Fra Mirko Majdandžić za FR: Mi ovdje ne vjerujemo jedni drugima

„Mi ovdje ne možemo živjeti kao neke biljke koje žive same. Mi smo voćnjak i mi jedni drugima pravimo i sjenu i hlad. Mi jedni drugima možda smetamo. Ali smo, istovremeno, jedni drugima i zaštita od nevremena. Kad je šuma gusta, onda stabla štite jedno drugo. Tako bismo možda trebali gledati sebe ovdje. Jer dijelimo zajednički prostor koji nam je Bog dao. Nekad se nama učini da je onaj drugi smetnja meni što ja nisam sretan. A pogrešno je to", riječi su fra Mirka Majdandžića, franjevca Bosne Srebrene i gvardijana samostana Svetog Duha u Fojnici i gosta Intervjua na Radiju Federacije BiH.

Gospodine Majdandžiću, možemo reći da Bosna i Hercegovina u ovom trenutku živi najteži politički momenat od rata pa na ovamo. Sve češće čujemo kako se dovodi u pitanje zajednički život u BiH. Predstavnik ste franjevačkog reda koji je u Bosni i Hercegovini duže od 700 godina i koje je narod prozvao "čuvarima Bosne“. Šta možete reći o kompletnom trenutnom političkom narativu u Bosni i Hercegovini? 

„Mislim da je Vaša konstatacija prilično precizno postavljena. Jeste ovo vrijeme teško, ali možda bismo mogli ovako kazati, ono je više teoretski teško nego što je ono stvarno u praksi. Koriste se riječi, pojmovi i izrazi koji nisu primjereni jednom civilizacijskom ponašanju. Ja mislim da smo se mi izgubili negdje u komunikaciji, u razgovorima, pogotovo političari. Sad ovo nije kritika političarima, jer nije to moj zadatak, ali čini mi se da bi ovako trebalo biti – ljudi bi u komunikaciji morali zadržati jednu razinu. Kad sam išao u srednju školu, nama su čitali bonton, od toga kako se sjedi za stolom pa do toga ko koga treba pozdraviti, ko pruža prvi ruku. Danas je politički bonton ili bonton u političkoj komunikaciji izmijenjen skroz. To se meni tako čini i to niko ne sankcionira. Niko više nema stida i svašta ružno kaže. Onda to zlo koje se na teorijskoj razini širi i rasprostranjuje i koje pojedini političari izgovaraju – naravno da ono stvara uvijek pomalo lošu krv. Ovo stanje je teško, zapravo ružno, ne znam koja je riječ za ovo stanje prikladnija, ali stvarnost kod običnog čovjeka, kod običnih ljudi, mislim da nije tako loša. Ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini su normalni, pogotovo ljudi koji su preživjeli rat. Oni znaju koje je to zlo! I ja sam duboko uvjeren da ne postoji način da neko nagovori ljude da ponovno ratuju, osim onih koji bi ostali u pozadini ili bi bili u nekakvim bazama. One ljude koji su bili u rovovima apsolutno bi bilo teško pokrenuti na nešto takvo.“

Ranije ste u medijskim istupima govorili o Bosni i Hercegovini kao o bogatoj zemlji siromašnih ljudi. Uvijek nam malo fali da krenemo naprijed. Prema Vašem mišljenju, šta je potrebno da bi zemlja krenula naprijed?

„Ova zemlja, kada ljudi koji su imalo putovali pričaju, pogotovo u neke zemlje koje su siromašnije prirodom, koje nemaju dovoljno pitke vode, mi smo Bogom dana zemlja, mi smo raj, mi smo džennet. Mi smo na prostoru na kojem bi se stvarno moglo prelijepo živjeti. Nije korištenje tih dobara, koje ova zemlja Bosna i Hercegovina ima, pravilno raspoređeno. Neke smo riječi i mi devalvirali, koristeći ih previše, pa onda kada neko danas kaže bratstvo i jedinstvo, neki ljudi to ne vole čuti. Ali morali bismo se vratiti malo bratstvu, jer svi mi imamo jednake potrebe, jednake tuge i žalosti, i svi smo tu jednaki. I da ova zemlja koja ima toliko dobra pripada svima nama. I kada bi se samo malo pravednosti uvelo, bez ikakvih problema, ovdje bi stvarno mogao biti jedan lijepi, neću reći rajski život, jer zvuči previše dobro, jedan pristojan život, ljepši nego u puno drugih zemalja gdje sad naši mladi i radno sposobni ljudi odlaze tražiti svoju budućnost.“

Postoje temeljne vrijednosti franjevaca koji su, kako smo na početku istakli, preko 700 godina prisutni u BiH. Kako vrline bosanskih franjevaca primijeniti u našim životima i u našoj životnoj realnosti? I koje vrline današnji čovjek treba njegovati i gdje najviše, u kojem segmentu života?

„Ima narodna poslovica, učili smo je u školama, da je istorija učiteljica života - Historia est magistra vitae. Trebalo bi se iz života drugih ljudi, iz života drugih zajednica nešto naučiti. Franjevci mogu biti jedan od tih primjera kako se moglo živjeti ovdje više od 700 godina, kad su bili različiti sustavi, uređenja, države, politike, odnosi, različite teškoće življenja, ali uvijek postoji način. Jedan od glavnih, ja mislim franjevačkih oblika jeste – dijalog i razgovor! Sveti Franjo išao je u Egipat sultanu

El-Maliku na razgovor, prije 800 godina, u vrijeme križarskih ratova, u vrijeme kada su ljudi nosili oružje i išli jedni druge ubijati pod izgovorom da oslobađaju i čuvaju sveta mjesta. Sveti Franjo ne ide oružjem nego razgovorom! Razgovor nema alternativu u međuljudskim odnosima, to je jedno. I druga karakteristika franjevaca jeste – sveti Franjo je sve oko sebe gledao kao Božiju djecu, kao Božije stvorenje, naravno, prvo od ljudi pa onda od svega stvorenoga. I priroda i sve što je Bog dao, znači sve, sve od Sunca, Mjeseca, vode, vatre, sve su bili braća i sestre! Kada bismo samo malo tog bratsko-sestrinskog odnosa imali jedni prema drugima, a onda prema drugim Božijim stvorenjima, onda bi to bio jedan recept. I treće, što je možda poveznica – moraš voljeti ovaj prostor. Franjevci su kroz povijest pokazali da su bili spremni žrtvovati nekad i živote za mogućnost opstanka ovdje. Ne može se na jedan prostor gledati samo kao na nešto što treba iskoristiti, nego to moraš i voljeti. Znači morali bismo imati malo više spremnosti za razgovor, ali bismo i trebali jedni na druge gledati kao na braću i sestre i imati ljubavi malo više.“

Poznato je da franjevci njeguju ljubav prema Bosni i Hercegovini, to je jedan od principa djelovanja koji se nikad tokom vijekova nije promijenio. I onda kada je bilo mnogo izazova, poteškoća i okupacija, pronašli ste način da opstanete i pokažete da volite ovu zemlju.

„Otprilike, Vi ste sad istakli ono što je bitno. Kad nekoga voliš, to je u običnom životu i to je razumljivo svakom čovjeku. Ti kad se zaljubiš i voliš neku osobu, pa nema šta za nju ne možeš učiniti. Kada majka za dijete treba nešto, ona je spremna na sve, ona može sve! Otac, roditelj za svoju djecu sve! Prijatelj za prijatelja učinit će čudesne stvari. Mi pričamo o Bosni I Hercegovini kao o domovini i prostoru gdje živimo, a pokazujemo nešto drugačije. Pokazujemo da mi nju ne volimo, nego je volimo na nekakav svoj sebični način. Parafraziram, ja bih htio da samo ja imam pravo ovdje u ovoj zemlji organizirati kako se to može živjeti. To nije ispravno. Ispravno bi bilo, ako u jednoj zajednici, u jednoj obitelji živi petero ljudi, ako u državi Bosni i Hercegovini živi više naroda, onda postoje ljudi koji sebe ne ubrajaju ni u jednu etničku grupu. Svako ima jednako pravo i svima treba dati mogućnost da kaže: 'Ja bih volio da to bude ovako'. E hajdemo to sad poredati na stol i u dijalogu i ljubavi jedni prema drugima i ovoj zemlji, hajdemo to riješiti. To je moguće 100%. Mislim da su to franjevci uspijevali. Mi danas nismo baš tako dobri kao što su naša stara braća bila, ali od njih bi trebalo učiti.“

Nedavno ste izjavili: “Nas ima dosta u jednoj kući koja se zove Bosna i Hercegovina i koji na njeno uređenje gledamo različito te da bi trebalo da se uvaži svačije mišljenje, što ponekad ne damo.“

„Mislim da je to prilično logično. Evo opet ću pomenuti jednu obiteljsku zajednicu, jednu familiju, porodicu, gdje ljudi žive zajedno. Ne može, mislim može, samo bi to bila diktatura i onda se tu ljudi ne osjećaju lijepo, zdravo, sigurno i sretno. Ne može neko u obitelji biti terorist pa da nameće svoje, to zovemo obiteljsko nasilje. E sad, kako se zove nasilje u jednoj državnoj zajednici gdje jedni drugima hoćemo nametnuti nešto? Opet ću parafrazirati, ja ne kažem mora biti ovako, ako nije, ja neću. Taj princip ne može biti ili ovako ili nikako. Nego u jednoj zajednici kao što je ova naša Bosna i Hercegovina koja je prelijepa, ali ima uređenje koje je malo komplicirano, ali koje nije nerješivo. Ovdje bi trebalo poslušati šta ko od predstavnika naroda kaže, šta narod kaže. Na početku rata bio sam sa rahmetli Safetom u Sarajevu i išli smo često na razgovore i sa stranim predstavnicima i sa domaćim političarima. Franjevački stav je uvijek bio Bosna i Hercegovina, za Bosnu i Hercegovinu, to je bilo naše mišljenje. Bilo bi najbolje da bude zemlja cjelovita u kojoj svako, svaki građanin i svaki predstavnik svakog naroda ima jednaka prava. Da se može osjećati sigurnim i sretnim. A da bi se osjećao sretnim, ja trebam kazati: 'Ja bih želio ovo i ovo, pa ćemo to jedni drugima poredati, jedni do drugih staviti svoje želje.' Ne treba meni i neću biti sretan ako neko meni kaže za tebe je dobro to i to. Nije. Ja moram odlučiti šta je za mene dobro. Tako treba i bilo koji Srbin i bilo koji Bošnjak i bilo koji Židov i Rom i bilo koji građanin koji kaže da nije pripadnik nijedne ove grupe, ali je u grupi Bosanaca i Hercegovaca, hajdemo sjesti. Problem je jedan, kada sam bio župnik u Bugojnu od 1997. do 2003, onda je, šta smo god htjeli dogovarati, uvijek bio izgovor, ne može! Naprimjer, kad bi se govorilo o školstvu, kako napraviti program da se uklope Hrvati koji se vraćaju, da se osjećaju sretno i zadovoljno, uvijek je bio odgovor većinskih Bošnjaka, koji su tada bili predstavnici, naravno, nije to mišljenje svih Bošnjaka - ne može, jer Hrvati u Stocu ne daju Bošnjacima to i to. A šta je problem?! Većinski Hrvati Stoca i većinski Bošnjaci Bugojna oni neće da puste ovim manjim. I moj prijedlog je bio, pustite vi nas Hrvate Bugojna koji smo sad tu brojčano manji i pustite Bošnjake Stoca da se mi dogovorimo i mi ćemo se dogovoriti. Ali samo vi prihvatite to. Mi koji smo negdje manjinski razumijemo jedni druge. Onaj koji je na vlasti, ne razumije. I sad tu, ne znam možda je ovo moje mišljenje zlobno, ali ovi na vlasti znaju kako oni dobro i lako surađuju da zadrže vlast, da ostanu na vlasti, a da to uvijek bude izgovor da oni moraju, jer on štite mene i moj interes. Mene niko ne treba štititi, ni od jednog Bošnjaka u Fojnici, jer meni nijedan Bošnjak u Fojnici nije neprijatelj. Mi se ovdje lako dogovorimo, ali da će neko pokušati ispričati meni kako sam ja ugrožen ovdje zato što ima nekoga više, nekog naroda, to je sad druga priča. Ako nasjednem na to, onda sam malouman.“

Vaši su dani ispunjeni susretima s običnim ljudima. O čemu Vam najviše pričaju, koje brige tište naše male obične bosanskohercegovačke ljude?

„Pa imaju oni realnih svakodnevnih problema. Evo jutros je ovdje kod mene jedan fratar malo bolestan. I sad da odeš liječniku, prvo nema liječnika dovoljno. Oni koji su mogli, otišli su odavde tražiti bolju poziciju. Ovi što su ostali, bore se s relativno malim nadoknadama, malim plaćama. Znači, postoje oni svakodnevni problemi koje ljudi vrlo teško riješe. Ideš 40 godina u rudnik, radiš i dobiješ, ne znam, nekoliko stotina maraka od kojih ne možeš preživjeti. Zato što si radio u rudniku, slomio si se, potrošio život i zdravlje, treba ti pola te tvoje mirovine za lijekove. Pa onda odeš tamo u red, čekaš, pa plaćaš, gotovo svaki taj lijek moraš platiti, malo je njih na toj esencijalnoj listi. Znači na jednoj strani je taj svakodnevni vrlo težak život. Ne znam kako ljudi sa 384 marke dočekaju tu sljedeću penziju. To je čudesno, ti su ljudi umjetnici. Znači, to je jedna stvar. Druga stvar koja je problematična za ljude koji imaju djecu i obitelj - šta sutra? Hajde ja za sebe, ja imam 61 godinu, moja generacija kaže da će se snaći, malo će se pretrpiti, preživjet ćeovo vrijeme. Ali, ako imaš djecu i unučad, ne možeš dozvoliti da oni žive u ovakvoj nesigurnosti. Prošlo je 26 godina od rata, a mi još uvijek nismo prestali ratovati teoretski, mi ratujemo i dalje, bez oružja. To mnogi ne mogu dozvoliti svojoj djeci. Nesigurnost je jedna od stvari gdje ljudi moraju tražiti za svoje najbliže neko rješenje. I čini mi se da su ljudi izgubili nadu da će nešto u skorije vrijeme biti malo bolje. Mi kada smo bili u ratu, nadali smo se sutra, za mjesec mora prestati, jednom će se dogovoriti, jednom će biti  pritisak sa strane, mora biti. Ali danas ja ne znam ko bi trebao imati naočale i s kojom dioptrijom da vidi u neku budućnost skoriju ili daljnju, da će biti bolje, jer ne postoji želja onih koji sad upravljaju ovdje, koje smo, doduše, izabrali, da postoji želja da se to nešto kvalitetno riješi. I ljudi ne mogu više čekati, nemaju više vremena i onda kažu zašto ja ovdje da potrošim život, odoh negdje pa ću biti ne znam pet, šest, deset godina, a imat ću, ako ništa, barem malo bolju mirovinu. Ne 384 marke, nego imat ću možda tisuću maraka pa ću te stare dane proživjeti, a tad će se vratiti.“

Šta je najveći problem u Bosni i Hercegovini danas?

„Možda je to teško poredati. Mi spadamo u siromašne države po tom bruto nacionalnom dohotku. Kad pogledamo mogućnosti koje smo imali i kad pogledamo, možda je ovo pogrešno, takozvane pomoći koje su dolazile sa strane, pa takozvane privatizacije, pa takozvane dokapitalizacije. Vidite, trebali bismo jednom progledati da vidimo da niko sa strane, ovo je sad možda opet moje zlobno mišljenje, niko sa strane u ovu zemlju nije došao da nama nešto dobro učini, ako nije imao svoj interes. Svi sa strane su došli, jer su imali interes, da uzmu rudnik, pilanu, željezaru, da uzme šumu, da uzme vode, da nam uzme sve. I dobit ćemo mi kredite dok se ima šta prodati. I onda ćemo biti zaduženi do besvijesti. Za mene je najveći problem - povjerenje ili nedostatak povjerenja. Mi ovdje ne vjerujemo jedni drugima. A mi taj bolji život ovdje trebamo napraviti. Ne može ovu zemlju voljeti neki Nijemac, Austrijanac, Australac, više od jednog Srbina, od jednog Bošnjaka, od jednog Hrvata, od jednog Židova, Roma, građanina Bosne i Hercegovine. Ne može! Mi smo povjerovali da oni nama to trebaju riješiti, da oni to više vole. Ono što možda različito gledamo na neke postavke ili kako bi trenutno trebalo organizirati život, mi to moramo riješiti. Povjerenje je možda, zapravo, nepovjerenje je naš najveći problem.“

Šta biste u ovom momentu na Dan državnosti Bosne i Hercegovine poručili građanima ove države?

„Mislim da bi to mogla biti samo jedna rečenica. Bog je ovu zemlju dao nama. Ili dao je da se rodimo ovdje, da ovdje imamo egzistenciju. Bolje nema! Samo je treba voljeti. Ovu zemlju treba voljeti i treba za nju biti spreman malo se oznojiti, malo više raditi. U ovoj zemlji imati srce za čovjeka, zapravo osjećaj za čovjeka koji živi tu pokraj tebe. Jer jednako je hladno, ako nema drva, i Bošnjaku u Fojnici I Hrvatu u Fojnici. Jednako je ako nema mogućnosti djetetu kupiti kvalitetne cipele, jednako je tužan i Bošnjak i Bošnjakinja i Hrvat i Hrvatica ili Srpkinja. Svi smo mi jednako tužni i žalosni kada se nešto tako dogodi. Ali ponekad zaboravimo ili ne želimo vidjeti onog drugoga. Na Dan državnosti naše Bosne i Hercegovine trebali bismo, jednom sam to rekao, mislim da je to lijepa slika, trebali bismo je voljeti kao što se voli majka, a ne kao što se voli ljubavnica, jer ljubavnica je za to da se malo uživa, da se malo iskoristi, ne znam ni ja više šta, a majka je neko kome trebaš dati srce. Mi nismo ovoj zemlji srca svoja dali, ni blizu. Mi na ovu zemlju za sad gledamo kao na neki prostor koji trebamo graditi za sebe i iskoristiti što više. Ova zemlja zaslužila je imati djecu i građane koji će je voljeti.

federalna.ba