U Tuzli danas i čovjek koji je iskopao 71 mezar za ubijenu mladost

Granatiranja nad Tuzlom nastavila su se i nakon 25. maja 1995. godine zbog čega su  dženaza i ukop za ubijenu tuzlansku mladost obavljeni četiri dana poslije, ranom zorom 29.maja. Oni koji su prisustvovali kažu da je to bila jedna od najtiših dženaza ikad. Te noći sjeća se i Huso Muratović, zaposlenik preduzeća ''Gradska Groblja'' iz Visokog. Granate ga nisu spriječile da se, tog 25. maja, sa kolegama zaputi ka Tuzli. Huso i njegove kolege su, rizikujući sopstvene živote, tada iskopali 71 mezar vodeći se isključivo mišlju da nedužna ubijena mladost mora pronaći svoj smiraj.

Slike sa dženaze i ukopa ne blijede ni 26 godina poslije, priča nam Huso Muratović. Dok korača Alejom mladosti prisjeća se svakog detalja te tužne i nikad zaboravljene noći. Same pripreme za dženazu i ukop su, objašnjava nam,  trajale dugo jer su njegove kolege i on također bili u opasnosti. S jedne strane tuga zbog izgubljene mladosti,  s druge strane strah od novih granata.

„A ja u bageru ne čujem ništa. Ugasim, kad čujem ja sirene, čujem granate i ja sam u sklonište sklonio se i onda smo osluškivali, čekali smirenje i onda smo opet izašli, nastavili smo dalje da radimo“, priča nam Huso Muratović.

Za Husu i njegove radne kolege je bilo  teško prihvatiti ono što se desilo i iskopati samo jedan mezar, prisjeća se, a trebalo je iskopati 71. Sve se, kako nam kaže, odvijalo u mraku, strahu i tišini.

„ Ništa nije bilo, nikakve svjetlosti, vozila su bila bez svjetala, bez svjetala su dovozila ubijene tu“, govori on.

Tada, na tom mjestu Muratović je i sa profesionalne i sa ljudske strane dao svoj doprinos. Ni danas, 26 godina poslije, ništa ga nije spriječilo da dođe i još jednom oda počast mladima ubijenim na Tuzlanskoj Kapiji. Tragedija je ovo koju ne treba pamtiti samo ovaj grad, priča nam. Svi smo dužni, odakle god da smo, pamtiti i opominjati.

„Zamisli sad... ovo svako treba da vidi i razmisli. I moje je dijete moglo ovdje ležat'. Treba svako od sebe da krene da je i njegovo dijete moglo tu da leži, ne ponovilo se više ni najvećem dušmanu, samo to mogu reć“, kaže kroz suze Huso Muratović.

Muratović je primjer da tugu zbog zločina nad tuzlanskom mladošću dijelimo svi i tiče se svih nas. Ono što se desilo na Kapiji 25. maja 1995. godine je lekcija i opomena koja ne smije biti zaboravljena.

federalna.ba