St. John: Maleno ostrvo na koje je Oppenheimer pobjegao od svog nasljeđa

Novi biografski film „Oppenheimer“ koji je pobrao najbolje ocjene publike i kritičara, rasvjetljava uspon i pad "oca atomske bombe“. Ali malo ljudi zna da je on mnoge svoje posljednje dane proveo poput brodolomca na Karibima. Novinar BBC-ja opisuje period kada je sa svojih 20 godina živio u kući J Roberta Oppenheimera. Sa trijema male žute kolibe, četiri stepenice su vodile do plaže gdje se kokosovo drveće spuštalo nisko, do same ivice vode, a bistri Karibi poput Evijana nježno su zapljuskivali šećerno bijeli pijesak. Dan za danom, pješačio bih tamo nakon posla da se divi ribama papagajima, leptirima i kornjačama s jastrebovim kljunom koje su milile između plitkih koraljnih grebena, nikada ne vidjevši nikoga drugog u blizini.

Novinar BBC-ja piše kako je taj napušteni raj za njega bio savršeno skrovište – baš kao što je morao biti i za "oca atomske bombe" nakon Drugog svjetskog rata.

Kada jedan od najiščekivanijih filmova godine, Oppenheimer, danas širom svijeta bude objavljen, ljudi će moći svjedočiti usponu i zapanjujućem padu zagonetnog naučnika koji je oslobodio oružje toliko smrtonosno da je imalo potencijal da uništi čovječanstvo. Ali dok se Oppenheimer javno borio s moralnim posljedicama svoje kreacije nakon Drugog svjetskog rata, malo ljudi zna da su političke posljedice koje su uslijedile toliko duboko utjecale na Oppenheimerov lični život da je mnoge od preostalih dana proveo skrivajući se na malom, udaljenom ostrvu St John na američkim Djevičanskim ostrvima.

"1945. godine, nakon što je američka vojska bacila atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki, Oppenheimer je slavljen kao nacionalni heroj. Njegov lik krasio je naslovnice Time i Life magazina, a on postaje najpoznatiji američki naučnik," rekao je Kai Bird, čija je Pulitzerovm nagrađena knjiga American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J Robert Oppenheimer koju je pisao sa Martinom J Sherwinom, inspirirala novi biografski film. "Onda 1954. iznenada postaje parija i nestaje iz javnog života do praktički, dana kada je umro."

Danas je zemljište od dva hektara na kojem je fizičar nestao i živio u skromnoj vikendici sa pola radnog vremena od 1955. do svoje smrti 1967. godine javno zemljište, lokalno poznato kao Oppenheimer Beach. Iako se ne pojavljuje na većini turističkih mapa, redovno se reklamira kao jedna od najboljih plaža na Djevičanskim ostrvima i jedna od njenih najbolje čuvanih tajni. Slično tome, malo poznata priča o tome kako je Oppenheimer od heroja do zlikovca došao do otpadnika na Karibima nudi fascinantan uvid u život jednog od najpoznatijih američkih naučnika i ostrvo koje je na kraju oblikovalo njegove posljednje dane.

Oppenheimerovo putovanje do St Johna počelo je sa strogo povjerljivim projektom Manhattan, u kojem je vodio tim koji je razvio prvu atomsku bombu. Kako objašnjava Bird, "Oppenheimerov pogled na spravu koju je osmislio nikada se nije promijenio. On je bio savršeno svjestan od dana kada se pridružio Projektu 1942. kakva je to užasna stvar, kao i da pravi oružje koje bi imalo ogroman destruktivni potencijal." Umjesto toga, Oppenheimer, Albert Einstein i većina vodećih fizičara tog vremena bili su uvjereni da je stvaranje bombe neizbježno i da će, ako je Oppenheimer ne stvori prvi, onda to učiniti nacisti.

"Bila je utrka u izradi ovog oružja, a on je mislio da će ga Hitler, ukoliko ga bude imao prvi, iskoristiti kako bi u ratu fašizam pobijedio, što bi bio užasan, tragičan ishod. Stoga se osjećao prinuđenim da to učini", rekao je Bird. "Odmah nakon Hirošime, pao je u duboku depresiju... proveo je ostatak života pokušavajući upozoriti čovječanstvo na opasnosti ovog oružja i potrebu da se njim kontroliše, tako da je imao vrlo komplikovan odnos prema ovoj strašnoj stvari za koju je sam bio odgovoran."

Kada su Sovjeti detonirali svoju prvu atomsku bombu 1949. godine, američki predsjednik Harry Truman naredio je američkim naučnicima da započnu novi program za izradu hidrogenske bombe, čija bi nuklearna eksplozija mogla biti 1000 puta snažnija od atomske. Oppenheimer, vladin glavni naučni savjetnik za nuklearnu politiku i odbranu, usprotivio se iz moralnih i praktičnih razloga, navodno rekavši Trumanu: "Osjećam da imam krv na rukama." Oppenheimerov prkos na kraju ga je učinio glavnom metom američke antikomunističke histerije tokom Hladnog rata. U proljeće 1954. izdržao je iscrpno četvorosedmično ispitivanje koje je dovodilo u pitanje njegovu lojalnost SAD i na kraju mu je oduzelo sigurnosnu dozvolu. (Vlada SAD-a će konačno očistiti njegovo okaljano ime 68 godina kasnije.)

Prema Birdovim riječima, Oppenheimer koji je tada već bio potpuno sijed ostao je "ponižen, užasno ranjen i fizički i psihički iscrpljen". Tako je tog ljeta osramoćeni fizičar napustio svoj dom iz Princetona u New Jerseyu, ukrcao se na brod sa ženom i dvoje djece i otplovio za St John.

"Bježao je – bježao je od ozloglašenosti da je otac atomske bombe, ali i od ozloglašenosti koja ga je mučila nakon suđenja '54, od sumnje u nelojalnost, da je komunista ili možda špijun", rekao je Bird. „Kada su prvi put vidjeli ostrvo, Oppenheimer se u njega zaljubio pa se vratio sljedeće godine i na kraju pronašao imanje na plaži i sagradio veoma jednostavnu, spartansku kolibu. Tu je proveo ostatak svog života. St John nije mogao biti dalje od života koji je Oppenheimer ostavio – i to je bila poenta. Oppenheimer je odrastao u otmjenoj kući na Manhattenu na Upper West side-u s tri sobarice, šoferom i Van Goghovim slikama okačenim na zidovima. Kada se porodica iskrcala na ostrvo veličine Manhattana u julu 1954. godine, Bird i Sherwin pišu da tamo praktično nije bilo telefona ni struje, a paunovi i magarci lutali su zemljanim ulicama.

St John je u to vrijeme samo 37 godina bio teritorija SAD-a, a 90% od njegovih 800 stanovnika bili su potomci nekadašnjih porobljenih ljudi koje su prethodni danski posjednici ostrva oteli iz Afrike da bi radili na njihovim plantažama šećera i pamuka. Prvi bar na ostrvu će biti izgrađen tek za dvije godine, a njegova najveća zgrada bila je jednospratna vikendica u stilu medenjaka na zapadnom dijelu.

"Razlog zbog kojeg su odabrali St John je bio zato što je to bio rukavac", rekao je David W Knight stariji, lokalni historičar čiji su članovi porodice bili dobri prijatelji Oppenheimerovih i koji je čuvao njihovu vikendicu kada su bili odsutni. "Niko nije htio maltretirati Roberta. Niko nije znao ko je on niti ga je bilo briga. Bilo je to sjajno mjesto za skrivanje i anonimnost."

Osim anonimnosti, veliki bijeg Oppenheimerovih imao je i praktičnu svrhu. Kako su naučnikove moguće komunističke veze 1950-ih došle pod lupu, FBI je prisluškivao njegovu kuću u New Jerseyu, ali kako pišu Bird i Sherwin, "FBI je smatrao da je nemoguće držati Oppenheimera pod prismotrom dok je bio na St Johnu."

Wright je također sugerirao da je Oppenheimerova odluka da se preseli u St John motivirana njegovim sve većim antinuklearnim stavom. "Moji roditelji su često ponavljali priču da je razlog zašto je Oppenheimer odabrao Američka Djevičanska ostrva taj što je bio uvjeren da će zbog promjenjivog vjetra to biti jedno od posljednjih mjesta pogođenih nuklearnim isparavanjima."

Godine 1955. Oppenheimeri su kupili zemljište u zalivu Hawksnest i sagradili skromnu kuću na plaži. Kao što pišu Bird i Sherwin, "Najnježniji dio Robertove prirode bio je razvijen na St Johnu." Fizičar je pisao poeziju za svojim stolom okrenutim prema zalivu. On i njegova supruga Kitty proveli su dane ploveći između SAD-a i Britanskih Djevičanskih ostrva. Svakog septembra, par je slao tri desetine pozivnica svojim prijateljima za novogodišnju zabavu, na kojoj su posluživali salatu od jastoga i šampanjac, unajmili lokalni kalipso bend, a Robert bi plesao na plaži prije nego što bi goste upoznao sa raznim sazviježđima.

"Dolazili su razni ljudi - crnci i bijelci, obrazovani i neobrazovani. Robert nije pravio razliku", pišu Bird i Sherwin. Bivši prijatelj rekao je autorima: "Bio je najnježniji, najljubazniji čovjek kojeg sam ikada upoznao. Nikada nisam poznavao nekoga ko je osjećao ili izražavao manje zle volje prema bilo kojoj drugoj osobi."

Ipak, uprkos tome što se fizički distancirao od svoje prošlosti, Oppenheimer nikada nije mogao pobjeći od onoga što je vidio ili učinio. Jedne večeri 1961. godine, Bird i Sherwin pišu da je prijatelj Oppenheimerovih otišao na kupanje i uhvatio malu kornjaču. Za večerom je pokazao migoljavo stvorenje i najavio da želi da ga skuha. "Skamenjen, Robert je molio za život kornjače, govoreći svima da mu je to 'vratilo užasna sjećanja na ono što se dogodilo svim stvorenjima nakon testiranja (prve atomske bombe) u Novom Meksiku'."

Šest godina kasnije, Oppenheimer će umrijeti od raka grla u 62. godini. Na njegov zahtjev, Kitty je pepeo svog muža iznijela čamcem prema Carval Rocku, malom ostrvu na koje je gledao iz vikendice, i prosula ga u Hawksnest Bay. Kada je Kitty umrla 1972. godine, njen pepeo je razbacan na istom mjestu. Njihova kćerka Toni patila je od depresije, ali je posebno voljela ostrvo. Godine 1977. ubila se u toj istoj kućici na plaži koju je izgradio njen otac, ali ne prije nego što je na krevetu ostavila rukom ispisanu poruku, pripisavši kuću i imovinu "narodu St. Johna".

Gotovo 70 godina nakon što je Oppenheimer pobjegao u St John, ono je i dalje najmanje, najudaljenije i najnerazvijenije od tri američka Djevičanska ostrva (koja također uključuju St Thomas i St Croix). Zahvaljujući Rockefellerovoj donaciji, dvije trećine St. Johna ostaje zaštićeni nacionalni park sa šumama i kaktusima koji pokrivaju njegove planine i više od 20 planinarskih staza koje se protežu na terenu od 20 kvadratnih milja. Nema aerodroma ili pristaništa za brodove za krstarenje, a divlji magarci i dalje slobodno lutaju osamljenim istočnim brežuljcima ostrva. Osim ako ne uplovite svojim brodom kao što su to učinili Oppenheimerovii, posjetitelji stižu u glavni grad St Johna, Cruz Bay, trajektom iz St Thomasa, gdje živi većina od 3.880 stanovnika ostrva. Sa pristaništa kreće, flota otvorenih kamiona koji su pretvoreni u taksi službe za prevoze putnike uz North Shore Road, pored najpoznatijeg ostrvskog ljetovališta, Caneel Bay, i njegovih najpopularnijih plaža.

Dok se zaljev Trunk Bay i njegova podvodna staza za ronjenje smatraju jednom od najboljih svjetskih plaža, ona je također među najnaseljenijim plažama na ostrvu. Umjesto toga, ako želite pobjeći od gužve kao što je Oppenheimer učinio, potražite ogradu od bijele boje na lijevoj strani ceste nakon plaže Hawksnest. Nema nikakvog znaka i ima samo tri parkirna mjesta – stoga se plaža Oppenheimer smatra tajnom osim za lokalno stanovništvo. Nekoliko koraka od ograde, nalazi se originalna kapija od crnog gvožđa sa natpisom "Oppenheimer" a iza nje je predivni tirkizni zaljev. "To je apsolutno jedna od najljepših plaža u SAD-u. Voda je tako kristalno čista da možete ući do vrata i vidjeti svoje nožne prste", rekla je Bridgette Key, čija kompanija Palm Tree Charters, vodi putnike duž sjeverne obale St John's. "Ali ono što ga čini tako posebnim je to što je tako osamljeno."

U vrijeme kada je novinar BBC-ja stigao na St John 2003. godine, Oppenheimerova kuća i imanje su još uvijek bili otvoreni "za ljude iz St Johna", ali je u kući većinom bilo ograđeno daskama i napušteno. Godine udaranja uraganskih vjetrova na kraju su odnijele vikendicu u more, ali se na njenom mjestu sada nalazi društveni centar. Kaže se da ga danas svako može iznajmiti za piknik ili vjenčanje, i prikladno tome, na takvim ceremonijama i dalje sviraju kalipso bendovi.

„Iako je kuća u kojoj je Oppenheimer živio izgledala veoma drugačije od strukture koja postoji danas, sjedeći na vanjskoj terasi imate pogled sličan onom koji je gledao sam Oppenheimer“, rekla je Andrea Milam, dopisnica iz St Johna za novine Virgin Islands Daily News. "Možda je zaljev donio Oppenheimeru mir i tišinu u njegovim pokušajima da pobjegne od veličine svog uticaja na svijet."

federalna.ba/BBC