom formatu, razumijevanje je često tjelesno: osjećaj prostora, kretanje, promjena perspektive, zvuk koji vas vodi, ritam disanja dok se prilagođavate novoj realnosti.

Pažnja kao nova ulaznica

Jedan od najdubljih razloga zašto imerzivni formati rastu u svijetu nije samo tehnološki napredak, nego kriza pažnje. U stvarnosti u kojoj smo navikli potrošiti sadržaj u tri sekunde, umjetnost koja traži da joj posvetite vrijeme djeluje gotovo radikalno.

Zato ovdje vrijedi obrnuti pitanje: nije “zašto VR u umjetnosti”, nego “zašto umjetnost u VR-u”. Odgovor je često isti: zato što VR može stvoriti uslove u kojima pažnja ponovo postaje moguća. Ne zato što je VR “zabavniji”, nego zato što je prostorno obuhvatniji — teško je paralelno skrolati i biti u VR-u. Uronjenost je, na neki način, disciplina.

U tom smislu, Cube X je otvorio i jednu kulturnu dilemu: da li je budućnost izložbi u hiper-produkciji vizuelnih efekata ili u vraćanju intimnosti? Najbolji imerzivni projekti uspijevaju kada tehnologija postane nevidljiva — kada se ne divimo uređaju, nego doživljaju.

Zvuk kao nevidljivi kustos

Imerzivna umjetnost se rijetko pamti samo po slici. Pamti se po atmosferi. A atmosferu često nosi zvuk. U ovom projektu muzički sloj je bio integralni dio iskustva: Naomi Druškić potpisuje muziku za animacije, dok je muziku za VR iskustvo kreirao Adis Kutkut – Billain.

Ovdje zvuk ne služi kao “pozadina”, nego kao navigacija: on daje ritam, mijenja emotivnu temperaturu, sugeriše kretanje i stvara osjećaj smisla čak i prije nego što ga racionalizujemo. U klasičnom muzeju, kustos vodi pogled. U imerzivnom, zvuk često vodi cijelo biće.

Umjetnost u javnom prostoru: Sarajevo kao kontekst

Poseban kvalitet Cube X projekta bio je i u tome što je postavljen u javnom, gradski protočnom prostoru, a ne isključivo u institucionalnom ambijentu. To mijenja publiku. Ne dolaze samo oni koji “planiraju otići na izložbu”, nego i oni koji slučajno prolaze i odluče da uđu. Ta vrsta slučajnog susreta je dragocjena: ona stvara kulturu kao dio svakodnevice, a ne kao odvojeni ritual dostupnosti i navike.

Pop-up format je imao svoja pravila (izložba je trajala ograničeno vrijeme, ulazak je bio organizovan i naplaćivan, a iskustvo je bilo namijenjeno punoljetnim posjetiocima). Ali to ne umanjuje kulturnu vrijednost — naprotiv, govori o produkcijskom izazovu: napraviti savremeni, tehnološki složen događaj koji je istovremeno dovoljno otvoren da privuče širu publiku.

Šira ambicija: trag ka muzeju imerzivne umjetnosti

Projekat se spominje i u kontekstu šire ambicije: ideje da se dugoročno razvije koncept muzeja imerzivne umjetnosti u regiji. Ako Sarajevo želi ostati grad kulture, nije dovoljno samo čuvati tradiciju — potrebno je i graditi infrastrukturu za nove formate. Imerzivna umjetnost zahtijeva produkciju, tehniku, edukaciju kadrova, održavanje, kustoske pristupe koji razumiju digitalno, ali i publiku koja tek uči “čitanje” takvih iskustava.

Upravo zato ovakvi projekti imaju vrijednost i nakon što se završe: oni služe kao demonstracija mogućeg. Pokazuju šta se može uraditi, s kim se može raditi, koje publike postoje i kako se grad može ponašati kao platforma, a ne samo kao kulisa.

Institucionalna podrška

Projekat Xantea 2502 — Cube X realiziran je od strane Udruženja za socijalni, kulturni i kreativni razvoj ZORA uz finansijsku podršku Federalnog ministarstva kulture i sporta te Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

U kulturnom sistemu koji često preživljava na entuzijazmu i improvizaciji, institucionalna podrška ovakvim formatima nije samo finansijska stavka — ona je poruka. Poruka da savremena umjetnost, uključujući digitalne i imerzivne prakse, spada u legitimnu kulturnu proizvodnju, a ne u rubnu zabavu.

Šta ostaje nakon što se svjetla ugase

Možda je najvažnije pitanje: šta ostaje kada instalacija ode, kada se VR setovi spakuju, kada se javni prostor vrati svojoj rutini?

Ostaje iskustvo da je umjetnost sposobna da se prilagodi vremenu — bez toga da izgubi dubinu. Ostaje ideja da publika u Sarajevu želi i može prihvatiti nove formate. Ostaje dokaz da grad može biti mjesto susreta tehnologije i estetike, bez kompleksa i bez provincijalnosti.

I ostaje spoznaja da savremena umjetnost više ne mora birati između “digitalnog” i “stvarnog”. Najbolji projekti pokazuju da se granica može premostiti: da digitalno može služiti kao put do snažnije prisutnosti, a ne kao bijeg od stvarnosti.

U vremenu u kojem je lako biti pasivan posmatrač, imerzivna umjetnost nas poziva na jednostavnu, ali rijetku stvar: da budemo tu.