Za FR Bandov: Prijetnja eskalacijom nije put u eskalaciju

Za Federalni radio o ukrajinskoj krizi govorio je Goran Bandov, stručnjak za međunarodne odnose.

Razgovarala: Aida Hasanbegović

Da li postoji mogućnost otvorenog sukoba Zapada i Istoka? Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, prilikom susreta sa Borisom Johnsonom, izjavio je da potencijalni vojni sukob sa Rusijom ne bi bio ograničen samo na Ukrajinu već bi doveo do rata punih razmjera u Evropi?

To je jedna od opcija koje i dalje stoji na stolu, opcija u koju osobno ne želimo vjerovati kao realnu mogućnost. Otvoreni sukob istoka i zapada značajno bi uništio život koji trenutno živimo i značajno utjecao na cijeli svijet. Ono što mi se čini puno realnije, ako se dogodi eskalacija sukoba, da bude ograničenog sustava, a ne otvoreni sukob istoka i zapada. To bi bilo izrazito opasno,  znamo da i jedna i druga strana raspolažu nuklearnim naoružanjem. Ruska Federacija ima više nuklearnog naoružanja nego SAD, Francuska i Velika Britanija zajedno, to je nešto što svijet treba izbjeći i što se nikako ne bi smjelo dogoditi, jer bi imalo nesagledive posljedice i na jedne i na druge. Moramo realno razmišljati da se to može dogoditi, ali ja duboko želim vjerovati da smo daleko od takvog scenarija.

Da li se radi o balansiranju na ivici rata ili diplomatiji prinude?

To je jedna potpuno druga kategorija. Akteri u međunarodnim odnosima vrlo često rade ovu diplomaciju prinude, to zastrašivanje je konstanta koju prvenstveno koriste jače sile. Postojali su neki izvještaji da bi Ukrajina eventualno krenula u oslobođenje svojih separatističkih regija i da je to bilo, na neki način, poticaj da Rusija stavi svoje snage na rusko-ukrajinsku granicu kako bi odvratila Ukrajinu od eventualnog pokušaja vojnog oslobađanja tih separatističkih regija. Ukrajina i Rusija  konstantno govore da su protiv vojne intervencije, pri tome moramo reći da Ukrajina govori ono što je izrazito bitno - da nema kapacitet za oslobođenje tih regija i da je toga svjesna. Također,  Rusija govori da je protiv rata, da ona ne bi nikad ulazila u vojne sukobe iako na terenu brojevi ruskih vojnika oko Ukrajine  pokazuju da je to, ipak, za za Rusiju također jedna opcija.

Što je Putinova doktrina? Natjerati Zapad da tretira Rusiju kao silu koju treba poštovati, kao što je to nekad bio Sovjetski Savez u  međunarodnoj temi?

ŠAHOVSKA IGRA

Rusija, upravo što ste i sami rekli, osjeća se nasljednikom Sovjetskog Saveza, koji je u vrijeme hladnog rata bio jedna od velesila na međunarodnoj sceni i na neki način danas Ruska Federacija pokušava ponovo zadobiti status koji je devedesetih godina iščezao. Rusija se u međuvremenu pozicionirala kroz gruzijski rat, libijski, Siriju i cijeli drugi niz dodatnih angažmana  koji su više ili manje vidljivi, visoko na ljestvici sila i ona sebe doživljava al pari Kini i SAD-u. Vidimo da pokušava inzistirati na ženevskom formatu pregovaranja. Ono što je neupitno i što Putin želi jeste dobiti međunarodno priznati status velesile i dobiti istovremeno svoju sferu interesa u kojoj će imati ključnu riječ i da to drugi međunarodni akteri priznaju i prepoznaju kao njen  nacionalni legitimni interes.

Da li se radi na dva kolosijeka?

Ne bih rekao da se radi na dva kolosijeka, jer je to jedno s drugim povezano. To je pitanje geopolitike. Ruska Federacija u ovoj šahovskoj igri povlači poteze koji na neki način potvrđuju da ima status velesile, a opet - neupitno pitanje sigurnosti i pitanje resursa daju toj geopolitičkoj igri dodatnu težinu.

Maločas ste kazali da je invazija na Ukrajinu u punom obliku vrlo rizična s obzirom na cijenu koja bi za sve aktere bila previsoka. Ako se ne planira invazija u klasičnom vojnom obliku, što je onda smisao raspoređivanja ruskih snaga? Imamo i dekret koji je potpisao ukrajinski predsjednik Zelenski o povećanju broja vojnika u ukrajinskim oružanim snagama.

PRIJETNJA ESKALACIJOM NIJE PUT U ESKALACIJU

Prijetnja i sama eskalacija su potpuno druge dimenzije. Prijetnja eskalacijom služi tome da bi se odustalo od eskalacije.  Prijetnja eskalacijom nije put u eskalaciju nego upravo suprotno. Vi nekom prijetite kako ne bi došlo do eskalacije. Prijetnje u konačnici, u nekom vrtlogu, da neko može zapucati, da se ode u potpuno eskalaciju, to je uvijek moguće. Intencija jeste odvraćanje od klasične eskalacije, to vidimo na neki način u ovom trenutku. Najbolji način za potpunu deeskalaciju je potpuno povlačenje ruskih vojnika iz okruženja Ukrajine u Rusiju koja bi pokazala da  zaista ne želi rat. To bi bilo najelegantnije rješenje.

Može li se očekivati da Putin razmjesti nekoliko dodatnih raketnih sistema na ruskom području uz Baltičko more i tako jednostrano "suspendira" sporazum NATO-Rusija iz 1997?

To bi značajno zakompliciralo i poziciju Ruske Federacije, jer bi značilo i kršenje nekih međunarodnih ugovora na koje se poziva. Rusija se stalno poziva na međunarodne ugovore, uključujući Minsk sporazum, ali i cijeli niz drugih međunarodnih ugovora na kojima se tokom ovih razgovora, diplomatskih formata normandijskog ili ženevskog, konstantno poziva.

Da. Kremlj stalno tvrdi da je Zapad prekršio obećanje iz devedesetih da se Alijansa neće širiti i time opravdava prijetnje o invaziji na Ukrajinu?

Stvari su obično puno kompliciranije. Da li je došlo do određenih nesuglasja? Definitivno jeste. Moramo se podsjetiti i pitanja kako je i u kojem momentu Ukrajina predala svoje nuklearno naoružanje i kako su druge države, koje su imale devedesetih godina službeno nuklearno naoružanje, uključujući SAD i Rusiju, zauzele i rekle da to preuzimaju uz obećanje da će biti zaštićen suverenitet  Ukrajine. To obećanje nije pretočeno u međunarodni ugovor. Mogli bi ući, što točno ima težinu, međutim, nisam siguran da je to smjer kamo bi se situacija trebala razvijati.

Da li ide u prilog stavu Rusije to što je NATO 1990. imao 17 članica, a danas ih ima 30, među kojima su i one koje su bile članice Varšavskog pakta?

UKRAJINSKA KRIZA DALA NATO-u NOVI SMISAO

Ključno pitanje da li vi kao suverena država imate mogućnost izabrati svoj put ili ne. To je pitanje za Ukrajinu, ali i svaku državu koja se priključila nekom savezu. Ne može ih nitko ograničiti izvan Saveza. Sam Savez može ograničiti koga će primiti, ali prilično je čudno da, primjerice, Putin traži od
NATO-a da nekoga primi ili ne, onda Savez gubi smisao. NATO već dosta dugo gubi svoj smisao. Na neki način ova kriza je dala dodatni smisao, snagu i atraktivnost NATO savezu. Neke države koje su do sada bile neutralne, poput Švedske i Finske, koje žele ostati neutralne, ne isključuju mogućnost ulaska u NATO savez. Za Rusku Federaciju bi bilo mudrije stati na loptu.

Generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg je rekao da NATO neće ulaziti u Ukrajinu, isto je potvrdio i američki predsjednik Biden, ali obojica su u razgovoru s europskim saveznicima rekli da će braniti NATO. Kako to treba shvatiti?

Jedno je pitanje da li razgovaramo o članici ili partneru NATO-a, tu je ogromna razlika. Tako treba tumačiti ove izjave koje su na neki način jasna poruka svim akterima da se sukob ne smije preliti u NATO saveznice, ali i jasan signal da se želi mir u Ukrajini i da se neće slati dodatne vojne snage kako bi se ohrabrilo Ukrajinu u neke nepromišljene akcije.

Govorimo o geopolitičkom kontekstu, šta je s resursnim? Njemačka i Evropa u priličnoj mjeri zavise od uvoza energenata iz Rusije. Njemačka je u dilemi zbog ukrajinske krize, s obzirom na to da polovicu svojih potreba za gasom dobija iz Rusije. To aplicira da se ne radi samo o sigurnosnoj krizi već i resursnoj.

Energetska kriza, kako ste je nazvali resursna, neupitna je nadopuna sigurnosnog pitanja. Njemačka se, nažalost, dovela u situaciju da je ovisna o jednom izvoru plina, a to je Rusija. Njemačko gospodarstvo značajno ovisi o ruskom plinu, iako se u zadnje vrijeme otvaraju neki alternativni tokovi i dalje Europska unija, prvenstveno Njemačka, ovisi o ruskom plinu i to je razlog što Njemačka nije sklona svim sredstvima koja na neki način otvaraju SAD i druge zapadne saveznice, sankcijama poput isključenja iz Swifta.

Kakva je uloga UN-a u ovoj igri bez granica? Koliko je Vijeće sigurnosti pripremljeno na javni obračun visokog profila, šta se može očekivati s obzirom na to da Rusija u februaru predsjedava Vijećem sigurnosti UN-a?

Definitivno u Vijeću sigurnosti UN-a se donose strateške odluke za svijet, a niti jedna odluka se ne može donijeti bez suglasja  glavnih pet članica - Ruske Federacije, SAD-a, Francuske, Kine i Velike Britanije. Suglasje je nužno, jer svaka od ovih pet članica može dati veto u bilo kojem momentu. Mada veto se rijetko događa, jer svaka odluka ranije tihom diplomacijom bude iskomunicirana . One članice koje su protiv, obično se i ne pojave u raspravi na Vijeću sigurnosti. Nastavit će se razgovori o Ukrajini, ali treba naglasiti da se ne može dogoditi ništa što bi bilo suprotno interesu bilo koje od ovih članica. 

Zvanični Zagreb i ukrajinsko-ruska kriza? Izjave predsjednika Zorana Milanovića kojima je najavio da će Republika Hrvatska povući sve svoje vojnike iz NATO-ovog kontingenta na istoku Evrope u slučaju eskalacije situacije, naišle su na oprečne reakcije. Kakav je to politički signal i koliko je izjava relevantna, s obzirom n to da je u suprotnosti s linijom hrvatske Vlade?

HRVATSKA NIJE NEPOUZDAN PARTNER, IZJAVE MORAJU BITI ODMJERENIJE

Kad se maknu riječi i kad se isključivo pogleda sadržaj, onda je zapravo momentum u kojem se može naći slaganje Vlade i ureda predsjednika, to je da hrvatske vojske u Ukrajini neće biti. To je isto stajalište koje ima NATO savez i koje su izrekle SAD, to je bitna stavka. Na neki način, ipak, postoji suglasje, mada način intoniranja, neki dijelovi rečenice su drugačiji nego što bi to bilo moguće očekivati. U slanju poruka prema vani, nije dobro da na neki način dajete do znanja da vi možda, ipak, niste vjerodostojan partner. To je dosta opasno, pokazuje vas eventualno nepouzdanim, mislim da Hrvatska nije nepouzdani i nevjerodostojni partner. I zbog toga izjave moraju biti odmjerenije, u tonu koji bi ohrabrio položaj Hrvatske kao vjerodostojnog partnera.