Pjesnik bez ulice u gradu koji je volio: Kiko Sarajlić

Nije rođen u Sarajevu, nego u Doboju. A odrastao u Trebinju. Maltene progledao - i vidio užas svijeta. Ono od čega nas ne mogu izliječiti. Vidio kako mu fašisti brata strijeljaju. I od tad pisao o ljudskoj sudbini. Eto iz kakve nam zemlje niče poezija.

“Kako sam počeo i zašto sam počeo? Pa, kada je 1945. nastupio ‘drugi svjetski mir’, kako to ja kažem, poslij jednog strašnog rata, činilo se đaku, što sam ja bio, da je došlo, zapravo, vrijeme kada svi treba da pišu poeziju.”

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi
bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
...
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A tu, možda i njegovu najpoznatiju, a zasigurno najutjecajniju pjesmu, upravo je potaknuo tragični svršetak brata Eše 16. juna 1942. godine. Italijanski okupatori su ga ubili samo zbog toga što je bio član Komunističke partije. Naravno da će onda cijelo Kikino stvaralaštvo biti samo po sebi narodno-oslobodilačka borba. Najintimnija moguća. Jer poezija će postati za njega medij čovječije istine. I valjda zbog tog ljudskog pristupa, imao je čast čitati svoje pjesme pred punim salama i biti najprevođeniji jugoslovenski pjesnik. Tad smo jedino bili blizu onom nemogućem - da poezija ikad napuni stadion.

Gdje naći najviše kritike i sujete - nego upravo kod najbližih. Mnoge kolege su ga nazivale komercijalnim, ali tu krivu Drinu je potrebno ispraviti zarad naše književnosti. Stoga on nipošto nije komercijalan, nego univerzalan. Često ono romantičarsko nazivamo banalnim, ali da pitate samog Kiku, on bi vam objasnio da u ljubavi nema ništa banalno.

Rano viđeno zlo liječio je sposobnošću da voli, a naš je problem što nas iritira emocija. Pa je još jedan od ključnih motivacijonih iskustava bio njegov susret s Idom Kalas, njegovom životnom saputnicom. Jer kad se ljubavlju baviš, nacionalizam i ideologije su ti sasvim dosadni.

Divna pariška noć!
Ni sarajevskoj,
Kad imate 20 godina,
Ne fali ništa!

To je cijela jedna Kikina pjesma. Reklo bi se o tome kako sreća ovisi direktno o našoj sposobnosti da vidimo ono lijepo. I Jacques Prévert je znao da štošta ovisi od ljudske percepcije. Nez obzira na to što ga gledate poprijeko – kako je napisao - predio nije ružan, možda je samo vaše oko hrđavo. A dodali bismo - možda je vrijeme da mijenjamo oči.

Međutim, oko nekih prizora ne smijemo imati podijeljene percepcije. Još jedna takva ratna, već viđena za Kiku, tokom opsade koju je proveo u Sarajevu, nalaže finalni sud. Među granatama nema više da se izmišljaju pjesme. Poezija se sama piše. Književno lijepa, ali stvarnosno ružna i teška.

U čvrstom ubjeđenju da kultura pruža otpor, jer da nije tako zalud bio i život posvećivao, bio je jedan od inicijatora Sarajevskih dana poezije. Napisao više od 30 knjiga, okupljao stotine književnika.

Odan je bio Sarajevu i taj grad je svojski zavolio, ali šta mu hvala - ono što je tražio, a nikad dobio.

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.
Velike, bučne ulice –
njih prepuštam velikanima istorije.

A u Sarajevu do danas ni sokak, ni mahala, ni budžak, ni čikma - ne nosi ime Izeta Sarajlića. Znate šta? Premalo smo vremena odvajali za ljubav.

Nije rođen u Sarajevu, ali tu jeste živio i umro. Znate kako kaže, sutra je nedjelja, uzmite tramvaj za Ilidžu. U onoj pjesmi u kojoj priznaje da: “Ovo je grad u kome možda i nisam bio najsretniji, ali u kome i kiša kad pada, nije prosto kiša”.

I kako je to pisac Jasmin Agić lijepo sročio, bio je duša grada s kojim je dijelio prezime.

federalna.ba