Priča o dejtonskoj generaciji koja želi ostati i svjedočiti promjenama

Građani Bosne i Hercegovine na današnji dan 1995. godine, parafiranjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, dobili su mir. Za one koji su rođeni te godine, ali i za nadolazeće generacije, Dejton je bio šansa da u Bosni i Hercegovini bude bolje, da njeni građani vlastitim odlukama grade budućnost. Danas, 26 godina poslije, bez stabilne i prosperitetne zemlje. Priča o mladima, dejtonskoj generaciji, koja želi ostati i svjedočiti promjenama u Bosni i Hercegovini.

Slobodan Blagovčanin dejtonska je generacija. Rođen je u vrijeme kada su se žrtve agresije na BiH zbrajale. I nisu ga zatrovali mržnja i nacionalizam. Ali svjestan je svih prepreka i problema s kojima se suočava naša zemlja: “Kao mlada osoba koja se nije makla sa životom, poslom, obrazovanjem i drugim stvarima iz BiH, evidentno je da Dejtonski mirovni sporazum ponekad malo izgleda, kako to vole da kažu, pogotovo na društvenim mrežama, kao luđačka košulja koja je obučena na nas”

Tokom pandemije koronavirusa imali smo priliku jasno uočiti slabosti državnih sistema, dodaje on - odnosno nedostatke Dejtonskog mirovnog sporazuma. Država je sastavljena od mnogobrojnih administrativnih cjelina, a svaka od njih pliva u svojoj nadležnosti. Zbog toga su gotovo sve važne odluke već 26 godina neusaglašene. Upitne kao i jednakost i ravnopravnost svih naroda u BiH.

“Jako me je strah da uopšte pomislim da ćemo još nekih narednih 26-27 godina živjeti sa Ustavom koji je diskriminatoran. Koji zanemaruje naše kolege, prijatelje, sugrađane - Rome, Jevreje”, dodaje Blagovčanin

Enna Zona Đonlić smatra kako je obeshrabrujuće da se obilježava 26. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovog aneksa 4 bez većih promjena u Ustavu BiH i da se još priča o istim temama i da se koristi ista retorika kao devedestih godina: “Više je nego jasno da novi Ustav mora dolaziti iznutra i da ga trebaju kreirati mladi u zemlji”.

Upravo je ona jedna od onih koji su zajedničkim idejama radili na promjenama Ustava BiH. Dodaje da većina pripadnika dejtonske generacije žele biti agenti promjene, no trenutno su nemoćni: “Političari su ovaj Ustav zloupotrijebili i sve njhove institute koriste za vlastitu korist, ali ne i za korist države”

A i državne odluke rijetko budu donosene u korist njenih građana. Zbog toga mnogi odlaze trbuhom za kruhom u bijeli svijet. Iako mnogi imaju visoku stručnu spremu, odriču se zvanja zbog boljih uslova koje im matična zemlja ne nudi.

I Tarik Ćenanović je generacija Dejtona. Rođen je samo tri dana nakon što je zaustavljen rat u BiH. No, tokom ovih 26 godina kaže da nije vidio nikakvu promjenu na bolje. Zbog toga je otišao studirati u Sloveniju. Ipak, nakon završenih studija odlučio je vratiti se u domovinu:  “I, evo, tu sam sada već, zadnjih 5 godina i stvarno, trudim se i borim se da pokažem drugima, mladim, mlađima od sebe i također onima koji su otišli - jer imam, nažalost, dosta prijatelja koji su napustili BiH, i nekako obećao i sam sebi da ću se potruditi i da ću im pružiti priliku da se ponovo vrate i da vide svjetlo ovdje u našoj Bosni”.

Zbog toga hiljade mladih napuštaju BiH. Ipak, ima i onih koji ostaju tu, smatrajući da se vrijedi boriti za državu koja ništa nije kriva. Pitali smo Slobodana, Enu i Tarika šta je najveći problem u BiH?

Za Slobodana je korijen problema u BiH nacionalistička politika.

Za Tarika je to obrazovanje – tvrdi da je zaostalo 150 godina.

Idealna država za Ennu bi bila gdje bi se prije svega svi identificirali kao građani BiH, a onda govorili o svojoj etničkoj pripadnosti.

Ovo troje hrabrih ljudi dokaz su da je Dejtonski mirovni imao svoju svrhu. Oni su primjer jednakosti, borbe i pozitivnog pogleda na život. Na kraju, imaju zajednički cilj. I mnogi bi od njih mogli učiti.

federalna.ba