Od Rembrandta do Picassa: Kako prepoznati lažno remek djelo?
Nedavno otkriće talijanske radionice falsifikatora umjetnina podsjeća nas na dugu historiju lažnih umjetničkih djela.
Kelly Grovier, likovni kritičar BBC-ija istražio jekako prepoznati skupocijene krivotvorine.
Lažne vijesti, složene krivotvorine, prevare identiteta...ima ih posvuda. Toliko smo zarobljeni u kulturi digitaliziranih prevara, fenomenu koji se sve više pojačava umjetnom inteligencijom, da bi bilo lako pomisliti da je sama prevara visokotehnološki izum kibernetičkog doba. Međutim, nedavna otkrića poput niskotehnološke radionice falsifikatora umjetnina u Rimu, do senzacionalne optužbe da je jedno od dragocjenih baroknih remek-djela u Londonskoj Nacionalnoj galeriji zapravo grub simulakrum izgubljenog originala, zapravo nas podsjećaju da prevara u svijetu umjetnosti ima dugu i bogatu historiju. Ona nije zapisivana u binarnim jedinicama i nulama, već se krije u nemogućim pigmentima, nespretno nanesenim potezima kista i sumnjivim potpisima autora. Kada je u pitanju falsifikaciranje i laž, zaista nema ničeg novog pod Suncem.
19. februara, komandant za zaštitu kulturne baštine talijanskih karabinjera otkrio je tajnu operaciju falsifikovanja u sjevernom dijelu Rima. Vlasti su zaplijenile više od 70 lažnih umjetničkih djela koja su bila pogrešno pripisana poznatim umjetnicima, od Pissarroa do Picassa, i od Rembrandta do Dore Maar, zajedno sa materijalima koji su korišteni za imitaciju starog platna, potpisima umjetnika i pečatima galerija koje više ne postoje. Osumnjičeni, koji još nije uhapšen, smatra se da je koristio online platforme kao što su Catawiki i eBay kako bi prodavao svoje lažne radove, obmanjujući potencijalne kupce uvjerljivim certifikatima autentičnosti koje je također izmišljao.
Vijest o otkriću ove tajne radionice ubrzo je popraćena reklamom za novu knjigu, koja izlazi ove sedmice, a u njoj se tvrdi da jedno od najistaknutijih djela Nacionalne galerije nije ono koje se takvim čini. Prema umjetnici i historičarki umjetnosti Euphrosyne Doxiadis, autorici
knjige “NG6461: Lažna nacionalna galerija Rubens”, slika “Samson i Dalila” – veliko ulje na drvu pripisuje se flamanskom majstoru Peteru Paulu Rubensu iz 17. stoljeća, a kupio ju je londonski muzej 1980. za 2,5 miliona funti (tada druga najviša cijena ikada plaćena za sliku na aukciji).Tri je stoljeća mlađa od datuma 1609.-10. koji se nalazi pokraj nje na zidu galerije i neuporedivo je manje vrijedna nego što muzej vjeruje.
Samson i Dalila, Peter Paul Rubens (Izvor: Alamy)
Doxiadis u zaključku potvrđuje onaj do kojeg je 2021. godine također došla švicarska kompanija Art Recognition, koja je pomoću umjetne inteligencije, utvrdila da postoji 91% vjerovatnoće da je Samson i Delila djelo nekog drugog autora, a ne Rubensa. Njena tvrdnja da su potezi kista na slici grubi i potpuno neisklađeni sa fluidnim stilom flamanskog majstora, snažno je osporena od strane Nacionalne galerije, koja ostaje pri svom stavu i atribuciji djela. "Samson i Delila" su već dugo prihvaćeni od strane vodećih stručnjaka za Rubensa kao remek-djelo Petra Pavla Rubensa", navodi se u izjavi danoj BBC-u."Naslikano uljem na drvenoj ploči nedugo nakon povratka u Antwerpen 1608. i pokazujući sve što je umjetnik naučio u Italiji, djelo je najviše estetske kvalitete. Tehničko ispitivanje slike predstavljeno je u članku u Tehničkom biltenu Nacionalne galerije 1983. Nalazi ostaju valjani."
Razilaženje u mišljenjima muzejskih stručnjaka i onih koji sumnjaju u autentičnost djela otvara neobičan prostor za razmišljanje o intrigantnim pitanjima umjetničke vrijednosti i vrijednosti. Postoji li uopće legitimitet u krivotvorenju? Mogu li krivotvorine biti remek-djela? Kako se sofisticiraniji alati za analizu primjenjuju na slike i crteže čija je legitimnost dugo bila upitna (uključujući nekoliko djela koja se pripisuju Leonardu da Vinciju, poput žestoko osporavanog crteža La Bella Principessa kredom i tušem), kao i na one u čiju valjanost nikada nije bilo sumnje, rasprave o integritetu kulturnih ikona vjerojatno će se samo ubrzati. Ono što slijedi je pregršt praktičnih načela koja treba imati na umu kada se krećete kroz nadolazeće kontroverze – pet jednostavnih pravila za uočavanje lažnog remek-djela.
Pravilo 1: Pigmenti nikad ne lažu
Portret svetog Jeronima (Izvor: Alamy)
Da bi bio uspješan falsifikator umjetnina, potrebno je više od tehničke vještine i pogrešno usmjerenog etičkog kompasa. Nije dovoljno samo približiti se tačkicama Georges Seurata ili gustim ekspresivnim vrtlozima Vincenta van Gogha. Morate poznavati histiriju likovne umjetnosti ali i hemiju hemiju. Anahroni pigmenti će vas uvijek odati a upravo su oni krivi za propast njemačkog falsifikatora umjetnina Wolfganga Beltracchija i njegove žene Helene, koji su uspjeli prodati improvizirana modernistička remek-djela za milione, prije nego što je nepažljivo istiskivanje prefab boje na njihove odvažne palete 2006. godine zapečatilo njihovu sudbinu.
Beltracchi, čiji je modus operandi bio stvaranje "novih" djela svih, od Maxa Ernsta do Andréa Deraina, umjesto ponovnog stvaranja izgubljenih, uvijek je pazio da miješa svoje boje kako bi osigurao da sadrže samo sastojke dostupne onome koga je pokušavao oponašati. Samo se jednom poskliznuo. I to je bilo dovoljno. Izrađujući neobični crveni krajolik Der Blaue Reiter s konjima izrezanim pilama koji je pripisao njemačkom ekspresionistu Heinrichu Campendonku, Beltracchi je posegnuo za gotovom tubom boje, za koju nije znao da sadrži prstohvat titan bijelog – relativno novi pigment kojemu Campendonk ne bi imao pristup. Bilo je to sve što bi istražitelji trebali dokazati da je djelo, koje je prodano za 2,8 milijuna eura, lažno.
Beltracchi nije imao sreće. Jaz između dostupnosti titan bijelog i njegove potencijalne upotrebe od strane Campendonka bio je samo nekoliko godina. Ponekad je razlika šokantno velika. Analiza portreta svetog Jeronima, koji se nekoć pripisivao talijanskom majstoru Parmigianinu i koji je aukcijska kuća Sotheby's prodala 2012. za 842.500 dolara, razotkrila je prevalenciju ftalocianin zelene boje, sintetičkog pigmenta izumljenog 1935. godine, četiri stoljeća nakon što je radio renesansni umjetnik iz 16. stoljeća. Umjetnici možda jesu vizionari, ali nisu putnici kroz vrijeme.
Pravilo 2: Držite prošlost prisutnom.
Ljudi u Emausu, Han van Meegeren (Izvor: Museum Boijmans Van Beuningan)
Uzdižuće je vjerovati da nečija vrijednost, kao osobe, nije vezana za prošlost. S umjetnošću nije tako. Slika, skulptura ili crtež bez teške prošlosti nije, nažalost, inspirativniji zbog nedostatka balasta. Ona je sumnjiva. Ili bolje rečeno, trebala bi biti. Prečesto se pohlepa može umiješati u jasnu procjenu autentičnosti slike ili skulpture. To je sigurno bio slučaj s nizom lažnih Vermeera koje je proizvela radionica nizozemskog portretiste Hansa van Meegerena – jednog od najprolifičnijih i najuspješnijih falsifikatora 20. vijeka. Očajni da vjeruju da bi čudesno pojavljivanje platna, uključujući prikaz Krista i Ljudi u Emausu, moglo biti izgubljena remek-djela istog autora koji je napravio Djevojku s bisernom naušnicom i Mlijekaricu, kolekcionari su bili slijepi na očiglednu odsutnost bilo kakvog traga o porijeklu slika – njihovoj prethodnoj vlasništvu, istoriji izložbi i dokazima o prodaji. Svi su bili prevareni.
Pri autentifikaciji slike u časopisu Burlington Magazine, jedan stručnjak je inzistirao: "Ni u jednoj drugoj slici velikog majstora iz Delfta ne nalazimo takvu sentimentnost, takvo duboko razumijevanje biblijske priče – sentiment tako plemenito ljudski izražen kroz medij najviše umjetnosti." Ali sve je to bila laž. U nevjerojatnom obratu, Van Meegeren se na kraju odlučio razotkriti kao prevarant nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon što su ga nizozemske vlasti optužile za zločin prodaje Vermeerove slike – dakle nacionalnog blaga – nacističkom dužnosniku Hermannu Göringu. Kako bi dokazao svoju nevinost, ako bi se to moglo nazvati nevinošću, i pokazao da je samo prodao bezvrijednu krivotvorinu vlastitog kovanja, a ne pravog starog majstora, Van Meegeren je izveo nevjerojatan pothvat stvaranja svježeg remek-djela iz zraka pred zaprepaštenim očima stručnjaka. Evo, Vermeer./
Kolovoz sijena, John Constable (autor: BBC)
U epizodi popularnog BBC-jevog programa o umjetnosti Fake or Fortune? iz 2017. godine, nedavno se pokazala tačnom dugogodišnja intuicija prezentera Filipa Moulda da je slika koju je nekada prodao za 35.000 funti zapravo original engleskog romantičnog umjetnika Johna Constablea – alternativni, prethodno nedokumentovani pogled na pejzažnu sliku umjetnika iz 1821. godine The Hay Wain – dramatično potvrđena nakon što su Mould i koleginica Fiona Bruce iskopali dugo zakopane finansijske zapise. Praćenjem vlasništva slike unazad do prodaje od strane umjetnikova sina, tim je preračunao stvarnu vrijednost platna na 2 miliona funti, dokazujući da neke prošlosti vrijedi zadržati.
Pravilo 3: Skupi oči
Geste umjetnika – njihov istovremeno proučeni i instinktivni rad kistom i crtanje – nisu ništa manje od otisaka prstiju ispisanih krupno po platnima i radovima na papiru. Lakoću dodira jednog umjetnika i čvrstoću poteza drugog iznimno je teško krivotvoriti, pogotovo ako ste svjesni da će svaki trzaj vašeg kista i trzaj vašeg pera biti promatran sumnjičavim očima i vrhunskom opremom. Pritisak pod pritiskom teško je održati, a to je prepreka koju je britanski krivotvoritelj Eric Hebborn (koji je umro pod sumnjivim okolnostima u Rimu 1996. nakon karijere koju je proveo krivotvoreći više od 1000 radova pripisanih svima od Mantegne do Tiepola, Poussina do Piranesija), svladavo alkoholom.
Prema svemu sudeći, rakija je bila Hebbornov izbor za smirivanje živaca. Omogućila mu je da nesputano uđe u um i mišiće bilo kojeg starog majstora kojeg je pokušavao kopirati. Dok je nakon detaljnijeg pregleda otkriveno da su krivotvorine iz ruku Beltracchija i Van Meegerena prožete nekoherentnim gestama, fluidnost crteža koje je falsificirao pripiti Hebborn na svom vrhuncu 1970-ih i 80-ih i dalje zbunjuje stručnjake. Sve do danas, institucije koje posjeduju djela koja su prošla kroz njegove ruke odbijaju prihvatiti da su sva krivotvorine. Tako su crteži olovkom i tušem Muzeja umjetnosti Metropolitan “Pogled na hramove Venere” i “Dijana u Baiji s juga”, djela za koja se još uvijek inzistira da su iz kruga Jana Brueghela Starijeg. Šta vi mislite?
Pravilo 4: Idite dublje
Mrtva priroda s livadskim cvijećem i ružama, Vincent van Gogh (Izvor: Getty Images)
Kada vas analiza pigmenata, porijekla i pritiska kista i dalje čini zbunjenim, možda će biti potrebno da zaronite malo dublje. Dvije decenije nakon 1990-ih, autentičnost jedne slike mrtve prirode koja je navodno pripadala Vincentu van Goghu, bila je redovno potvrđivana i osporavana od strane stručnjaka. Za neke su drečave crvene i podmorsko plave boje koje su zlokobno odzvanjale iz buketa ruža, kamilcie i divljih cvjetova, bile u suprotnosti sa slikarevom paletom. Odsustvo bilo kakvog zapisa o vlasništvu nad slikom nije pomoglo.
Ali rendgensko snimanje provedeno 2012. godine razjasnilo je pitanja kada je otkriveno da je umjetnik, štedeći novac, ponovo upotrijebio platno na kojem je stvorio potpuno drugačiju sliku – onu na koju se eksplicitno poziva u pismu svom bratu Theu iz januara 1886. "Ove sedmice", primijetio je Van Gogh, "naslikao sam veliki rad sa dva gola torza – dva hrvača… i stvarno mi se sviđa to raditi." Kao da je prethodno anticipirao narednu naučnu raspravu o autentičnosti djela koju će slika na kraju izazvati, statična borba dva sportista, zarobljena ispod boje više od jednog vijeka, ne samo da je spasila djelo od nepravednih optužbi za nelegitimnost, već je stvorila neku vrstu novog kompozitnog umjetničkog djela, živopisnu kompresiju – zamrznuti trenutak nemirnog uma koji se vječno bori sa samim sobom, očajnički pokušavajući da preživi.
Pravilo 5: To su sitnice koje te odaju
Kao posljednju zaštitu u autentifikaciji umjetničkog djela, treba provjeriti pravopis.. Time bi kolekcionar Pierre Lagrange uštedio 17 miliona dolara – cijenu koju je platio 2007. za inače uvjerljivu krivotvorinu male slike veličine 12x18 inča (30x46 cm) lažno pripisane američkom apstraktnom ekspresionistu Jacksonu Pollocku. Poznat po svom drippy stilu, Pollock ima iznenađujuće čitljiv potpis, nepogrešivo "c" prije posljednjeg "k". Preskočeni suglasnik učinio bi više od razotkrivanja jedne krivotvorine; srušio bi ugled cijele jedne galerije.
Neuredan potpis bio je samo jedan od mnogih promašenih znakova u djelima lažno pripisanim Rothku, De Kooningu, Motherwellu i drugima koje je galerija Knoedler & Co, jedna od najstarijih i najcenjenijih umjetničkih institucija u New Yorku, uspjela prodati za 80 miliona dolara. Falsifikovana djela bila su isporučena od strane sumnjivog trgovca koji je tvrdio da potiču od tajanstvenog kolekcionara, "Gospodina X". Upravo prije nego što je skandal izbio u medijima, galerija jenakon 165 godina kontinuiranog rada tad ana kratko zatvorila svoja vrata, dok je osumnjičeni počinitelj falsifikata, samouki kineski sedamdesetogodišnjak po imenu Pei-Shen Qian, koji je radio iz radionice falsifikatora u Queensu, nestao; kasnije se pojavio u Kini.
federalna.ba/BBC