Mirjana Karanović: Sloboda je najvažnija stvar na svijetu - to je moj kriterij

Jedna od najznačajnijih ličnosti regionalne kulture. Glumica snažnog izraza. Rediteljica hrabrog autorskog glasa. U Art kvart razgovoru – Mirjana Karanović.  O glumi koja ne pristaje na kompromise. O režiji kao ličnoj istini. O odgovornosti umjetnika. I slobodi koja se ne podrazumijeva.

Uloge, kompromisi i sloboda

Na samom početku, prisjeća se glumica, uloge nisu bile njen izbor, ali je imala sreće da su likovi koje je igrala imali težinu i potencijal koji je, kako kaže, dobro iskoristila.

„Taj moj talent se tu nekako pokazao. Ali onda, kako sam ulazila u posao, bez naročite edukacije o tome, imala sam dobar osjećaj. Ne uvijek nepogrešiv, naravno. Ali izgradila sam vrlo brzo svoj instinkt za to šta je ono što želim, a šta ne želim. I toga sam se cijeli život pridržavala“, kazala je.

U svijetu glume kompromisi su često neizbježni. Ponekad se potrebno prilagoditi očekivanjima produkcije, reditelja ili publike, čak i kada to znači odstupanje od vlastite vizije. U patrijarhalnim društvima, posebno, glumice često osjećaju dodatni pritisak – da prihvate određene uloge, norme ili stereotipe kako bi napredovale u karijeri. Ipak, umjetnici pronalaze načine da balansiraju svoje principe s profesionalnim zahtjevima, čuvajući tako kreativnu slobodu.

Tako Karanović kaže da nikada nije previše razmišljala o ograničenjima. „Nekako, uvijek sam osjećala da je moja sloboda moja stvar i da mi tu niko ne može stati na put. I ako mi stane na put, ja zaobiđem to i idem nekim drugim putem. Nađem neki svoj način. Za mene je generalno sloboda najvažnija stvar na svijetu - to je moj kriterij,” kaže ona.

Ipak, priznaje da je pravila kompromise, ali ne često. Imala je sreću da radi na projektima koji su joj bili idealni – dobri tekstovi, talentovani reditelji, kvalitetni partneri i produkcija.

Ponekad je, ipak, prihvatala i komercijalne projekte. Na filmu nikada nije pravila takve kompromise, ali je, na primjer, radila televizijsku seriju koja je bila namijenjena širokoj publici i sa takoreći 'tematskim i scenarističkim ustupcima'. „Rekla sam da mi je dobar honorar i dobar partner. U tom trenutku mi je to dovoljno i rekla sam da hoću i to da probam“, pojašnjava.

'Ono što sam ja u sebi, niko mi ne može uzeti'

Prava sloboda počinje iznutra. Mnogi ljudi ne shvataju koliko su zapravo ograničeni – društveno, emotivno ili socijalno – i prihvataju te granice kao svoje 'prirodno stanje'. Individualna sloboda znači moći odlučiti za sebe, bez straha ili pritiska, pa čak i u malim svakodnevnim odlukama: reći šta mislite, postaviti granice ili odabrati društvo u kojem želite biti.

Za borbu za slobodu drugih, svoje zajednice, naroda, grupe i slično, kaže sagovornica, prvo se mora izboriti sloboda unutar sebe. Historija nas uči da je kontrola i potčinjavanje ljudi kroz moć nešto što se ponavlja kroz vijekove. Ipak, ono što čovjek nosi u svojoj glavi i svom unutrašnjem svijetu – misli, stavove, osjećaje – ostaje nedodirljivo. Individualna sloboda je zato, smatra ona, temelj svega.

„Za mene je ta individualna sloboda nešto najvažnije. Jer i onda, kada nismo bili slobodni s polja, ja sam imala slobodu u svojoj glavi i to mi niko nije mogao uzeti. Neko me je mogao kazniti, zatvoriti, zabraniti nešto, onemogućiti mi da imam posao, nazivati me raznim imenima… Ali ono što sam ja u sebi, to niko nije mogao da mi uzme“, zaključila je glumica.

Borba za novu mogućnost

Govoreći o slobodi, govorimo i o promjenama. Da li su u Srbiji moguće promjene i da li ih očekuje, glumica je kazala:

„Promjene će se svakako desiti. S tim što, mislim da promjene možda neće biti onakve kakve ljudi očekuju – definitivne - i onako da će se sve promjeniti. Mislim da se ljudi u takvim društvenim pokretima i pobunama zapravo bore i dobijaju novu mogućnost da izgrade bolje, pravednije društvo. Tako da i ovo za što se u Srbiji ljudi bore, jeste borba za jednu novu mogućnost“.

Nakon borbe za mogućnost slijedi prava borba, ona za jednakost i pravdu, navodi glumica, ističući korupciju – materijalnu i mentalnu – kao najveći problem.

„Vi imate ljude koji će vam učiniti nažao, samo zato što im se ne dopada neka vaša rečenica. Pa će vam onemogućiti da radite, pa će vam praviti probleme i tako dalje. Tako da, mislim da se mi tek trebamo izboriti za jedno organizovano društvo. Društvo u kome će postojati pravila i gdje će se ta pravila poštovati. A ta pravila treba da budu takva da ne prave nove nepravde i razlike među ljudima, nego da naprotiv, uspostave jedno pravedno društvo“, zaključila je Karanović.

„Njih više nema“

Predstava „Njih više nema“ nastala prema tekstu Doruntine Bashe, u režiji Andreja Nosova, predstava je koja tematizuje genocid u Srebrenici. „…ovim umjetničkim činom pokušavamo da živimo na sceni one živote kojih više nema. Pokušavamo i da shvatimo i osjetimo da je preživljavanje, za one koji ostaju, ne samo tuga zbog gubitka, već i veliki strah od zaborava. Zaborav, lični i kolektivni, ubija. Zaborav je kazna za žrtve, a melem za počinioce i one koji još žive zločinačke ideje“, opisuje reditelj Andrej Nosov.

Mirjana Karanović je u Art kvart razgovoru pojasnila težinu ove uloge, emocije koje je doživljavala, ali i emocije koje je osjećala i dobijala od publike.

Predstava je rađena, ističe glumica, iz ljudskog ugla. Takav ugao omogućava doživljaj istinske boli i saosjećanja, ali i približava priču publici.

„Mi smo uvučeni u tu jednu kategorizaciju. Ja sam Srpkinja, oni su muslimani, oni su Hrvati, oni su Albanci. Mi nismo ništa drugo. A mi smo prije svega ljudi, svi zajedno. I naravno da tu postoje i dalje političari koji podrivaju cijelu tu priču o tom jazu između nas i održavaju tu tenziju, ali zapravo najviše stradaju ljudi koji sa politikom nemaju nikakve veze“, kazala je.

Samopouzdanje, hrabrost i novi početak

„Trebalo mi je neko samopouzdanje. Nisam nikad mislila da bih ja to mogla. To je isto pitanje samopouzdanja. Misliš kao 'aha, to rade muškarci'. I kako bih ja? Ne znam ja to. Onda dođe to s godinama. Meni je to došlo sa 50 godina, pa sam nekako pomislila što da ne. Mislim, učinit ću to. I prvi film - niko mi nije dao pare za taj film od državnih fondova. Tako da sam ja direktno išla, skupljala. Mi smo za jako mali novac to snimili. Imala sam kolege koje su pristale da rade za manje honorare. I imala sam divnog Erola Zupčevića za direktora fotografije. I nas dvoje, i ostali autori, glumci smo napravili taj film na koji sam ja ponosna“, rekla je Karanović govoreći o svom rediteljskom putu.

Pored samopouzdanja ističe živost svog duha koji se posvetio nečemu novom.

„Odjednom moj duh je živnuo. Jer sam odjednom sa 50 godina postala početnik u nečemu. Počela sam da učim nešto. Da nešto shvatam, radim prvi put. A to je jako važno. Cijeli život bi trebalo da pokušavate da radite nešto novo. Nešto što nikad prije toga niste radili. Nije to da sam ja odlučila da postanem reditelj. Ne. Ja uživam u glumi. Ali ovo je nekako zanimljivo“.

Govoreći o temama svojih filmova, sagovornica ističe da se one bave ženskim bitkama i iskustvima kroz koja prolaze različite žene. Smatra da, bez obzira na vrijeme i prostor, među ženama postoji posebna duhovna povezanost i međusobno razumijevanje. Upravo iz tog osjećaja solidarnosti javlja se potreba da progovori o pitanjima koja su često izvan interesa muškaraca i za koja, kako kaže, rijetko postoji istinsko razumijevanje.

Umjetnost kao podsjetnik i čin empatije

Karanović smatra da je uloga umjetnosti da podsjeća, povremeno „bocka“ i skrene pažnju na ono što se dešava drugima. Radi se, kako kaže, o pozivu da se ne okreće glava od nepravde i patnje ljudi izvan vlastitog kruga. Empatija i saosjećanje su, prema njenim riječima, temelj svakog umjetničkog stvaranja – jer bez brige za druge, umjetnost gubi svoj smisao.

„Umjetnost za koju se ja zalažem - ne kažem ne okreći glavu na ovu političku ideju ili na ovaj pokret, ili na nešto. Ne, nego ne okreći glavu na nešto što se dešava ljudima koji nisu u tvojoj okolini. Jer to je često, mi se toliko zatvorimo u neki svoj krug u kome živimo. I onda mi zapravo pojma nemamo kako žive neki ljudi tamo. Daleko, u nekom selu, bez struje i vode. Razumijete, ta empatija. Ne možete biti umjetnik ako nemate empatiju. Saosjećanje za druge ljude. Za njihove probleme, za njihove patnje. I to je ono što umjetnici širom svijeta pokazuju i dokazuju. Da je to bitno, to je važno. Naravno da je važno da pravimo i dobra umjetnička djela. Ali ako ste vi samozadovoljni u svom stvaranju i ne zanima vas niko drugi, onda tu postoji neki problem“, zaključila je glumica.

federalna.ba