U najvećem izbjegličkom kampu na svijetu, Rohinje i dalje čekaju na povratak kući

Pod niskim, oblačnim nebom u izbjegličkom kampu Kutupalong, tri vozila su se zaustavila ispred slamnate konstrukcije dok su posjetioci pristizali uoči još jedne godišnjice egzodusa Rohinja iz Mijanmara.

Za Mohammada Ibrahima, koji je proteklih devet godina posmatrao delegacije kako pokušavaju i ne uspijevaju pronaći trajno rješenje za Rohinje, malo je bilo razloga da obrati pažnju.

„Da, oni dolaze i odlaze“, rekao je ovaj 34-godišnjak. „Naša sudbina se nimalo nije promijenila.“

U ponedjeljak, dan prije nego što su Rohinje obilježile devet godina od masovnog egzodusa koji je započeo 25. augusta 2017. godine, prostrani izbjeglički kampovi oko Cox’s Bazara u jugoistočnom Bangladešu bili su ispunjeni komemoracijama.

Ali skoro deceniju nakon što su stotine hiljada ljudi pobjegle od brutalnog vojnog slamanja u mijanmarskoj državi Rakhine, koje su UN opisale kao „školski primjer etničkog čišćenja“, više od milion Rohinja ostaje u Bangladešu, a povratak velikih razmjera još nije počeo.

Ibrahim je bio među onima koji su stigli 2017. godine. Njegov dom je zapaljen. Njegov brat i njegovi bratanci i sestrići su nasmrt iskasapljeni. Prešao je u Bangladeš sa suprugom i djecom.

„Već devet godina, ovo je život u neizvjesnosti“, rekao je. „Živimo od humanitarne pomoći. Kako ovo možemo nazvati životom?“

Povratak koji postoji samo na papiru

Nakon godina paralize, Mijanmar je ponudio ono što se čini kao novi zamah ka povratku.

Bangladeš je Mijanmaru dostavio imena 828.824 Rohinja radi verifikacije u sklopu napora ka eventualnom povratku.

Kao odgovor, Ministarstvo vanjskih poslova Mijanmara saopštilo je u julu da je do sada verificiralo 426.545 od tih imena, uključujući 308.797 koje je identifikovalo kao bivše stanovnike države Rakhine.

„Mijanmar će primiti raseljena lica koja su verificirana kao bivši stanovnici države Rakhine kada sigurnosna situacija u državi Rakhine postane stabilnija“, saopštila je vojna vlada Mijanmara.

Iako je ovo priznanje korak naprijed, i dalje ne postoji vremenski okvir, a uslov koji se tiče sigurnosti ide u sam korijen problema.

„Brojka od 300.000 je dio šireg procesa, a ne nova ponuda“, rekao je Shahab Enam Khan, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Jahangirnagar, upozoravajući da ova objava ne znači njihov hitan povratak.

Za sada, kako kaže Khan, to predstavlja „pomak na papiru, a ne na terenu“.

Najneposrednija prepreka jeste kontrola nad samim Rakhineom.

Veliki dio ove države više nije pod kontrolom vojske Mijanmara. Armija Arakan, etnička naoružana grupa koja se bori protiv vojske, zauzela je velika područja, uključujući teritoriju u blizini granice s Bangladešom.

To ostavlja lidere Rohinja u nedoumici ko bi mogao garantovati njihov siguran povratak.

„Oni nemaju kontrolu tamo u Rakhineu“, rekao je Abdur Rahim, lider Društva Arakan Rohinja za mir i ljudska prava. „Kako nas onda mogu primiti?“

Khan ipak vidi znake obnovljenog diplomatskog zamaha.

Bangladeš je formirao nacionalni komitet pod vođstvom novog premijera te zemlje, dok Kina i Asocijacija nacija jugoistočne Azije (ASEAN) sve više posmatraju stabilnost u Mijanmaru kao važnu za regionalnu sigurnost, rekao je on.

„To otvara bilateralni prostor i višekolosječni kolosijek odjednom“, rekao je, tvrdeći da bi trajno rješenje na kraju moglo zahtijevati povezivanje humanitarnih pitanja s trgovinom, povezanošću i ekonomskom obnovom u Rakhineu.

Dug put nazad

Za Mohammada Arifullaha, pitanje povratka počinje sjećanjima na to kako je otišao.

Pobjegao je iz Mijanmara 25. augusta 2017. godine sa četiri člana porodice, pješačeći kroz nepristupačna brda kako bi pobjegao od vojske prije nego što je stigao u Kutupalong.

„Došli smo u ovu zemlju nakon što smo pješačili osam dana kako bismo spasili svoje živote od vojske“, rekao je. „I dalje mi se plače kada se sjetim tih dana. Ali to je moja zemlja, moja rodna gruda. Želim se tamo vratiti.“

Njegova priča je ovdje uobičajena u svom užasu. Neki su prešli noseći djecu; drugi su pomagali starijim roditeljima kroz šume i planine. Mnogi su stigli nakon što su im rođaci ubijeni.

Više od 700.000 Rohinja pobjeglo je iz Mijanmara nakon nasilja koje je počelo u augustu 2017. godine, pridruživši se ljudima raseljenim u ranijim valovima progona.

Ovaj priliv pretvorio je Kutupalong u najveće izbjegličko naselje na svijetu. Bangladeš sada udomljava više od 1,2 miliona Rohinja, prema procjenama UN-a i humanitarnih organizacija, pri čemu većina živi u 33 kampa u Cox’s Bazaru, dok je više od 30.000 preseljeno na Bhasan Char, udaljeno ostrvo u Bengalskom zaljevu.

Devet godina stvorilo je i generaciju oblikovanu raseljenjem. Djeca koja su pobjegla iz Rakhinea sada su mladi odrasli ljudi. Hiljade rođenih u Bangladešu znaju za sela iz kojih su došle njihove porodice samo kroz priče svojih roditelja.

Predstavnici Rohinja kažu da svaki povratak mora biti siguran, dobrovoljan, dostojanstven i održiv.

Mohammad Furkan Mirza ukazao je na Ujedinjeno vijeće Rohinja (UCR) kao pokušaj organizovanja tih zahtjeva unutar same izbjegličke zajednice.

Izbori za predstavnike održani su u 33 kampa 2025. godine uz dozvolu vlasti Bangladeša zaduženih za izbjeglice, uz učešće vjerskih vođa, studenata, nastavnika, žena, ljekara, poslovnih ljudi, mladih i drugih predstavnika zajednice.

„UCR je pokazao da se Rohinje mogu organizovati mirno, transparentno i odgovorno“, rekao je Mirza. „Ova organizacija je postala simbol našeg jedinstva, odgovornosti i nade u dostojanstvenu budućnost.“

„Repatriacija u ovom trenutku je opasna“

Međutim, borci za ljudska prava kažu da uslovi potrebni za siguran povratak još uvijek ne postoje.

„Repatriacija u ovom trenutku je opasna“, rekao je John Quinley, direktor organizacije Fortify Rights. „Armija Arakan nastavlja sa zlostavljanjem izbjeglica Rohinja, čineći široko rasprostranjena kršenja ljudskih prava.“

Quinley je rekao da bi se Bangladeš trebao pripremiti za mogućnost da izbjeglice ostanu godinama, uključujući proširenje pristupa formalnom obrazovanju, izvorima prihoda i pravnom statusu.

„Preživjeli genocida nad Rohinjama zaslužuju više rješenja i podrške od samo jednostrane politike povratka“, rekao je, pozivajući vladu Bangladeša da razvije širu politiku u konsultaciji s izbjeglicama i zajednicama domaćina.

Burmanski aktivista za ljudska prava Maung Zarni bio je još skeptičniji prema objavi Mijanmara, tvrdeći da vlasti ne mogu vjerodostojno obećati povratak kada nemaju efektivnu kontrolu nad velikim dijelom granice i domovinom Rohinja.

Također je kritikovao to što Mijanmar i dalje koristi naziv „Bengali“ za opisivanje Rohinja, što je naziv koji ova zajednica odbacuje jer ih prikazuje kao strance iz Bangladeša, a ne kao etničku grupu domorodačku u Mijanmaru.

Zarni je tvrdio da bi tajming objave mogao biti povezan i sa slučajem genocida koji je Gambija pokrenula protiv Mijanmara pred Međunarodnim sudom pravde, za koji očekuje da bi mogao donijeti presudu prije kraja 2026. godine.

Za Abu Morsheda Chowdhuryja Khoku, predsjednika Civilnog društva Cox's Bazara, sama razmjera raseljenja čini objave o verifikaciji veoma udaljenim od praktičnog izazova vraćanja ljudi kućama.

„Ako više od 1,2 miliona ljudi treba biti vraćeno u fazama, lako je razumjeti koliko bi taj proces mogao trajati“, rekao je. „Povratak ne znači samo slanje ljudi preko granice. Moraju postojati garancije da se mogu vratiti s dostojanstvom.“

Nazad u Kutupalongu, ta razlika je sve.

Rohinje koje u razgovoru nisu opisale Bangladeš kao dom. Iznova i iznova, govorili su o Rakhineu na taj način.

„Ko želi živjeti nedostojanstven život u izbjegličkim kampovima?“, upitao je Rahim. „Mi i dalje čeznemo za svojom domovinom.“

Ono u šta su sumnjali jeste da li je mjesto iz kojeg su pobjegli prije devet godina postalo dovoljno sigurno za povratak – i ko bi, usred kontinuiranog sukoba i promjene teritorijalne kontrole, mogao garantovati tu sigurnost.

Mijanmar je sada verificirao stotine hiljada imena. Ali i dalje nema datuma za njihov povratak, nema utvrđenog mehanizma za masovni povratak i nema jasne vlasti sposobne da garantuje njihovu sigurnost kada pređu granicu.

Za Ibrahima, još jedna godišnjica je stigla baš kao i prethodnih osam.

Automobili dolaze. Posjetioci izlaze. Sastanci se održavaju.

Zatim se vrata zatvaraju, konvoji odlaze, a kampovi ostaju.

federalna.ba/AA

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.