Tihi pozivi iz "krila smrti": ispovijesti porodica pogubljenih u Saudijskoj Arabiji

U saudijskom gradu Tabuku, smještenom na krajnjem sjeveru zemlje, jutro počinje pod treperavim neonskim svjetlima zatvorske ćelije. U skučenom prostoru prepunom zatvorenika, tišina je gustija od zraka. Kada stražari uđu, svi znaju šta slijedi — neko će biti odveden. Tiho, bez uzbune, oko dvadeset pripadnika zatvorske jedinice za egzekucije prilazi zatvoreniku, šapće mu nešto na uho i odvodi ga. Neki zatvorenici u suzama mole za oprost, dok drugi stoje nijemo, pomireni sa sudbinom koja ih čeka.

To je svakodnevica stotina stranaca osuđenih na smrt u Saudijskoj Arabiji zbog nenasilnih prekršaja povezanih s drogom — mnogi od njih ljudi koji su, prema tvrdnjama organizacija za ljudska prava, samo pokušavali preživjeti u siromaštvu.

Lažna obećanja o reformama i povratak brutalnosti

Prema istraživanju The Guardiana, među zatvorenicima u zloglasnom zatvoru u Tabuku nalazi se i grupa egipatskih migranata čije su porodice opisale mučenja, prisilna priznanja i nemogućnost da plate odvjetnike koji bi ih branili. Organizacije poput Reprievea tvrde da su mnogi od osuđenih vjerojatno nevini ili su prisiljeni na krijumčarenje droga u zamjenu za nekoliko stotina dolara. „To su siromašni, marginalizirani ljudi. Niko ih ne čuje, niko ne brine za njih“, kaže Jeed Basyouni iz ove britanske humanitarne organizacije.

Kada je 2021. godine Saudijska Arabija privremeno uvela moratorij na izvršenje smrtnih kazni za slučajeve vezane uz drogu, činilo se da dolazi do promjene pod vladavinom prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana. Međutim, zabrana je ukinuta u novembru 2022., nakon čega je uslijedio, kako aktivisti navode, „zastrašujući porast pogubljenja“. Od početka 2024. godine, najmanje 264 strana državljanina pogubljena su zbog prekršaja vezanih uz drogu, pokazuju podaci Reprievea. Time je Saudijska Arabija postala treća zemlja u svijetu po broju pogubljenja, odmah iza Kine i Irana.

Krajem prošle godine saudijske vlasti počele su zatvorenike osuđene na smrt premještati u poseban odjel nazvan “krilo smrti”. Ranije bi stražari osuđenima davali priliku da se istuširaju i nazovu porodice. Danas, mnoge porodice obavijeste tek nakon pogubljenja. Tijela se ne vraćaju porodicama, već im se izdaje samo smrtni list.

Sudbine osuđenih: Ahmed, Youssef i trideset drugih

Među osuđenicima bio je i Ahmed Younes Al-Qayed, Egipćanin koji je radio u hotelu u Saudijskoj Arabiji kada je u novembru 2016. uhapšen pod optužbom za krijumčarenje droga. Njegova porodica ispričala je da im je sudsko postavljeni odvjetnik obećao kako će, nakon uvođenja moratorija, kazna biti preinačena u doživotni zatvor. Ahmed je počeo vjerovati da će preživjeti.

No, kada je prebačen u “krilo smrti”, egzekucije su ubrzo počele. Od 33 Egipćanina koji su bili u zatvoru prošlog decembra, 25 je već pogubljeno, uključujući dvoje u oktobru ove godine. Ahmed je bio prvi koji je odveden — 3. decembra. „Živjeli smo u strahu iz dana u dan“, kazao je njegov rođak Hazem. „Samo smo čekali vijest koja će nas slomiti.“ Saudijske vlasti nikada nisu vratile Ahmedovo tijelo, niti su porodici otkrile gdje je pokopan.

Drugi osuđenik, Youssef, još uvijek čeka svoju sudbinu. Njegova majka svakog sata provjerava telefon, nadajući se njegovom pozivu. On joj je jedina briga i svjetionik nade. Prije hapšenja, Youssef je radio kao ribar i ronilac uz egipatsku obalu Crvenog mora. Saudijske vlasti tvrde da je pronađen na moru u blizini gume u kojoj se nalazila pošiljka droge. Osuđen je na smrt zbog krijumčarenja.

„Kad ne nazove, paničim“, priča njegova majka. „Mi majke se držimo zajedno, dijelimo vijesti u WhatsApp grupi. Kad neka čuje da joj je sin još živ, javi svima – to nam daje snagu.“

Ali poruke u grupi nisu uvijek dobre. Sve češće dolaze vijesti o novim pogubljenjima. Nedavno je Youssef prestao da se javlja. Bio je hospitaliziran nakon štrajka glađu i borbe s teškom depresijom.

Prije nego što je Ahmed pogubljen, poslao je poruku preko svog odvjetnika: „Uradite nešto… ne za mene. Mene će pogubiti u utorak. Učinite to za ostalih 32 Egipćana. Pogubit će nas sve.“

Tortura, prisilna priznanja i nepravda

Porodice zatvorenika tvrde da su njihovi najmiliji bili mučeni kako bi priznali krivnju. Sestra jednog osuđenika rekla je da njen brat nikada nije priznao, ali da je drugi čovjek, uhapšen zajedno s njim, priznao „pod ekstremnim pritiskom“. „Rekao mu je: ‘Da su me pitali da priznam ubistvo, pristao bih. Samo da prestane bol.’“

Većina porodica nije mogla platiti advokate. Oni koji su to učinili, osjećaju se prevarenima. Jedna majka kaže da je dala 11.000 dolara privatnom odvjetniku koji nije ni iznio ključne dokaze. Nakon toga joj je sin rekao: „Nemoj više trošiti. Sačuvaj novac za moje sestre. Ako mi je suđeno da umrem, umrijet ću.“

Nada koja ne umire

Uprkos svemu, Youssefova majka i dalje se nada. „Kada se vrati, napravit ću slavlje. Pozvat ću sve“, kaže. Prisjeća se sna koji joj je sin ispričao — ljudi su pokušavali da ga ubiju, ali je uspio pobjeći. „Rekla sam mu: To je znak od Boga. Preživjet ćeš.“

Sestra drugog zatvorenika priznaje da majci još nije rekla istinu: „Kada umre, reći ću joj da je preminuo prirodnom smrću. Ne smije znati da je pogubljen. Nije ništa učinio da zasluži to.“

Prema podacima međunarodnih organizacija, Saudijska Arabija ostaje među državama s najvišom stopom izvršenja smrtne kazne, odmah iza Kine i Irana. Iako vlasti u Rijadu tvrde da provode reforme i poštuju ljudska prava, slučajevi iz zatvora u Tabuku pokazuju sasvim suprotnu stvarnost – sistem u kojem siromašni migranti snose najteže kazne, bez pravednog suđenja, a porodice ostaju bez tijela svojih najmilijih, bez groba i bez odgovora.

federalna.ba/The Guardian