50 godina Memorijalnog muzeja Ive Andrića

U mahali Zenjak, u kući na broju 13., 9. oktobra 1892. godine rođen je Ivo Andrić, kako stoji zapisano u knjizi krštenih Župnog ureda Sv. Ivana Krstitelja u Travniku.

Nakon temeljite obnove objekta prema arhitektonskom projektu Nedeljka Rosića iz Sarajeva i uspostavljanja stručne muzejske ekspozicije prema konceptu Miroslave Milje Miljanović, višeg kustosa Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Andrićeva rodna kuća postaje spomenikom kulture.

Kao depandans Zavičajnog muzeja Travnik svečano je otvorena 30. avgusta 1974. godine kao “Spomen muzej književnog nobelovca Ive Andrića”. Bilo je to godinu dana prije pišćeve smrti, 13. marta 1975. godine, kada na prijedlog Zavičajnog muzeja Skupština opštine Travnik donosi odluku o njenom preimenovanju u “Memorijalni muzej Rodna kuća Ivo Andrić”.

Sam pisac nije vidio potrebu za otvaranje spomen kuće u Travniku za njegova života, smatrajući je tek mjestom svoga rođenja. U knjizi “Sa Ivom Andrićem” Ljubo Jandrić bilježi kratak Andrićev komentar, koji glasi: “Hvaleći mene Travničani pomalo hvale i same sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav.”

Ja bih dodala i cio svijet.

Bilo bi to doista tako, da Ivo Andrić nije napisao “Travničku hroniku” i u njoj literarno oživio topos Travnika, na način da je postao glavni protagonist njegove književne kreacije. Taj je roman, kao što nam je poznato, pozicionirao ime ovoga grada na imaginarnu književnu mapu svijeta, trajniju od svake stvarnosti naših vremenski ograničenih života.

Potvrdilo bi se da je pisac bio u pravu, da se kojim slučajem ova ustanova ugasila, što se lako moglo dogoditi u ranom periodu postdejtonske Bosne i Hercegovine kada nije bilo popularno slaviti Andrićev lik i djelo.

Ili možda da je ovaj Muzej ograničio svoje djelovanje samo na kapitaliziranje stalne izložbene postavke, kakva je inače česta praksa u širem okruženju.

Naprotiv, ovo je mjesto postalo živi organizam, rasadnik ideja, kreativne, dinamične produktivnosti, koja je, slobodna sam to reći, uveliko utjecala na shvatanja, stavove i navike lokalne zajednice, obogativši i učinivši raznolikim i zanimljivim kulturni život Travnika, promovirajući djelo Ive Andrića ne samo u ovome gradu, već i u drugim mjestima u našoj zemlji, ali i izvan njenih granica, u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj.

Tragalo se za načinima i uspijevali su se pronaći suptilni obrasci djelovanja, usklađeni, ali nikako i prilagođeni ratnom i poratnom turbulentnom tranzicijskom vremenu, koje je sa sobom donijelo nove poglede i interpretacije ponikle na neknjiževnim, ideološkim narativima.

Djelovanja Memorijalnog muzeja Ive Andrića može se najbolje predstaviti kroz tri vremenska perioda.

Prvi period, u trajanju od 1974. godine do 1992. godine, u vremenu socijalističke Jugoslavije, obilježen je podrškom šire društvene zajednice. Muzej u saradnji sa SIZ-om za kulturu 1976. godine pokreće manifestaciju “Andrićevi dani kulture” koja se odvija na prostorima općina Travnik, Novi Travnik i Vitez.

Drugi period djelovanja, s kraja devedesetih godina, obilježen je agresijom i ratom u Bosni i Hercegovini kao i poratnim vremenom i mukotrpnim radom i borbom za opstanak u okolnostima koje ovome Muzeju nisu bile naklonjene.

U ratnom periodu događa se jedan fenomen. Zavičajni muzej Travnik ustupa na korištenje prostor u prizemlju objekta grupi intelektualaca okupljenih oko tadašnjeg travničkog “Preporoda” koji ga pretvaraju u sjedište redakcije časopisa “Divan” i u kome pokreću istoimeni klub. Tu se rađa i kulturna manifestacija “Ilhamijini dani”. Klub Divan u to mračno ratno vrijeme postaje mali otok nade i optimizma, živo žarište kulturnih dešavanja. Mala grupa pregaoca svojim djelovanjem uspijeva u toku rata sačuvati muzejsku postavku netaknutu.

Uvjereni da trebamo braniti vrijednost o kojoj skrbimo, koja je veliki simbolički kapital baštinjen iza jedinog Nobelovog laureata za književnost na prostorima bivše Jugoslavije, znali smo da moramo biti dosljedni, da će vrijeme diskontinuiteta sa dominantno ideološkim pogledima i tumačenjima proći, da trebamo zaštititi i sačuvati književnost i umjetnost, kao što štitimo starine, i one pokretne i one nepokretne, iz svih epoha i različitih provenijencija.

Pred sam kraj rata, u martu 1995. godine Andrićeva Rodna kuća je pogođena granatom. Uz podršku Općine sanirana su oštećenja na dvorišnom zidu, verandi i sjevernom dijelu krova.

su uradili arhitekti tada Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Mirzah Fočo i Robert Stergar.

Okupljali smo zavičajne pisce i 2002. godine ustanovili Zavičajnu književnu zbirku. Ponovo smo 2011. godine pokrenuli zamrlu manifestaciju “Andrićevi dani”, producirali scenski prikaz “Sve moje je iz Bosne” i muzejsku ambijentalnu pozorišnu predstavu “Nobelovac i Travnik” koja se odvije na travničkoj tvrđavi. Osmislili kostimiranu turističku turu “Tragom Travničke hronike nobelovca Ive Andrića” i još mnogo toga.

Ali protok vremena je učinio svoje. I pored naših stalnih napora da objekat održavamo u njegovom punom kapacitetu pojavila su se nova oštećenja. Posebno nas je brinula narušena statika podne konstrukciji na katu objekta za čiju sanaciju je trebalo osigurati znatna sredstva. Pred nama je stajao veliki izazov i premda smo već bili ušli u period kada je posjeta Rodnoj kući Ive Andrića iz godine u godinu sve više rasla, za nas je to još uvijek bila velika neostvariva investicija.

Tada je na scenu stupila dobrotvorka, velika mecena, gospođa Snježana Köpruner. Vrlo brzo smo postigli zajednički dogovor. U saradnji sa kompanijom GS Tvornica mašina Travnik ušli smo u projekt javno-privatnog partnerstva. To je bio veliki iskorak, ne samo za Zavičajni muzej već i za sam grad i kulturnu zajednicu općenito.

Time je započeo treći period u djelovanju i razvoju Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića.

Danima smo zajedno osmišljavali koncept budućeg kompleksa koji je ponio naziv “Ex Ponto” po Andrićevom prvom objavljenom djelu. Nakon nepune dvije godine “Ex Ponto” je svečano otvoren 10. 09. 2021. godine.

Obnova i adaptacija kompleksa je realizirana na temelju projekta renomiranih arhitekata Amira Vuka Zeca i Josipa Ledića i akademskog kipara Dejana Pranjkovića, autora dizajna i ukupnog vizuala enterijera, također autora sklupture “Vezirov slon” postavljene u parku ispred Rodne kuće Ive Andrića.

Ostvaren je višefunkcionalan prostor sa novoprojektovanim objektom elegantnog restorana i bara, sa uređenom avlijom i ljetnom baštom i adaptiranim prostorom u prizemlju kuće, koga smo vrlo brzo, zbog njegove dinamične programske aktivnosti prozvali Mjesto susreta i Mala galerija “Ex Ponto”.

Razigrana, oblikovno svedena, odmjerena arhitektonska struktura “Ex Ponta” je na skladan način uspostavila komunikaciju sa “duhom mjesta” i sadržajem stalne muzejske postavke na spratu.

Veoma je teško u kraćoj formi izložiti zbivanja koja određuju vremenski interval od pedeset godina. Nemoguće je spomenuti sve što se događalo u Memorijalnom muzeju Ive Andrića u tom razdoblju. Ali, kao rezime ovoga izlaganja stoji činjenica da se Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića nikada nije pretvorio u ustanovu dovoljnu samoj sebi i da je odavno postao živim rasadnikom ideja, mjestom susreta stvaralaca iz svijeta književnosti, umjetnosti, kulture, zahvaljujući ponajviše njegovom voditelju, višem kustosu Enesu Škrgi, a posljednje tri godine i gospođi Köpruner koja nesebično podržava mnoge programe.

Sve se to dešava kao jedna nadgradnja, kao refleksija stvaralačkog duha Ive Andrića i spomen na nobelovca rođenog u Travniku, gradu koga je tako malo poznavao, a koji ga je, kako je sam rekao, zadužio i u literarnom smislu okupirao, sve dok o njemu nije napisao roman.

50 godina Memorijalnog muzeja Ive Andrića je veliki događaj značajan za kulturnu historiju Bosne i Hercegovine. Zbog toga je Zavičajni muzej Travnik tim povodom priredio svečanu akademiju kako bi evocirali uspomene na to razdoblje i odali javno simboličko priznanje pojedincima, organizacijama i ustanovama koji su nam u odredenom trenutku pružili podršku, bili i ostali vjerni pratioci i promotori našega rada.

Fatima Maslić, direktorica Zavičajnog muzeja Travnik:

( Dunja Jelovac )