Ja n'jesam  sanjar – Musa Ćazim Ćatić

**

Dobro je čitati ... jer knjige su kule riječi od biljura, pa svaka ljepše promine nam ura ..

**

JA N'JESAM SANJAR ...

 

Ja n'jesam sanjar, što u tihoj noći

Po moru bl'jede mjesečine pliva,

Hrleći carstvu svjetlosti i moći,

Na svilnom mehkom oblačju da sniva

Ružične sanke pramaljetne sreće,

Kad slavuj pjeva i kad cvate cv'jeće.

 

Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku

Što zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na leđnom krilu silna vitla bura

Ko svehli listak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

 

O davno, davno otrova mi grudi

Cinička zbilja zemaljskog života,

Davno me udes rastavio hudi

Od mojih milih; ah, ja sam sirota!

Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,

A slova su joj - nevolja i briga!

 

Ništa mi babo ostavio nije,

U hladu da mi medom život sladi;

Tužni se pjesnik sam na sebi grije

I poput mrava radi, radi, radi, -

Trošeći krvcu - snagu svoga duha,

Da steče tvrdu koru kruha.

 

Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku

Što zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku

Na leđnom krilu silna vitla bura

Ko svehli fistak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

 

**

U malom mjestu, na sjeveru Bosne, u Odžaku, u Posavini, kažu knjige, u rano jutro, 12.marta 1878.godine, u kući Hasana i Azize Ćatić, rodio se sin Kjazim – Ćazim. Živio je i u Tešnju, Bijeljini, Sarajevu, Zagrebu, Mostaru, u Carigradu ... pohađao medresu, gimnaziju, sudačku školu, bio i student prava ... dobro je poznavao perzijski, turski, arapski jezik; bio urednikom časopisa „Biser“ u Mostaru; u velikom broju časopisa objavljuje svoje pjesme, eseje, kritike i prevode mnogobrojnih pjesnika Istoka i Orijenta. Za života Musa Ćazim Ćatić objavio je samo jednu knjigu poezije naslova „Pjesme. Od godine 1900. do 1908.“ Knjiga je objavljena u Mostaru, 1914.godine. Poezija nastala kasnije sva je bila rasuta po časopisima i novinama. Tek 13 godina nakon smrti pjesnika, u Sarajevu je Abdulrezak Hivzi Bjelavac priredio knjigu Ćatićevih izabranih pjesama. Od tada pa do kraja 20.stoljeća objavljena su mnogobrojna izdanja Ćatićeve poezije sa popratnim kritičkim tekstovima i studijama.

**

Djelo Muse Ćazima Ćatića izučavali su mnogi kritičari, istoričari, književnici – Tin Ujević, Ahmed Muradbegović, Velibor Vujović, Mehdija Mušović, dr.Enes Duraković, Muhsin Rizvić, Hamdija Kreševljaković, prof.Lamija Hadžiosmanović; prof.Enver Kazaz.

Ćatić je prvenstveno pjesnik koji pokušava uspostaviti preciznu komunikaciju između svijeta i jezika preko vlastitog bića kao posrednika, tako da jezik biva otisak tog bića u pjesmi ... Sama priroda njegove poezije ukazuje i na njenu upućenost u motivske i jezičke obrasce narodne lirske pjesme, poglavito sevdalinke. Posmatrana iz aspekta odnosa tradicije i modernističkih literarnih čežnji Ćatićeva poezija ukazuje se u sasvim novom svjetlu: ona u potpunosti prerasta zatečene okvire bošnjačke poezije s kraja 19-og i početka 20.vijeka i, poetički im se protiveći i poništavajući uzuse tradicije, otvara prostor za neizvjestan, ali – pokazalo se kasnije – plodonosan susret dviju stvaralačkih tradicija, idejnih, filozofskih i duhovnih obrazaca Istoka i Zapada. Rijetko je koji pjesnik uspio stvaralački objediniti te dvije raznorodne, ponekad i sasvim oprečne duhovne tradicije, kao što je u nemalom broju pjesama učinio s prividnom lakoćom Musa Ćazim Ćatić. U njegovoj poeziji sublimišu se iskustva parnasovskog, impresionističkog i poetički nalozi dekadentnog simbolističkog pjesništva i stvaralački se ukrštaju sa duhom i poimanjem svijeta koje pjesniku nameću istočna pogotovo islamska filozofija, mitologija i književna tradicija. Doda li se ovome snažan uticaj književnog naslijeđa, narodne poezije i uzusa kasnog romantičarskog pjesništva, očit u preuzetim motivima i poetskom jeziku – koji ovdje ponekad funkcioniše na nivou poetskog koda – upotpunjuje se slika o Ćatiću kao pjesniku koji za svoje vrijeme na potpuno nov i moderan način osvaja prostore unutar bošnjačke književnosti – piše prof.Enver Kazaz u knjizi – Musa Ćazim Ćatić – Književno naslijeđe i duh moderne.

**

Musa Ćazim Ćatim je umro 06.aprila 1915.godine u Tešnju. Niti jedan dnevni list te godine nije zabilježio smrt pjesnikovu. Tek godinu kasnije u trobroju časopisa „Biser“ objavljen je nekrolog pjesniku kojeg je napisao njegov prijatelj Šemsudin Sarajlić. A, juna mjeseca 1928.godine podignut mu je nišan na kojem je uklesana rubaija Safvet-bega Bašagića – „Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.“

 

 JA SAM VJERNI ROB LJEPOTE

Ja sam vjerni rob ljepote... Kad mi majka život dala,

S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala

I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,

Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;

Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,

A usne ih pjesmom zbore. - - -

Ja sam vjerni rob ljepote... Duša čista poput liera

Od iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.

Nju anđ'oska ta muzika svojim medom opila je,

Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,

Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram

I ljepoti himnu sviram. - - -

Ja sam vjerni rob ljepote... Slikar mi je bujna mašta

Njezin kist je krilo lune, atelie - čarna bašta.

U toj bašti na sve strane od boja se miris krili

I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,

A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:

Hej, ja slikam, sviram, pjevam!

 

***

TEUBEI-NESUH

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom 
I molitve Ti u stihove skladam, 
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” 
Gospode, evo, na sedždu Ti padam. 
Ti znaš, da bijah nevin poput rose 
I poput lijera u proljeću ranom; 
Al ljudi, med što pod jezikom nose, 
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom, 
Mada sam bio nevin poput rose. 
I tada s Tvoga skrenuo sam puta 
I zatrtao kroz pustoš i tamu 
Ah, strast mi razum okova i sputa, 
Da ropski dvori njenu crnom plamu – 
I s Tvoga ja sam zabasao puta. 
Vjeru i nadu iz srca izgubih, 
I moju ljubav pomrčo je grijeh – 
Postadoh sarhoš osori i grubi, 
Sav ideal mu što je vinski mijeh 
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih! 
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo – 
Vlastitim zubom ja sam svoje žice 
Komad po komad kao zvijer grizo, 
Slaveći Baha ko božansko biće. 
Svačiji prezir pratio je mene, 
Od sjene moje druzi mi bježahu 
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu, 
Jer ljudski prezir pratio je mene. 
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje 
I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi, 
Gospode, grijehe odriješi moje 
I bolesnu mi dušu izliječi – 
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje. 
Gospode, razum prosvijetli mi sada 
I daj mi snage, daj mi volju jaku 
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku 
Gospode, razum prosvijetli mi sada! 
Raspiri moje stare vjere plamen, 
Vrati mi ljubav i sve stare dare, 
Da tresnem čašom o ledeni kamen 
I noktom zgrebem Venerine čare – 
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam, 
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom – 
I molitvu Ti u stihove skladam, 
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" – 
Gospode, evo na sedždu Ti padam!

 

**

 

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Poeziju Muse Ćazima Ćatića govorio Haris Etemi

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar

 

Musa Ćazim Ćatić Čitamo knjige Federalni radio
Vijesti u 12 Federalni radio
0 02.06.2024 12:59
Federalni radio sport
0 01.06.2024 23:45
Vijesti u 22 Federalni radio
0 01.06.2024 22:02
sport Federalni radio
0 01.06.2024 17:45
Vijesti u 17 Federalni radio
0 01.06.2024 17:43
sport Federalni radio
0 30.05.2024 22:57