Zukić za FR: U odlasku iz BiH nema podjele, ljudi odlaze

Tokom protekle decenije Bosnu i Hercegovinu je napustio veliki broj građana, kako zbog političke situacije i korupcije u zemlji, tako i zbog visoke stope nezaposlenosti i lošeg ekonomskog stanja. Iako nema preciznih zvaničnih podataka o broju građana koji su napustili domovinu i otišli da žive i rade u drugim državama, Unija za održivi povratak i integracije BiH provela je istraživanje te došla do statističkih podataka, koji pokazuju da je BiH tokom proteklih deset godina napustilo nekoliko stotina hiljada ljudi. O ovoj temi za Radio Federacije govorila je predsjednica Unije za održivi povratak i integracije BiH Mirhunisa Zukić.

Alarmantni, a za mnoge nevjerovatni su podaci o odlasku stotina hiljada ljudi iz BiH, prije svega mladih. Neki dovode u pitanje, odnosno, propituju te brojke, što je također s jedne strane razumljivo. Molim Vas, o kojim tačno brojkama je riječ, odnosno, do kojih podataka je došla Unija tokom svojih istraživanja?

„Najtužnija stvar, odnosno, podatak koji treba da se iznosi u javnost jeste upravo iz naše organizacije koja se evo već 30 godina bavi problemom i rješavanjem ljudi, koji su protjerani u toku rata, nakon rata –  povratak itd. Mi smo i sami iznenađeni onim što smo mi zatekli 2013. godine kada je počeo odlazak građana iz Bosne i Hercegovine. I naravno, ovo iznenađuje one kojih se tiče i odmah na startu mogu reći da nemamo komunikaciju s institucijama i mislim da nije problem koliko je ljudi otišlo, nego ta masovna pojava odlaska i da se pri tom ništa nije radilo i onda na kraju dolazimo do toga da je ta pojava išla od 2013. godine s nekim statističkim podacima koji su bili negdje oko 24.000, da bi u 2021. godini mi došli do podataka na terenu da je 170.000 osoba napustilo Bosnu i Hercegovinu. Što znači da je od 2013. godine do kraja 2021, zemlju napustilo 484.998 osoba. Ako je neophodno da kažem na koji način smo mi to evidentirali. Sa obzirom na to da smo imali jedan dugogodišnji projekat evidencija socijalno ugroženih porodica u 81 općini, mi smo paralelno s tim zabilježili da one ljude, koje smo ostavili na terenu, koji su se vratili bilo gdje u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine nismo ih zatekli. I tako smo godinama bilježili podatke preko naših volontera i nevladinih organizacija, a posebno moram istaći mjesne zajednice koje su mnogo pomogle da se dođe do bilo kakvih podataka. Ali opet kažem, ovo je naš broj, naša evidencija, a ja bih jako voljela da se sa tim pozabave oni čija je ovo nadležnost.“

Koji su najčešći razlozi za odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine? Nisu u pitanju samo mladi ljudi, nego odlaze cijele porodice, evidentno je to na terenu i vidimo to svi?

„Vidite mi smo i filmovali odlazak ljudi iz BiH. Dva-tri filma imamo o odlasku građana gdje smo htjeli u pozitivnom smislu zaustaviti odlazak. Film „Zajedno učinimo život bolji u Bosni i Hercegovini„ jer ima ljudi koji žele samo da ostanu u Bosni i Hercegovini, koji su se čak i vratili iz nekih evropskih zemalja i sa djecom odlučili da živi u selima oko Zvornika gdje je i najveći broj odlazaka. Onda imamo susjedno selo gdje imamo 61 napravljenu kuću, dakle selo Marišići, tu nismo zatekli ni 10 – 12 osoba, a ne porodica. Jednostavno, ta je migracija kontinuirana i uhvatila je maha bez obzira da li su razlozi bili objektivni. U Posavini ljudi zaključavaju kuće, prelaze Savu, i odmah, kao što kažu odlaze u Evropu. Isto tako imamo Kanton 10 i zaista treba otići, prošetati kroz gradove da se vidi od Kupresa, Glamoča, Grahova, Drvara. Mi stalno apelujemo i pričamo i istovremeno tražimo neku vrstu saradnje ili neke kampanje prema institucijama. Dakle mi smo i 2013. organizovali jednu konferenciju pod nazivom „Gradovi koji nestaju“, sljedeće godine „Stop iseljavanju“. To su naši mehanizmi i alati kojima mi možemo da utječemo na građane. Da tim na neki način međunarodnim agencijama za razvoj kažemo imamo veoma vrijedne ljude u tim ruralnim područjima, imaju dosta kapaciteta, treba im pomoći, dati male grantove itd. To se desilo evo u agro turizmu. Krenuli smo prije šest godina. Nažalost sinoć gledam sve one destinacije, Kulen Vakuf na primjer, gdje smo se mi zaista trudili mjenjati svijest ljudi da se počnu baviti individualnim agro turizmom. Nije lako pozvati nekog u kući da mu bude, naravno trebalo je obezbjediti i turistima i domaćima i tako da je to krenulo. Pokušavam da prenesem sliku sa terena i u ovom slučaju mi imamo konstatacije od strane institucija koje kažu ovako „mi znamo da je ta pojava u Bosni i Hercegovini, ali eto, ljudi jednostavno idu tamo gdje im je bolje“, i to je ružna rečenica. Drugo „pa i u regiji se to dešava, imamo isto i u Srbiji i Hrvatskoj“, mi smo mala zemlja koja se borila za povratak, gdje su ljudi izgubili strpljenje i nadu. To je bila jedna euforija, gdje su ljudi bezuvjetno htjeli da idu svojim domovima, bez obzira bili porušeni ili u minskim poljima itd. Mislim što se tiče mladih oni su to sebi nekako relaksirajuće u životu organizovali, nema ovdje ništa, znamo da je korupcija, zna se da se stranački/partijski upošljava bez obzira na kvalifikacije. Mi toliko mladih imamo koji odlaze u Švedsku, koji su završili IT, koji su jako sposobni. Pokazali su se i ovdje, ali nisu bili dovoljno prihvaćeni. Dakle mi jednostavno neke talentovane mlade ljude šaljemo van BiH i samo pričamo, a ništa ne činimo. Imamo također sa druge strane jedan dio nevladinih organizacija koje kroz neke grantove pokušavaju,tj. rade razne politike za mlade i omladinu. Međutim ovo što sad radimo i iznosimo, to je volonterski rad. Tu niko nije plaćen, niko nije ni tražio novac. Mi smo samo željeli ukazati da ljudima ne treba puno obećanja pošto su već godinama dobijali razna. Sve ono što bi dovelo do toga da sami sebi kažu mi ovdje možemo ostati i živjeti. Ja sam sa svojim saradnicima u proteklih mjesec dana obišla 20 gradova i vjerujte da imamo u općinama ključeve od kuća koje ljudi nisu preuzeli, a dobili su izgrađenu kuću. Žive u Novom Sadu itd. Jako je na terenu teška slika, tužna slika. Da ne govorim o Sanskom Mostu, o Prijedoru koji je bio pojam povratka pa o drugim gradovima. Ako bi počela redom došla bi do 143 općine koliko ih ima u Bosni i Hercegovini.“  

Radite već tri desetljeća s izbjeglicama, raseljenim i povratnicima, da li ste mogli zamisliti će se dogoditi ponovni egzodusi, ovog puta ‘mirnodopskog iseljavanja’? Svjesni smo da je slična situacija i u zemljama regiona.

„Nismo mogli ovo zaista očekivati. To je jedan jako bolan podatak i pojava. Jer nije bilo lako vraćati ljude u minska polja i tamo gdje nisu dobro došli. I dan danas mnogi i u jednom i u drugom entitetu, pa čak i distriktu Brčko gdje mi nismo očekivali da ćemo naići na ove pojave. Međutim i tamo je preko 20.000 ljudi otišlo. Ali hoću da kažem da se uložilo mnogo novca i truda, ali se mora gledati i sa druge strane, pravne, sociološke i svake druge jer ljudi nisu imali adekvatno obrazovanje djece, zdravstvenu zaštitu, infrastrukturu, škole su jako daleko od mjesta gdje ljudi žive. Imamo novosagrađene škole. Evo sad u Grahovu imamo jednu lijepu prigradsku školu u kojoj nema ni jedan učenik. Škola služi jedino kad su izbori i to je jedina njena namjena. Drugo, škole se zatvaraju, to se već odavno znalo, prije 4 – 5 godina da nedostaje učenika. Da li se u tom pogledu nešto radilo? Mi smo pokušali da idemo prvo u povratnička mjesta, međutim u ovoj pojavi nema podjele, ni raseljeni, ni povratnici, ni izbjeglice, dakle ljudi odlaze.“