Arabeske od vode – Hadžem Hajdarević

**

Kad jednom na Zemlji ne bude nas

• Svijet će biti svijet ... Omer Hajjam

**

Srce je more, jezik je njegova obala – Dželaludin Rumi

**

Rubaija može postat arabeska

Da se mudrost u njoj iskonska zabljeska

Prepozna li misli u skritoj kapisli

Onaj kom su znana znamenja nebeska – Hadžem Hajdarević

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju, rubaije ... jer kaže pjesnik - u stihu je ključna poetska magija! Ako toga nema, sve je lakrdija. Zato, od početka traje zagonetka koliko će čitač magično da sija

**

Pjesnik, prozaist, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik mnogobrojnih knjiga drugih autora, Hadžem Hajdarević objavio je preko deset knjiga poezije. Izdvajamo – „Seoba obala“, “Koje Nuhove lađe“, „Žive vode“, „Pjesme ponornice“, „Četvera ušća“, „Peto ušće“, „Nausikajina kći“, „Sutrašnje putovanje brodom“, „Ušća“, „Na sonetnim otocima“, „Gdje voda izvire“. Hadžem Hajdarević autor je i knjiga proze – „Priče sa Dobrinje“, „Klinika za plastičnu hirurgiju“, knjige kolumni „Kišno društvo“, te romana „Gdje si ti ovih godina“. Knjigu poezije / rubaija „Arabeske od vode“ objavila je Izdavačka kuća Dobra knjiga Sarajevo, 2019.godine. Hadžem Hajdarević je pjesnik velike erudicije i duhovnosti. Stoga nije za čuditi se da ispisuje i rubaije. Ispisivao je Hadžem Hajdarević i sonete i rimovanu poeziju i onu bez rime, i poeziju slobodnog stiha, no rubaije su posve logičan i prirodan slijed traženja vlastite poetike.

**

Pogovor Mubine Muftić u knjizi „Arabeske od vode“, rubaije, Hadzema Hajdarevića

Arabeske od vode: Rubaije Hadžema Hajdarevića

“Dok usne šute, srce govori hiljadu jezika”

(Dželaludin Rumi)

Ko to još čita rubaije u vremenu “pametnih telefona” i ljudi ovisnih o tehnologiji? Očito da sa svakim novim skokom u tehnologiji dolazimo do paničnog pitanja o tome koje će djelatnosti, koji poslovi, koja naslijeđena ponašanja postati predmetom nostalgije i gunđave zbunjenosti pred posljedicama moćnih ljudskih znatiželja. Ovo možda jest vrijeme “pametnih telefona” i ljudi ovisnih o tehnologiji ali i neprikosnovene demokratizacije pristupa različitim informacijama. Da li će onda nabubreni pikseli na svemoćnim mašinama kod nekih od tih nouveau dépendantes zasvijetliti nekolikim Hajjamovim stihovima:

Ovom krugu u kome živimo i mremo

Ni početka niti kraja naziremo.

Niko da pisne pravu reč o tajni:

Otkuda smo došli, kuda li idemo...

Ne bi bilo prvi put u povijesti književnosti da se osnovano govori o krizi – ali ne zbog toga što nema poezije, nego što se zbog banalizacije javnog prostora čini da nema ko da je čita. Donekle utješan analogan odgovor mogli bismo potražiti u teološkoj dilemi: da li Božija božanstvenost ima smisla bez njegovih stvorenja? Odnosno, kakvog smisla ima objavljivati pjesme koje vide dva para očiju? Ako instrumentaliziramo poeziju, pitajući: “Čemu poezija?”, onda svi pjesnici treba da odlože svoja digitalna mastila i prepuste svijet vragu. Poezija ne služi ničemu (kao ni Bog, dodao bi Terry Eagleton), a ako služi nekome – onda je “plijen ideologije, / pred kojom i jezik poniženo kleči”, kako u Arabeskama od vode, oblikovanim u formi rubaija, konstatira lirski subjekt Hadžema Hajdarević.

Omer Hajjam, perzijski filozof, naučnik i pjesnik koji je svojim djelima iritirao teološke i naučne komformiste u 11. i 12. stoljeću, zasigurno nije pisao rubaije zato što se nadao posthumnoj pjesničkoj slavi na Zapadu. Hajjam je pisao rubaije u trenucima odmora, iskazujući u njima dileme sa kojima se svakodnevno susretao u svojim naučnim istraživanjima.

Kao što je Skender Kulenović smatrao sonete magacinima za svoje dileme, tako je ova zbirka rubaija Hadžema Hajdarevića pristupačan rezervoar pitanja i provizornih odgovora, počevši od samog naslova knjige pjesama. Arabeske, kao jedan od upečatljivih motiva u islamskoj arhitekturi i umjetnosti ukrašavanja, mogle bi se instrumentalizirati u razmišljanju o Hajdarevićevim rubaijama, jer rubaija svojom jezgrovitošću i interstrukturalnošću podsjeća na arabesku; njena ukapsuljenost je neophodna da bi se upotpunila sržna slika (odnosno, misao), te se svojom sadržajnošću ne ističe od ostalih da ne bi narušila delikatnu strukturalnu harmoniju.

Drugi dio naslovne sintagme neizostavano uvodi uvijek prisutni element vode u Hajdarevićevim zbirkama. Ideja o postanku života jest direktno vezana za vodu, kako u starim kulturama (asirsko-babilonskoj, egipatskoj, grčkoj i rimskoj), tako i u svetim knjigama monoteističkih religija. Iako se kaže u Bibliji i Kur'anu da je čovjek stvoren od zemlje, ljudsko tijelo se sastoji većinom od vode i vremenom, stareći, gubi vodu, a time i živost. Da bi nešto napravili od zemlje, moramo je smočiti i time pripremiti za oblikovanje; sito života smekšava čovjeka da bi postao pogodniji za neke nove egzistentne i spoznajne deredže. Značenje vode se, prema tome, interpolira na osnovu toga što voda fizički čisti, te se smatra i katalizatorom duhovnog pročišćenja. Ako je voda simbol za primum movens u poeziji, onda je arabeska izraz estetskog kanaliziranja tamne materije kreativnosti kroz strukturu, u ovom slučaju, kroz rubaiju. U tom kontekstu, poezija je nestalni, privremeni izraz za Vječno i estetski, discipliniran zaklon od haosa ljudskoga života.

Struktura po ciklusima i broju rubaija u svakom ciklusu slavi poetski red naspram antitradicijske tendencije u savremenoj poeziji. Svaki od deset ciklusa ove zbirke se sastoji od četrdeset rubaija (katrena), a broj četiri i četrdeset imaju simboličko značenje u islamu. U sufizmu su četiri osnovna duhovna stepena (šerijat, tarikat, ma'rifet i hakikat); četrdeset je odabranih ljudi (evlije); dok je, opet, Muhammed sa četrdeset godina, meditirajući u jednoj pećini poviše Mekke, začuo prve riječi Objave. (Nešto novijega datuma su i četiri godine agresije na Bosnu i Hercegovinu i četrdeset mjeseci opsade Sarajeva.) Tako rubaije, kao prilično reprezentativna poetska forma sa Istoka, i soneti, kao njihov zapadni pandan, paralelno govore o apsorpscijskoj sposobnosti bosanske književne tradicije.

U vrijeme osmanske vladavine Balkanom pjesnici porijeklom iz Bosne stoljećima su pisali divansku poeziju, i po tome bili poznati kako u Bosni tako i izvan njenih tadašnjih vilajetskih granica. Hajdarević je i sam prepjevao nekoliko pjesama Zijaije Mostarca, Derviš-paše Bajezidagića, Mustafe Muhlisija i Muhameda Šakira Muidovića za Antologiju bošnjačke poezije na orijentalnim jezicima štampane 1997. godine. Prema riječima Hazima Šabanovića, “Bosna je dala istočnim književnostima preko dvije stotine pisaca”. Ali, za razliku od rubaija Zijaije Mostarca, Derviš-paše Bajezidagića, Ahmeda Rušdije, Fadil-paše Šerifovića, Arifa Hikmet-bega Stočevića i drugih, Arabeske od vode Hadžema Hajdarevića pisane su na bosanskom jeziku, latiničnim pismom, i već u prvim stihovima slave maternji jezik:

U jeziku Bosne ima melodija

koja, nježna, prija svim srcima čija

krv je povezana s trenom kad su prana

prsa Muhammeda, gdje sam, srcem, i ja!

Redoslijed ciklusa u Arabeskama od vode od “Jezika” do “Poezije” prenosi idejni lanac u jednom krajnje konciznom i kompaktnom pakovanju. Ukoliko se ustroje ciklusi u vidu kruga, vizualno dobijamo više mogućnosti poređenja ciklusa, što zbog specifičnosti rubaija ne prekida emocijski kontinuitet.

Tako je moguće interpretativno i paraleleno čitati prvi ciklus, “Jezik”, i šesti ciklus, “Vrt”. Jedna od uočljivih poveznica već je u samom poređenju jezika s njivom (“Jezik”, 32) i riječi s vrtom “u kojem se / značenja prometnu u tajne rebuse” (“Vrt”, 13). Uz trud, pažnju i ljubav, jezik kao i vrt postaje sredstvo iskazivanja dubokih srži nerasvijetljenih poriva duše čiji je podrum svijest koja je “poput vrta / s mnoštvom tajnovitih povezanih crta” (“Vrt”, 25).  A maternji jezik je posebna kapija svijesti, nastao je “ljubavlju i znojem” (“Vrt”, 32):

Svaki vrt je tuđi ako ruke naše

ljubavlju i znojem mu ne prokopaše

brazde i lijehe – za one uspjehe

u kojim se duše zovu srca daše.

U svaki je jezik injektiran “dah Božiji” (“Jezik”, 28) putem kojeg s najboljom namjerom tražimo otkrovenja i razjašnjenja ljudskog stanja (condizione umana). Puni tog tvrdoglavoga tragalačkog poriva, nadamo se mušičavoj saputnici – ljubavi. Sufije kažu da ovog svijeta ne bi bilo bez ljubavi Božije i da bez Voljenoga (Mašuka) ne bi bilo ni zaljubljenih (ašikā). U rubaijskom ciklusu “Ljubav” spominje se jedan od najpoznatijih parova u sufijskoj poeziji i filozofiji – Medžnun i Lejla. Cilj zaljubljenog je iskušan kroz putovanje (suluk) do objekta njegove ljubavi, zbog čega je svaki zaljubljenik neizostavno i putnik (salik). U sedmoj rubaiji ciklusa “Putovanje” pjesnik otvara dilemu: putuje li putnik prostorom ili ga vrijeme čini pokretnim? Za svakog Medžnuna je vrijeme najmučnija dimenzija jer je bitnije pitanje kad će se sjediniti s Lejlom (makar to bilo i poslije smrti). Prostorno, jedini ašikov pravac jest prema onome koga voli: “U ljubavi, ništa nije nemoguće / kad volju i snagu vezuje čeznuće / snažnije od svega duž društvenih stega...” (“Ljubav”, 20). I pjesnik, potopljen u slanoj kapljici Venerine vode, češće putuje somnolentnim drumovima sjećanja i idejnih budućnosti da bi dugopečeno značenje kodificirao u stihovima koji tad postaju putevi za neke druge salike.

U posebnu sferu postojanja zalazimo kada “putujemo bez pomicanja”, kad smo u zanesenosti čitanja, kad prostor i vrijeme prelaze u daleke faktoide koje energetske slike nizajućih paragrafa zatiru s podsmijehom. I sjećanje nudi privid ne-dimenzijalnosti, ali “[k]o god misli da će vratiti se gdje je / zapretao davne slike i ideje, / laže sebe da će svladati nedaće / na putima lažne odiseje” (“Putovanje”, 13). Grozničavo tragajući za proteklim osjećanjima i doživljajima, vraćamo se na mjesta na kojima smo bili i ljudima s kojima smo bili, ali su ta mjesta i ti ljudi – tokom tog zamišljenog intermezza – putovali bez nas, zbog čega nam poznata lica zvuče strano i zbog čega nam na istim koordinatama sukob praznine i predano njegovanog sjećanja na Očevu kuću, koje smo ponijeli pod miškom “u svijet bijeli”, nemilosrdno istrgne dugo zadržavani dah nade u prsima.

Nesuglasje stvarnosti i realnosti ipak ne sprječava one koji tragaju da u cikličnosti svojih nastojanja vide potrebu djelovanja. Samo prvo putovanje – kršenje prve Božije zabrane – jest djelovanjem nekog “morfičkog polja” (morphic resonance) uvjetovalo savremenog čovjeka takvog kakav je. Ono što se u monoteističkoj teološkoj literaturi smatra prvim grijehom ipak je nastalo u okviru Božije volje; možda se baš On “[često] smiješi / strahovima što se u dno duše snose” (“Grijesi”, 14). Zar nije konačno “Tvorac grijeha i Onaj što svemu / darovaše oblik smisleni” (“Grijesi”, 27)? Peccatum originale originatum jest zadužio i potomke prvih roditelja, ali su se kroz blagodat slobodne volje Adem i Hava upoznali i bili “prostirka i pokriv” jedno drugome (“Adem i Hava”, 12), a njihov prizemljeni život je dao povoda i prvim književnim pokušajima (“Adem i Hava”, 26) kao i začetnim filozofskim razmišljanjima (“Adem i Hava”, 24):

Čim poučen bješe imenima stvari

i pojava, Adem Havine je čari

veličao stihom u zakutku tihom

pa šta god da kažu rajski kritičari.

....

Kad je Adem prvo zasadio drvo,

pogledao ga je s dignutom obrvom

pa priznao: “Eto, prvo il' deseto,

svako drvo bit će oboreno crvom?”

Bez Adema i Have i njihova grijeha ne bi bilo ni pjesnikā koji “...dolinama blude, / iznova se svemu pri susretu čude” (“Grijesi”, 39). Baštovaneći, tako, u vrtu jezika, pjesnici stvaraju “spone sa sudbinom koja prolaznost liječi” (“Poezija”, 5) i time bivaju “bliže Iskonu” (“Poezija”, 16), unatoč, čini se, neizbježnoj kreativnosti-protutežnoj depresiji (“Poezija”, 9).

Ako je Adem, koji je podučen “imenima pojava i stvari”, bio pjesnik-pionir, onda jezik sasvim prirodno nalazi svoj najiskonskiji izraz u poeziji (“Poezija”, 18, 40). Ali kako prepoznati pravu poeziju i ima li ona uopće čime da šokira homo technicusa? “Koliko li pjesnik bježi od života dok stihove sklapa” (“Život”, 21)? Jureći “poetsku magiju” (“Poezija”, 35), pjesnici poput polubožanske braće sišu mlijeko vučice-Ljubavi, crpeći vitalnost iz izvora bez kojega nema života (“Život”, 11). Pjesnik ustvari ne bira pisanje poezije kao što se bira zanat ili nešto uporedivo korisno. Čak se samoironično govori o pjesnicima (“Poezija”, 4) koji vjeruju samo u svoje zablude i koje nude drugima kroz svoje stihove. Ali onaj koga srčani impuls tjera da – aristotelski rečeno – božanske niti nadahnuća strukturirano ispisuje u stihovima imitira poslanog Adema i njegove odabrane sinove u podrivanju ustajalosti životarenja.

Pjesnik zbog prirode svoga poziva ne može biti dogmatik jer dogma isključuje promjenu i narcisoidno se prepušta vlastitoj šizofreničnosti. Suprotno od populističke mantre da vjernik (onaj koji vjeruje u Božiju ljubav) treba biti nekritički uvjeren u Božije postojanje, u četvrtoj rubaiji se vjera bez sumnje poredi sa hranom bez soli. To što se do ljubavi prema Stvoritelju ne dolazi preko “vazova o vjeri” (“Vjera”, 6) snažno odiše Hajjamovom kritikom tadašnje uleme: “O muftijo strogi, mi smo.... od tebe spretniji / pored sveg našeg p'janstva od tebe trezniji”.

Sumnja teži promjeni uslijed propitivanja (“rastresanja istina” – “Poezija”, 36). A zar ima boljega primjera stalne promjene od vode koja treba da Zemlju (barem izgledom) približi Raju (“Voda”, 1)? Voda konstantno mijenja svoja stanja i vidike iako njena formula, njen suštinski sastav ostaje isti; sumnja nije grijeh već imperativ za vjernika. Salik, poput vode, putuje ka svome ušću konstantno nadograđujući svoja krhka saznanja o svijetu i životu, uporno rasplamsavajući vjeru u Božiju nadracionalnu milost.

Da nije nepraktično, Arabeske od vode trebalo je isprintati u netradicionalnoj formi, bez korica i bez numeriranih stranica, poput svitka, da bi se naglasila povezanost stihova koja nije uvjetovana linearnom hronologijom i čija emocijska i značenjska konzistentnost sugerira da ne postoji kraj – samo promjena “agregatnog stanja”. Izgrađena na desetljećima životnog i čitalačkog iskustva, ova je zbirka nepregledno potentna poetska baklja u prostornostima književnosti koja se oblikuje na bosanskome jeziku – i ne služi nikome i ne služi ničemu.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Izvor / foto – Selma Dizdar