Poezija Izeta Kike Sarajlića
**
Dobro je čitati ... čitati poeziju pjesnika koji slavi ljubav, slobodu, prijatelje i, iako ispisuje nekrolog glagolu voljeti on i dalje vjeruje u ljubav ... čitati Sarajlića i bezrezervno, kao i on, vjerovati u ljubav!
**
U dvije knjige, na nešto više od 400 stranica nalazi se preko tri stotine pjesama; nalaze se pisma i poglavlje naslova “Slavim“. Dvije su to knjige sabranih ili, kako to izdavač Goran Mikulić reče – odabranih djela pjesnika Izeta Kike Sarajlića. Djela je objavila Izdavačka kuća Art Rabic, 1998.godine i u suradnji sa Pjesnikom uvrštene su pjesme iz deset knjiga poezije, te Pjesme u prozi i Stihovi na salvetama. Izet Kiko Sarajlić objavio je preko 20 knjiga poezije, nekoliko knjiga proze - „Portreti drugova“, „Koga će sutra voziti sarajevski taksisti“, „Putujem i govorim“, „Slavim“... te devet knjiga s temama iz filozofije. Prva knjiga poezije Kike Sarajlića „U susretu“ objavljena je 1949.godine. Slijedile su knjige „Sivi vikend“; „Minutu ćutanja“; „Posveta“, „Tranzit“; „Intermeco“; „Godine, godine“; „Ipak elegija“, „Stihovi za laku noć“, „Vilsonovo šetalište“, „Pisma“, „Knjiga prijatelja“, „Neko je zvonio“, „Sarajevska ratna zbirka“, „30. februar“...
**
Poezija je za Sarajlića bila više od života – to je bio način da se izrazi ljudska suština, da se govori o svemu onome o čemu se uobičajeno šuti i, najviše od svega, kao svemir golem prostor u kojem su ljudske emocije bile jedina metafizika postojanja. Takva je i bila poezija Kike Sarajlića, svemirska, a opet obična i svakodnevna, govorila je o neprolaznim istinama ljudske egzistencije, ali uvijek kroz osjećanje sasvim običnog i prosječnog čovjeka. Bila je utjelovljenje one najpoštenije humanosti koja je slavila život bez obzira na nevolje. To je uvijek bila humanost koja se, zaogrnuta hrabrošću i odlučnošću čovjeka osuđenog na nestanak, odbijala povinovati nevidljivim silama nepravde. A sam Sarajlić bio je utjelovljenje pjesnika jer je svoju umjetnost živio do posljednjeg budnog daha, a onda je cijele noći sanjao stihove, nesposoban barem na tren umaći tom prokletstvu i nimalo pristojnoj sudbini – napisao je, između ostalog, u svom tekstu o Pjesniku Sarajliću, književni kritičar Jasmin Agić, na portalu AlJazeera balkans.
**
Malo je pjesnika našeg doba i našeg tla koji su se tako bespoštedno dali opštim motivima ljudskog trajanja i u njima našli svoj intimni svijet – Ivan Fogl, Časopis Život, Sarajevo, XI/1963.
**
U svakom Sarajlićevom stihu osjeća se pjesnička zgusnutost atmosfere, težnja ka ljudima. Težnja u kojoj su i dobrota i vjernost uspomenama i čvrstina ubjeđenja i nježnost čovjeka koji izbjegava velike riječi koristeći se radije humorom kojim nastoji da uravnoteži jačinu svojih osjećanja – Ida Radvoljina, Časopis Inostranaja literatura, Moskva, I/1971.
**
Sva je poezija Izeta Sarajlića zasnovana na doživljajnosti, na neposredno kazanoj pjesničkoj riječi. Po tom podsticaju koji je vjeran izraz njegove ljudske i pjesničke prirode, Sarajlić je izgradio svoj lik, svoje stilsko predivo pjesme u kome se sučeljavaju porivi intimnog bića i glasovi pjesnikova vremena u rijetko viđenoj saobraznosti – Midhat Begić, Treći program Radija Sarajevo, III/1974.
**
Ako bi se tražila neka od mogućih antiteza za jednu od najuspjelijih esejističkih krilatica o našoj poeziji, onu Milana Bogdanovića o Tinu Ujeviću („U ove stihove ulazi se kao u katakombe“) Izet Sarajlić bi bio sasvim dobar primjer da se na slučaju njegove poezije izvede jedan obrnut zaključak. I zaista – iz katakombi savremenog života stihovi ovog pjesnika kao da izvode ovo čitaoca na jednu prozračnu ravan na kojoj se sve vidi golom okom – Stevan Raičković, Portreti pjesnika, BIGZ, Beograd, 1987.
**
Sarajlić se za mene davno svrstao u aristokrate duha čija je poezija, ne rijetko i jedina, uspijevala da udahne smisao našem prečesto obesmišljenom životu – Josip Osti, u knjizi Izet Sarajlić, Vodnikova domačija, Ljubljana, 1996.
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Selma Dizdar