Zašto mladi odlaze, a poslodavci traže radnike iz inostranstva?

Mladi odlaze jer ne vide dovoljno prilika za život kakav žele, dok poslodavci sve češće govore da ne mogu pronaći radnike. U međuvremenu, broj zaposlenih stranih radnika raste, a pitanje ostaje isto zašto se domaća radna snaga i potrebe poslodavaca sve teže susreću?

Godinama se odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine posmatrao prvenstveno kroz prizmu demografije. Mladi odlaze zbog boljih plata, sigurnijih radnih mjesta, uređenijih sistema, mogućnosti napredovanja i želje da svoje obrazovanje i rad naplate više nego što mogu na domaćem tržištu.

Istovremeno, poslodavci u pojedinim sektorima sve glasnije upozoravaju na nedostatak radne snage.

Građevinarstvo, ugostiteljstvo, trgovina, proizvodnja, transport i druge djelatnosti suočavaju se s problemom pronalaska ljudi koji su spremni raditi određene poslove.

Tako nastaje paradoks.

Jedni odlaze jer ne mogu ili ne žele prihvatiti uslove koje im tržište nudi, dok drugi dovode radnike iz drugih zemalja jer domaćih radnika nema dovoljno.

„Nije problem u tome što ne želim raditi“

„Posao sam tražio nekoliko mjeseci. Na razgovorima su mi nudili loše uslove, a često se podrazumijevalo da radim prekovremeno. Na kraju sam odlučio otići. Nisam otišao zato što nisam želio raditi. Otišao sam jer sam želio da od svog rada mogu živjeti“, kaže čovjek iz Bosne i Hercegovine koji danas radi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji koji je želio ostati anoniman.

Njegova priča nije izolovana.

Za dio mladih odlazak nije odluka donesena preko noći. Često mu prethode godine pokušavanja, povremeni poslovi, ugovori na određeno, niske plate, rad bez jasne perspektive napredovanja i osjećaj da se od zaposlenog očekuje sve veća dostupnost.

Kada se tome dodaju troškovi stanovanja, prijevoza, hrane i drugih osnovnih potreba, plata više nije samo pitanje visine primanja.

Postaje pitanje kvaliteta života.

Poslodavci: „Nema ko da radi“

S druge strane, poslodavci sve češće ističu da im nedostaje radnika.

Poseban problem predstavljaju zanimanja koja zahtijevaju fizički rad, rad u smjenama, terenski rad ili duže radno vrijeme.

„Godinama smo pokušavali pronaći domaće radnike. Objavimo oglas, jave se ljudi, ali često odustanu kada čuju uslove rada ili platu. Mi ne možemo zaustaviti proizvodnju, pa smo bili primorani tražiti radnike iz inostranstva“, kaže poslodavac iz proizvodnog sektora koji je želio ostati anoniman.

Dovođenje stranih radnika tako za dio kompanija više nije privremeno rješenje, već način da održe poslovanje.

Radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša, Turske, Filipina i drugih zemalja sve su prisutniji na tržištu rada Bosne i Hercegovine.

Njihov dolazak istovremeno otvara nova pitanja kakvi su njihovi uslovi rada, da li su adekvatno zaštićeni, kako se integrišu u društvo i šta njihov dolazak govori o domaćem tržištu rada?

Kada plata postane granica

Jedan od razloga zbog kojih domaći radnici odbijaju određene poslove jeste nesrazmjer između primanja i troškova života.

Posao koji je prije nekoliko godina možda bio prihvatljiv danas ne mora biti dovoljan za samostalan život.

Posebno je to vidljivo kod mladih koji žele napustiti roditeljski dom i zasnovati porodicu

„Ako cijeli mjesec radiš, a na kraju ne možeš platiti kiriju, račune i hranu i da ti nešto ostane, počneš razmišljati šta dalje. Kada vidiš da u drugoj zemlji za isti ili sličan posao možeš zaraditi višestruko više, odlazak postaje realna opcija“.

Zato odlazak mladih nije moguće objasniti samo nedostatkom patriotizma, željom za odlaskom ili „potragom za lakšim životom“.

Za mnoge je to prije svega ekonomska odluka.

Ali nije sve u plati

Ipak, novac nije jedini razlog zbog kojeg mladi odlaze.

Važni su i radni odnosi, mogućnost napredovanja, sigurnost zaposlenja, odnos nadređenih prema zaposlenima, poštivanje radnog vremena i osjećaj da se trud prepoznaje. Mladi koji tek ulaze na tržište rada često žele znati gdje mogu biti za nekoliko godina, ako odgovor ne postoji, motivacija za ostanak slabi.

„Meni nije bilo dovoljno da imam posao. Htjela sam znati mogu li napredovati, mogu li nešto naučiti i mogu li jednog dana imati bolje uslove. Kada sam shvatila da se godinama mogu vrtjeti na istom mjestu, počela sam gledati prema inostranstvu“.

Obrazovani odlaze, nedostaju zanatlije

Problem dodatno komplikuje činjenica da odlaze ljudi različitih profila.

Odlazak mladih često se povezuje s visokoobrazovanim kadrom, ali Bosnu i Hercegovinu napuštaju i zanatlije, tehničari, medicinski radnici, vozači, kuhari, radnici u proizvodnji i brojni drugi.

Time se istovremeno gube ljudi koji su već stekli iskustvo i vještine potrebne domaćoj ekonomiji.

S druge strane, upravo za pojedina zanimanja poslodavci ne uspijevaju pronaći dovoljno domaćih kandidata.

Problem tako više nije samo pitanje koliko ljudi odlazi, već i ko odlazi i ko ostaje, ako tržište rada izgubi značajan broj radno sposobnog stanovništva, posljedice se ne osjećaju samo kroz pojedinačne kompanije, one se prelijevaju na cijelo društvo.

Manje radnika znači veći pritisak na postojeće zaposlene, veće potrebe za uvozom radne snage i dodatni pritisak na penzioni i socijalni sistem.

Zašto se potrebe poslodavaca i radnika ne susreću?

Odgovor nije jednostavan.

Poslodavci imaju pravo tražiti radnike koji odgovaraju potrebama njihovog poslovanja. Radnici, s druge strane, imaju pravo procijeniti da li su ponuđeni plata i uslovi dovoljno dobri da prihvate određeni posao.

Problem nastaje kada između te dvije strane više nema dovoljno prostora za dogovor, poslodavac traži radnika koji će prihvatiti određenu platu i radno vrijeme.

Radnik traži platu od koje može živjeti i uslove koji mu omogućavaju normalan život, ako se te dvije očekivane vrijednosti previše udalje, tržište traži druga rješenja.

Jedno od njih postaje uvoz radne snage.

Strani radnici nisu uzrok odlaska domaćih

Dolazak stranih radnika često se u javnosti posmatra kao nova pojava, ali važno je razlikovati uzrok i posljedicu.

Strani radnici nisu ti zbog kojih mladi odlaze, oni dolaze u trenutku kada domaće tržište već ima problem sa nedostatkom radne snage.

Za poslodavca koji ne može pronaći dovoljan broj radnika, radnik iz inostranstva predstavlja mogućnost da nastavi poslovanje, a za društvo, međutim, njihov dolazak otvara šire pitanje šta je potrebno promijeniti da bi domaći radnici imali dovoljno razloga da ostanu?

Šta ostaje kada mladi odu?

Svaki odlazak je više od jednog radnog mjesta manje. To je osoba koja neće plaćati poreze i doprinose u zemlji u kojoj je rođena, porodica koja će možda biti zasnovana negdje drugo, dijete koje će odrastati u drugom obrazovnom sistemu i potrošač koji će svoj novac trošiti na drugom tržištu. Istovremeno, novac koji iseljenici šalju porodicama u BiH predstavlja važan izvor prihoda za brojna domaćinstva.

Zato migracije imaju i svoju ekonomsku stranu koja nije moguće svesti samo na gubitak.

Ali dugoročno pitanje ostaje mnogo ozbiljnije, može li zemlja čiji građani odlaze zbog boljih ekonomskih uslova istovremeno graditi tržište rada koje će te iste građane motivisati da ostanu?

Nije dovoljno pitati zašto mladi odlaze

Možda je vrijeme da se pitanje postavi drugačije.

Ne samo „Zašto mladi odlaze?“, već i „Šta bi ih zadržalo?“. Odgovor se vjerovatno ne nalazi u jednoj mjeri.

Potrebni su poslovi koji omogućavaju dostojanstven život, mogućnost napredovanja, sigurniji radni odnosi, kvalitetnije obrazovanje povezano s potrebama tržišta, ali i ozbiljniji razgovor između poslodavaca, radnika i institucija.

Jer problem nije u tome što mladi ne žele raditi i nije nužno u tome što poslodavci ne žele zapošljavati.

Problem nastaje onda kada se ponuda i očekivanja toliko udalje da jedni traže radnike na drugom kraju svijeta, dok drugi svoj posao i budućnost traže na drugom kraju Evrope.

Bosna i Hercegovina tako danas dobija novu sliku tržišta rada, zemlja iz koje ljudi odlaze i u koju ljudi dolaze da bi radili.

Pitanje budućnosti neće biti samo koliko će stranih radnika doći, već još važnije pitanje koliko će mladih ljudi odlučiti da ostane.

Ajla Čaušević/federalna.ba