Plata iznad prosjeka, ali život bez sigurnosti

U javnosti često postoji prešutna pretpostavka da ako neko ima “dobru platu”, onda je problem riješen. Međutim, rast troškova života, stanovanja, obrazovanja i zdravstva pokazuje da sve više ljudi živi na ivici sigurnosti, čak i kada su im primanja iznad prosjeka. Zato je važno o dostojanstvenoj plati govoriti kao o standardu, ne samo za najniže plaćene, nego kao o mjeri društvene normalnosti.

Razgovarali smo s nastavnikom biologije u Gimnaziji “Visoko”, doc. dr. sc. Elvedinom Šabanovićem, čije porodično iskustvo nudi širu društvenu perspektivu, korisnu za poređenje s iskustvima radnica i radnika u nisko plaćenim industrijama.

Dostojanstvena plata: Između statistike i stvarnog života

Šta zapravo znači dostojanstvena plata? Koliko novca je potrebno da bi jedna porodica mogla živjeti bez stalnog pritiska, računanja i odricanja? I najvažnije da li rad danas uopšte garantuje sigurnost?

U javnom prostoru često se govori o minimalnoj i prosječnoj plati. Međutim, pojam dostojanstvene plate gotovo da se i ne spominje, iako je za većinu građana suštinski važan, jer pitanje nije koliko neko zarađuje na papiru, nego može li od tog rada živjeti.

Minimalna, prosječna i dostojanstvena plata

Minimalna plata predstavlja zakonom propisan najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti radniku. U praksi, ona često znači samo formalnu zaposlenost, granicu ispod koje se ne ide, ali ne i garanciju stabilnog života.

Prosječna plata, s druge strane, često daje iskrivljenu sliku stvarnosti. U nju ulaze i visoka primanja manjeg broja ljudi, zbog čega ne odražava realno stanje većine zaposlenih.

Dostojanstvena plata je nešto sasvim drugo. To je prihod koji omogućava pokrivanje osnovnih životnih troškova, ali i sigurnost, mogućnost planiranja, štednje i život bez stalnog straha od nepredviđenih izdataka.

Kako to izgleda u stvarnom životu?

“U porodici živimo supruga, petogodišnji sin i ja. Naša ukupna mjesečna primanja prelaze 5000 KM. To na papiru djeluje kao pristojan iznos, ali u praksi teško pokriva realne troškove života”, kaže Elvedin Šabanović. Režije nas mjesečno koštaju 15-20% ukupnih primanja. Ovo je trošak koji stalno raste i na koji porodice vjerujem nemaju mnogo uticaja. Što se tiče kirije i kredita to je naravno značajan dio budžeta koji ostavlja vrlo malo prostora za bilo kakvu finansijsku sigurnost sve dok traje. Troškovi prevoza su primanja koja kako znamo nemaju karakter plate, nisu zanemarivi i spadaju među one izdatke koji se rijetko uzimaju dovoljno ozbiljno u javnim analizama, a direktno utiču na budžet. Poskupljenje goriva ili karata direktno se osjeća u svakom porodičnom budžetu i često ili skoro nikada nije praćeno porastom primanja. Troškovi školovanja i opterećenje početka školske godine se često zaboravljaju kada se govori o realnim troškovima života s obzirom na to da svi za svoju djecu želimo najbolje, u skladu sa mogućnostima. Ovi troškovi čak i u predškolskoj fazi su pretjerani obzirom da izostaje senzibilnost da se ovo roditeljima olakša na bilo koji način. Škola je nešto što nas tek očekuje. Ali, potpuno je jasno da je svaki novi početak školske godine za mnoge porodice jedan od onih perioda u godini kada su troškovi naglo visoki i na granici izdržljivosti.“

Zdravstveni troškovi i njihov uticaj na budžet

„Nije ovdje baš jednostavno doći do nekog prosjeka obzirom da on može znatno varirati. Ali, jedno je sigurno, a to je da su povećanja cijena vrlo primjetna i u farmaceutskoj industriji. Jedna ozbiljnija zdravstvena situacija, nažalost, uvijek može potpuno poremetiti finansije porodice.“

Ima li prostora za sigurnost?

Na pitanje o štednji, odgovor je kratak — gotovo da nema.

„Ovdje imam samo osmijeh. Honorarni poslovi koje obavljam su nešto čime se mogu stvoriti preduslovi sa kojima smo spremni na ovakve ili slične potrebe. Etičko je pitanje, zašto se ovakva primanja ne mogu ostvariti obavljajući redovni posao.“ – kaže Šabanović.

Dostojanstven život ili stalna borba?

Iako prihodi porodice Šabanović premašuju prosjek, svakodnevica pokazuje da to nije dovoljno za stabilnost.

Ključni problem nije samo u visini plata, nego u odnosu između troškova života i prihoda. Kada cijene osnovnih potreba rastu brže od plata, čak i relativno stabilna primanja postaju nedovoljna.

Primjeri iz prakse dodatno otvaraju pitanje društvenih vrijednosti

„Zamislite doktora znanosti čija osnovna plata u javnoj obrazovnoj ustanovi je oko 1700 KM i sa druge savjetnika jednog ministra u našem kantonu čija plata je 2900 KM. Zar je ovo ikome normalno? Nažalost, ovo je realnost koju prihvaćamo. Vjerujem da bi plata trebala biti barem na nivou koji omogućava pokrivanje troškova života i određenu sigurnost, što je u realnosti znatno više od mnogih današnjih primanja. Ovakav odnos zapravo jasno pokazuje kakve vrijednosti kao društvo nagrađujemo.“ – ističe Šabanović.

Pitanje koje ostaje

Ovaj konkretan primjer jasno pokazuje da dostojanstvena plata ne znači i dostojanstven život. Ona često pokriva samo najosnovnije troškove i to uz stalna prilagođavanja i traženje dodatnih izvora prihoda.

Bez toga, rad prestaje biti temelj sigurnosti i postaje stalni izvor stresa.

Upravo zato je važno govoriti o dostojanstvenoj plati ne kao o privilegiji, nego kao o standardu. Jer plata nije samo broj na papiru. Ona određuje kvalitet života, sigurnost porodice i perspektivu društva u cjelini. Ako čovjek radi puno radno vrijeme, a i dalje ne može planirati budućnost, postavlja se jednostavno pitanje da li je problem u pojedincu ili u sistemu?

Ako rad ne omogućava dostojanstven život, onda problem nije u radnicima nego u pravilima igre.

Disclaimer: Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Podrška malim medijima na Zapadnom Balkanu, koji provodi CPCD.  Sadržaj je isključiva odgovornost medijske kuće i autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili CPCD-a.

Ajla Čaušević/federalna.ba