Svezak sjećanja: Isak Samokovlija u mirisu “Rafine avlije” uz ljubav “Simhe” i “Hanke”

Dijete Goražda, dijete koje je odrastalo uz obale plahovite Drine, Isak Samokovlija. Sjećao se svojih školskih dana koje je nizao u Sarajevu i Beču. Sjećao se svoje bijele liječničke odore s kojom je olakšavao ovozemaljske tegobe bolesnim u Goraždu, Fojnici, Čajniču i Sarajevu. Sjećao se i svojih prvih ispisanih slova, svoga svijeta književnosti prije no što je na današnji dan 15.01. napustio ovozemaljske staze 1955. godine. Prvu pripovijetku napisao je sa svojih trideset i osam godina života - boraveći uz svoje emocije u Rafinoj avliji, a potom i narednih trideset uz nekoliko dramskih tekstova i pjesama. Samokovlija je pisao i propitivao se u čemu je sreća čovjekova? Kao liječnik, promatrao je ono neobično složeno i zamršeno klupko zbivanja koje nazivamo ljudski život. Znana mu je bila ranjavost i osjetljivost čovjeka, njegov strah pred stvarnošću i budućnošću. Svjedočio je pohlepi čovjeka i gramzivosti s jedne strane, ali i njegove dobrote i rasipništva s druge. Shvatio je da čovjek sve što čini - čini u težnji da doživi svoju sreću. Pratile su ga i ljubavi Simhe i Hanke. O ljubavi Hanke, Samokovlija ispisuje svoje misli...

"U proljeće obeharaju jabuke, a cvat im se zarumeni. I zriju svo ljeto. Držim jabuku i gledam. Njeno je ovo srce, njeno, Hankino… i prošapta kao radost u meni. I ukaza mi se kako je prvi put vidjeh. A vidjeh je nasmijanu i srećnu…”

Isak Samokovlija, književnik i umjetnik promatrač ljudskih duša, poznavatelj čovjekove nutrine, humanista koji jednako uzbuđuje čitatelja svojim mislima i osjećanjima, izraženim razumljivo ljudskim emocijama, i danas uz njegova djela, uz ljubav i sjetu Simhe i Hanke...