Vehabović–Rudež: Odrasli su ti koji su odgovorni kakva su djeca danas
Traumatski događaj pucnjave, ranjavanja i ubistva učenika i nastavnice u beogradskoj školi izazvao je saosjećanje naročito u školama. Nakon šoka, obrazovne institucije u saradnji sa ostalim moraju hitno djelovati da bi spriječile moguće posljedice na mentalno zdravlje učenika i nastavnika. Danas se bavimo posljedicama, a uzroci su mnogo dublji. Šta radimo na preveciji i koliko čujemo glas stručnjaka? Ipak, osnovno pitanje je da li dovoljno čujemo i vidimo signale koje nam djeca šalju.
U ZDK-u je od 2018. godine na snazi Protokol o postupanju u slučaju vršnjačkog nasilja koji tretira emocionalno, fizičko i seksualno nasilje u školama.
„On je jedinstven i obavezan je za sve škole i na neki način je velika olakšica, jer nam tačno definira na kojem nivou ko treba da djeluje, kada je to sam razrednik, kada se uključuje pedagog, kada direktor, roditelj se uključuje na svakom nivou, kada se uključuju i druge institucije”, objašnjava Senada Fejzić, predsjednica Aktiva školskih pedagoga Zenice.
S ciljem prevencije, Centar za mentalno zdravlje Visoko je prošle godine prvi put organizirao Festival djece i mladih „Šta mi treba, čuj me i uključi se“ jer je broj djece koji posjećuju savjetovališta znatno povećan. Roditelji imaju značajnu ulogu.
„Roditeljske radionice - moje iskustvo od 20 i nešto godina do danas pokazuju da najmanje roditelja žele učestvovati na takvim dešavanjima, jer smatraju da su dovoljno kompetentni, jer imaju strah od onoga što bi mogli čuti. Roditeljstvo je nešto što se uči, to je vještina, možemo naučiti biti drugačiji“, ističe Nermina Vehabović–Rudež, psihoterapeutkinja u Centru za mentalno zdravlje Visoko.
I dok tragamo za odgovorom koja karika je u društvu zakazala, zanemarujemo činjenicu da smo odgovorni svi.
“Mi smo društvo koje je nekako tolerantno na nasilje. Negdje to ima svoje uzroke. Nasilje nad ženama, nasilje među vršnjacima - sve to vodi negdje, isti su uzroci, a i posljedice. To počinje od malena kroz obrasce ponašanja”, navodi Meliha Sendić, predsjednica Centra ženskih prava.
Vehabović-Rudež dodaje kako su odrasli ljudi ti koji su odgovorni kakva su djeca danas: Djeca za to nemaju odgovornost, mi smo ti modeli koji njima pokazuju kako treba“.
Iako posljednjih godina ima napretka, zbog stigme nije dovoljno iskorištena uloga centara za mentalno zdravlje. Za pomoć se jave tek nakon incidenta, kada ih upute iz škole ili Centra za socijalni rad.
“Ako se dijete povlači, ako je asocijalno ili ako je agresivno – to nam je neka indikacija za intervenciju jer i agresivnost i povlačenje može biti signal traženja pomoći djeteta koje u potrebi”, navodi Inela Kaknjo, psihoterapeutkinja u Centru za mentalno zdravlje Zenica.
Stručnjaci upozoravaju da danas izostaje aktivno slušanje, te stoga vrlo često zanemarujemo signale koje nam djeca šalju. Osim toga, ako neko nije spreman riječima iskazati ono što ga muči, to će sigurno pokazati svojim ponašanjem. Stoga, ponekad je dovoljno samo biti dostupan i pružiti podršku.
federalna.ba