Ja n'jesam sanjar – Musa Ćazim Ćatić
**
Dobro je čitati ... jer knjige su kule riječi od biljura, pa svaka ljepše promine nam ura ..
**
JA N'JESAM SANJAR ...
Ja n'jesam sanjar, što u tihoj noći
Po moru bl'jede mjesečine pliva,
Hrleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilnom mehkom oblačju da sniva
Ružične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv'jeće.
Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi
Cinička zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!
Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi, -
Trošeći krvcu - snagu svoga duha,
Da steče tvrdu koru kruha.
Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli fistak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
**
U malom mjestu, na sjeveru Bosne, u Odžaku, u Posavini, kažu knjige, u rano jutro, 12.marta 1878.godine, u kući Hasana i Azize Ćatić, rodio se sin Kjazim – Ćazim. Živio je i u Tešnju, Bijeljini, Sarajevu, Zagrebu, Mostaru, u Carigradu ... pohađao medresu, gimnaziju, sudačku školu, bio i student prava ... dobro je poznavao perzijski, turski, arapski jezik; bio urednikom časopisa „Biser“ u Mostaru; u velikom broju časopisa objavljuje svoje pjesme, eseje, kritike i prevode mnogobrojnih pjesnika Istoka i Orijenta. Za života Musa Ćazim Ćatić objavio je samo jednu knjigu poezije naslova „Pjesme. Od godine 1900. do 1908.“ Knjiga je objavljena u Mostaru, 1914.godine. Poezija nastala kasnije sva je bila rasuta po časopisima i novinama. Tek 13 godina nakon smrti pjesnika, u Sarajevu je Abdulrezak Hivzi Bjelavac priredio knjigu Ćatićevih izabranih pjesama. Od tada pa do kraja 20.stoljeća objavljena su mnogobrojna izdanja Ćatićeve poezije sa popratnim kritičkim tekstovima i studijama.
**
Djelo Muse Ćazima Ćatića izučavali su mnogi kritičari, istoričari, književnici – Tin Ujević, Ahmed Muradbegović, Velibor Vujović, Mehdija Mušović, dr.Enes Duraković, Muhsin Rizvić, Hamdija Kreševljaković, prof.Lamija Hadžiosmanović; prof.Enver Kazaz.
„Ćatić je prvenstveno pjesnik koji pokušava uspostaviti preciznu komunikaciju između svijeta i jezika preko vlastitog bića kao posrednika, tako da jezik biva otisak tog bića u pjesmi ... Sama priroda njegove poezije ukazuje i na njenu upućenost u motivske i jezičke obrasce narodne lirske pjesme, poglavito sevdalinke. Posmatrana iz aspekta odnosa tradicije i modernističkih literarnih čežnji Ćatićeva poezija ukazuje se u sasvim novom svjetlu: ona u potpunosti prerasta zatečene okvire bošnjačke poezije s kraja 19-og i početka 20.vijeka i, poetički im se protiveći i poništavajući uzuse tradicije, otvara prostor za neizvjestan, ali – pokazalo se kasnije – plodonosan susret dviju stvaralačkih tradicija, idejnih, filozofskih i duhovnih obrazaca Istoka i Zapada. Rijetko je koji pjesnik uspio stvaralački objediniti te dvije raznorodne, ponekad i sasvim oprečne duhovne tradicije, kao što je u nemalom broju pjesama učinio s prividnom lakoćom Musa Ćazim Ćatić. U njegovoj poeziji sublimišu se iskustva parnasovskog, impresionističkog i poetički nalozi dekadentnog simbolističkog pjesništva i stvaralački se ukrštaju sa duhom i poimanjem svijeta koje pjesniku nameću istočna pogotovo islamska filozofija, mitologija i književna tradicija. Doda li se ovome snažan uticaj književnog naslijeđa, narodne poezije i uzusa kasnog romantičarskog pjesništva, očit u preuzetim motivima i poetskom jeziku – koji ovdje ponekad funkcioniše na nivou poetskog koda – upotpunjuje se slika o Ćatiću kao pjesniku koji za svoje vrijeme na potpuno nov i moderan način osvaja prostore unutar bošnjačke književnosti – piše prof.Enver Kazaz u knjizi – Musa Ćazim Ćatić – Književno naslijeđe i duh moderne.
**
Musa Ćazim Ćatim je umro 06.aprila 1915.godine u Tešnju. Niti jedan dnevni list te godine nije zabilježio smrt pjesnikovu. Tek godinu kasnije u trobroju časopisa „Biser“ objavljen je nekrolog pjesniku kojeg je napisao njegov prijatelj Šemsudin Sarajlić. A, juna mjeseca 1928.godine podignut mu je nišan na kojem je uklesana rubaija Safvet-bega Bašagića – „Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.“
Ja sam vjerni rob ljepote... Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore. - - -
Ja sam vjerni rob ljepote... Duša čista poput liera
Od iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju anđ'oska ta muzika svojim medom opila je,
Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram. - - -
Ja sam vjerni rob ljepote... Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie - čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam!
***
TEUBEI-NESUH
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum okova i sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Baha ko božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Poeziju Muse Ćazima Ćatića govorio Haris Etemi
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Foto – Selma Dizdar