38-godišnji Steve Lin i njegov žitovni put, ulični muzičar poznatiji kao Stevo Tajvanac.
Djetinjstvo u Taipeiju: Od porodične radnje do prve životne škole
“Odrastao sam u četveročlanoj porodici. Mama, tata i jedan stariji brat. Moja baka je svake godine dolazila da živi s nama po nekoliko mjeseci. Mislim da sam imao prilično sretno djetinjstvo. Kao dijete sam puno igrao video-igre. Volio sam voziti bicikl i igrati košarku. Moji roditelji su imali mali restoran za doručak, sličan pekarama u BiH. Na Tajvanu ovakve radnje imate na svakom uglu i rade samo od 5 ujutro do 12 sati, za doručak i brunch. Svaki vikend i praznike sam radio tamo kao pomoćni radnik, nosio sam jela do stolova i čistio, sve dok nisam otišao na fakultet.
Gledajući unazad, rad u toj radnji je bio neka vrsta treninga za mene, iako toga tada nisam bio svjestan. Većinu vremena sam samo čekao da mi roditelji kažu šta da radim, ali kada nije bilo gužve, stajao sam i posmatrao kako komuniciraju s mušterijama. Moji roditelji su prilično društveni, posebno moj otac. Vjerovatno sam učio samo gledajući ga, a da nisam ni znao da učim. Moj otac voli da se šali i uvijek nasmije ljude, pa je bio poznat kao zabavan tip među prijateljima i rodbinom. Mislim da je to oblikovalo i moj način komunikacije s ljudima na ulici dok sviram. Osim društvenih vještina, uvijek su mi govorili: „Kad piješ vodu, sjeti se njenog izvora“, što znači da ne zaboraviš ko je bio dobar prema tebi i da to vratiš drugima.”
Odrastanje u velikom gradu gdje su svi stranci
“Odrastao sam u velikom gradu – Taipeiju, koji ima oko 2,6 miliona stanovnika samo u gradu. Kada izađeš iz svog kvarta, rijetko ćeš sresti nekoga koga poznaješ i stati da se pozdravite, što sam u Sarajevu viđao često. U takvom okruženju, svi su stranci. Ljudi iz drugih dijelova Tajvana često kažu da su ljudi iz Taipeija hladni i distancirani, što je potpuna suprotnost Sarajevu.”
Škola bez interesa, studij bez strasti
“Nisam volio učiti od vrtića do srednje škole, pa su mi ocjene bile loše. Svi u razredu su znali da ne volim školu, ali sam bio poznat kao zabavan tip koji pravi šale i spaja različite grupe ljudi. To se promijenilo kada sam imao 17 godina, u zadnjoj godini srednje škole. Počeo sam ozbiljno učiti i na kraju položio ispite i upisao najbolji IT strukovni univerzitet na Tajvanu, poznat po tome da studenti nakon diplomiranja lako dobiju posao u dobrim IT kompanijama. Moji roditelji su bili šokirani i sretni jer su mislili da sam samo gamer.
Kasnije sam završio master studij i upisao doktorat, ali sam odustao nakon jedne godine, tako da imam potvrdu o povlačenju s doktorskog studija iz informacijskih nauka.
Studirao sam elektrotehniku (7 godina, od IT srednje škole do fakulteta) i 3 godine informacijske nauke. Moja teza je bila vezana za cyber sigurnost – npr. kodove koje dobiješ na mobitel prilikom prijave i kako spriječiti napade.
Na Tajvanu postoji način razmišljanja da, ako već ne postaneš doktor ili advokat, onda barem inženjer. Ne samo moji roditelji, nego i društvo, profesori i prijatelji su mislili da je to siguran i dobar izbor. Ali mene to uopće nije zanimalo. Bilo mi je dosadno. Jedini predmet koji me je stvarno zanimao bio je engleski jezik.
Iako mi je bilo dosadno, studij me je oblikovao u racionalnu, logičnu osobu koja analizira stvari i traži smisao. Kada napon ili struja u kolu nisu ispravni ili kada kod ne daje tačan rezultat, jedini način je otklanjanje grešaka. Ta sposobnost rješavanja problema je vjerovatno najvrijednija stvar koju sam naučio. Mnogo puta sam osjetio postignuće i radost kada bih pronašao grešku.
Postojao je i izuzetno naporan period kada sam odlučio ozbiljno učiti. Na Tajvanu je uobičajeno pohađati tzv. “cram school” – privatne večernje škole. Od 8:00 do 17:00 je bila redovna škola, a od 19:00 do 22:00 dodatna nastava. Kući bih dolazio oko 23:00, a nakon ponavljanja gradiva – već je bila ponoć. To je trajalo tri godine, ali sam zahvaljujući tome upao na najbolji IT univerzitet.”
Karijera na Tajvanu
“Imao sam dva posla prije dolaska u Evropu. Prvi je bio posao istraživačkog asistenta u organizaciji finansiranoj od strane vlade. Dobio sam ga zahvaljujući preporuci profesora s doktorata, jer su se moji istraživački rezultati mogli primijeniti u toj instituciji. Radio sam programiranje u različitim jezicima, testiranje softvera i dijelio rezultate istraživanja. Radio sam tamo godinu dana, ali sam dao otkaz zajedno s doktoratom.
Pročitao sam članak o tome kako je u srednjem vijeku u Evropi postojao “Grand Tour” – putovanje koje bi mladić poduzeo kada postane odrasla osoba. To mi se učinilo jako kul i želio sam isto. Pošto sam morao uskoro u vojsku (obavezna služba), imao sam nekoliko slobodnih mjeseci pa sam odlučio sam pješačiti oko Tajvana. Oko 1000 kilometara, svaki dan 20–25 km. Kampovao sam gdje god sam mogao – u hramovima, policijskim stanicama, parkovima, školama. Trebala su mi skoro dva mjeseca. To je bio moj lični “Camino de Santiago”.
Naučio sam kako biti sam sa sobom, nositi se s usamljenošću, graditi otpornost i upornost. Počeo sam zapisivati dnevne troškove – naviku koju imam i danas. Upoznao sam mnoga autohtona plemena, naučio njihove jezike i zapisivao nove riječi. Jednom sam čak pješačio do vodopada bez ikakve opreme. Tamo sam sreo profesionalnu grupu planinara, a vodič mi je kasnije ponudio saradnju.
Nakon toga sam služio vojsku godinu dana. Dobrovoljno sam se prijavio u specijalne jedinice zbog padobranstva. Skakao sam pet puta s visine od oko 500 metara i postao padobranac.
Kasnije sam radio u outdoor kompaniji za kanjoning, zatim kao turistički vodič na engleskom jeziku skoro četiri godine.
Kao turistički vodič bio sam i vozač, planer vremena, rezervacija i logistike. Najveći uspjeh je bio što su me turisti često spominjali na TripAdvisoru, što je kompaniji donijelo mnogo pozitivnih recenzija.”
Odlazak s Tajvana
“Moja odluka da napustim Tajvan bila je vrlo svjesna i planirana. Uvijek sam znao da moram u Evropu. Zašto sam zaista odlučio otići sa Tajvana? Desili se smrt mog najboljeg prijatelja u Australiji. To me duboko potreslo i promijenilo moj pogled na život i smrt. Dalo mi je hrabrost da dam otkaz i krenem. Kada sam krenuo jedini strah mi je bio hoću li moći ponijeti gitaru u avion.”
Dolazak u Bosnu i Hercegovinu
“Kroz Balkan, Kotor i ljude koji su mi tražili Ex-Yu pjesme. Jedan bosanski par mi je dao 5 KM, upozorio me da nikad ne kažem “burek sa sirom” i ostao mi u sjećanju. Tako sam odlučio doći u Sarajevo. Moji prvi utisci su bili da je hladno, ali da se ljudi izuzetno srdačni. Ono što me najviše iznenadilo u Sarajevu jeste emocija ljudi, reakcije na moju muziku, toplina, spontanost. Osjećaj da sam dio grada. U Sarajevu se osjećam najbolje 100%.”
Lekcija koju nosi sa sobom
“Nikad nisam zažalio što sam otišao s Tajvana, ali bih zažalio da nisam. Bosna i Hercegovina me naučila davanju, jer ljudi ovdje daju bez očekivanja i to me promijenilo. Kada razmišljam o budućnosti ne vidim se na Tajvanu, osim ako roditelji ne budu trebali moju pomoć. Shvatio sam da je sve privremeno. Smrt nas podsjeća šta je važno. Inspiracija dolazi samo ako postoji želja.”
Ajla Čaušević/federalna.ba