Za FR akademik Alić: BiH je u svojevrsnom Bermudskom trokutu

Za Federalni radio akademik Sead Alić, član Internacionalne akademije nauka i umjetnosti BiH, govori o svojevrsnom bermudskom trokutu rusko--američko-europskih interesa u BiH, o prikrivenim teritorijalnim pretenzijama, licemjerju kao dominantnom diskursu društvenog komuniciranja, sunovratu političke odgovornosti i nemogućnosti razvijanja moralnog društva.

Bosna i Hercegovina proživljava već duže vrijeme ozbiljnu političku, socijalnu i humanističku krizu. Politički diskurs je sveden na fenomen nacionalnog . Kuda ovakva Bosna i Hercegovina ide?

„Bosna i Hercegovina bi se morala vratiti sebi. To može samo promjenom diskursa. Tako što će prestati biti zemlja trača, sukoba, zemlja koja ne zna razgovarati, slušati. Ono što je potrebno, prije svega, jeste da počnemo iznositi konstruktivne ideje, konstruktivno jedni drugima prigovarati, razmišljati zajedno s drugima i na taj način vidjeti kako je moguće izaći iz ove pat-pozicije. Pretpostavka bilo kakvih promjena na bolje jeste da ne proizvodimo negativnu energiju svakodnevno, da ne koristimo medije kao instrumente vlastite politike i da se ugledamo na misli velikog čovjeka koji je 1936. objavio knjigu „Žurnalizam razarač čovječanstva“. Riječ je o Dževadu Sulejmanpašiću koji je na ekavici u Zagrebu objavio ovu knjigu koja je bila proročanska i koja je prije mnogih teoretičara medija govorila što nam mediji mogu učiniti. S takvom jednom promjenom diskursa omogućuje se povratak izvornim vrijednostima Bosne i Hercegovine.“ 

Da li je moguće izaći iz pat-pozicije o kojoj govorite, ako su pozicije moći povezane s korupcijom, sa zloupotrebom, isključivo zbog privatne dobiti? Korupcija je postala i opstala uobičajeni model poslovanja u BiH.

„Doista je teško odgovoriti na takvo pitanje. Ja to uspoređujem s rubikovom kockom. Kad pokušate riješiti problem i dobiti sve boje na plohama, ako idete jednu slagati, nećete doći do rješenja. Morate istovremeno razmišljati o niz stvari. To je korupcija, to je pitanje otuđenosti političke moći, zanemarivanje javnosti, jer jedno je ono što narodi BiH misle, žele i hoće, kako bi htjeli živjeti, a drugo je ono što se filtrira kao stav političkih vođa. Nerijetko je to utakmica koja ne vodi zadovoljstvu gledatelja sa strane, nego zapravo sve goroj situaciji. U cijeloj regiji korupcija i kriminal su najbolnija pitanja. Institucije ne rade ono što bi trebale zbog presnažnog utjecaja politike.“ 

Gospodine Aliću, ključni uvjet za vladavinu prava je depolitizacija, ali kako je ostvariti?

„Stvar je u svakome od nas. Jesmo li mi svaki dan napravili nešto od onog što tražimo i što želimo od vlastite države. Jesmo li se pobunili protiv nečega ili u tišini pratimo i samo kukamo. Građani treba da se otvore, da budu glasniji i kažu što ne valja i da ne budu instrumenti  različitih otuđenih politika.“

Dakle, pođimo od sebe, prije svega, kao pojedinca?

„Iluzorno je bez angažmana svakog od nas očekivati da će neke institucije nešto napraviti. Ako šutimo, prešutno pristajemo na situaciju kakva jeste. Ukoliko se pobunimo protiv takve situacije, ukoliko ukazujemo na korupcijske metode kao način rada, na ljude koji to rade, na zaborav pravosudnih organa, uvijek je moguće pokrenuti kamenčić koji će pokrenuti nešto veće. I boriti se za neovisnost medija, bez slobodnih medija ne može se uspostaviti nikakvo demokratsko društvo.“

Da li je pristup međunarodne zajednice adekvatan trenutnoj političkoj situaciji u BiH? Geopolitički interesi velikih igrača osnažuju lokalne političare koji podstiču nastavak regresije.

„Sve je to točno. Jedino što je dubinski promatrano, temeljni problem u tome što dopuštamo takvu situaciju. Naravno da će veliki igrači igrati svoje velike igre u kojima će građani u BiH biti kolateralna žrtva i bit će im skrojena luđačka košulja iz koje je teško izaći. Bez angažmana građana neće ni svijet napraviti ništa što bi bitno promijenilo situaciju. Možemo kukati da Europa ne vidi, da svijet ne vidi i ne čuje ono što se događa u BiH, ali ja smatram da je riječ o zaboravu onog što BiH jeste sama po sebi i da se upravo u gubitku bosanskohercegovačkog duha, kojem su kumovali raspad Jugoslavije i posljednji rat, nalazi najveća nesreća. Moramo krenuti od sebe da bismo pokazali i drugima da nam je do ove države stalo.“

Bosna i Hercegovina je u jednoj slijepoj ulici, trenutno je veoma teška politička jednačina. Vi čak idete do radikalnijeg opisa stanja. Ovaj kontekst uspoređujete s Bermudskim trokutom rusko-američko-europskih  interesa.

„Interesi velikih sila su oduvijek postojali, pa i danas. Naravno da lijevom rukom te velike sile pokušavaju održati svoje interese i na ovom području. Preko naših leđa prelamaju se interesi tih sila. To će biti tako sve dok ne shvatimo da moramo rješavati sami svoje probleme, da ne spuštamo razgovore na nivo trača, da ne ide psovka na psovku, osuda na osudu, već da pokušamo konstruktivnije razmišljati. Ne možemo kao izgovor koristiti to da postoje neki kišobrani, neke zamisli nekih sila koje će o BiH razmišljati na ovaj ili onaj način. Pitanje je nas samih, na koji način, koliko duboko, kako jesmo i koliko jesmo za samostalnu Bosnu i Hercegovinu.“

Ali činjenica je da imamo kleptokratske lidere u Bosni i Hercegovini koji nisu odgovorni prema ovoj državi.
Da se vratimo međunarodnoj zajednici. Kakva je uloga SAD-a naspram drugih geopolitičkih interesa na području Zapadnog Balkana, prije svega, govorimo o Bosni i Hercegovini? Kritičari tvrde da su omogućile da geopolitički protivnici demokracije, upravo zbog takvog američkog stava, daju vjetar u leđa Rusiji i Kini.

„Ja nisam političar, a niti politički analitičar i sigurno Vam neću dati meritorno mišljenje o tome. Sjećam se nekih Bidenovih govora koji su doista odavali optimizam i uvjerenje da on razumije i da će se nešto dogoditi. Uvjeren sam da američka diplomacija radi na nekim  rješenjima, međutim, nama se to čini veoma sporim, ali kad se radi na taj način, to zahtijeva i određeno vrijeme. Sigurno će doći do promjena i nekih utjecaja SAD-a koje su u konačnici i kumovali ovakvim odnosima. Vjerojatno će ovdje doći ljudi koji su to radili da isprave svoje greške.“  

Da li je logika globalnih igrača, ali i lokalnih, zarobljavanje ljudske psihe koja postaje njihova kolonija za izvlačenje dobiti? Kako osloboditi ljudsku psihu?

„Nažalost, to je globalni proces i ne odnosi se samo na BiH. Moramo razlikovati strategije globalnih igrača za cijeli svijet i za ovo što se događa kod nas. Nama trenutno odgovara jedan aktivniji odnos Europe i svijeta prema Bosni i Hercegovini, ali nemojmo se zavaravati, Europa i svijet bit će tu prvenstveno zbog svojih interesa, relativno malo ili  gotovo nimalo je moralnih impulsa koji će tjerati međunarodnu zajednicu da ovdje nešto napravi.“ 

Političari ne znaju pametno razgovarati o prošlosti. Ne žele dijalog. Također, imaju pomoć određenih historičara koji se pretvaraju u navijače s tribina. Da li se u takvoj konstelaciji odnosa može očekivati katarza? 

„Kad se znanost instrumentalizira, kad povjesničari postanu instrumenti nekih politika, onda to izravno vodi u provaliju. Znanstvenici moraju biti neovisni, moraju kritički, moralno i stvaralački promišljati zbilju u koju su uronjeni. To se, nažalost, rijetko događa. Mi imamo situaciju da nije nikakav problem dobiti bilo kakvog znanstvenika o bilo čemu tako da to mišljenje odgovara nekoj politici. To je jako loše. Akademska zajednica mora biti potpuno neovisna i da ukazuje na neka načela i principe kojih bi se ta znanost morala pridržavati. U protivnom, ne možemo očekivati da će biti znanja o lijepom razgovoru, o slušanju drugoga.“ 

Da li je jedan od razloga za to što na našim univerzitetima ima malo obrazovanja za kritičko mišljenje?

„To je također problem u cijeloj regiji. Nažalost, kao što se uništava istraživačko novinarstvo, sve je manje katedri na kojima se predaje, tako se uništava i kritičko mišljenje. Sjajni mislilac Noam Chomsky kaže da se univerziteti danas koriste da fabriciraju ljude koji će izlaziti u susret nekim politikama. Ne radi se na kritičkom mišljenju koje je pretpostavka za bilo kakav napredak. Ukoliko ne dopustimo našim studentima da budu slobodni suprotstaviti se našem mišljenju dok predajemo, to znači u konačnici da ćemo dobiti društvo u kojem niko nikome neće moći reći nešto, a da se ne shvati kao uvreda. Ne treba biti uvreda, nego podsticaj da se krene dalje, da se domisli vlastita pozicija, da se nešto korigira ili argumentirano odgovori. U svakom slučaju, nedostatak kritičkog mišljenja koje treba prvenstveno doći sa sveučilišta, to je jedna od ozbiljnijih boljki.“

Razgovarala: Aida Hasanbegović