The Zone of Interest: Kako su nastali najstrašniji zvuci u istoriji filma

Film o Holokaustu, koji je nastajao 10 godina, The Zone of Interest je osvojio priznanje kao jedan od najstrašnijih prikaza ljudske brutalnosti ikada stvorenih. To je jedan od vodećih ovogodišnjih kandidata za nagrade, sa devet nominacija za ovogodišnju Baftu, i pet za ovogodišnje Oscare, gdje bi, da je dobio glavnu nagradu, sigurno bio najšokantniji dobitnik najboljeg filma u istoriji. Ipak, dosta njegove moći leži u onome što se čuje, a ne u onome što se vidi.

Film se otvara crnim ekranom. Nekoliko uznemirujućih minuta, nema slike, samo valovi opsjedajućeg atonalnog drona koji se na kraju gasi. Ovo je prvi pokazatelj koliko će zvuk biti važan u ovom filmu. Slušajte, čini se da sugerira, i nemojte biti zaslijepljeni onim što ćete vidjeti. „Želio sam da gledaoci shvate u šta se upuštaju“, rekao je režiser Jonathan Glazer za Rolling Stone o uvodu. „Bio je to način da naviknete uši [u] prije nego što podesite oči na ono što ćete vidjeti.” Slike koje slijede ubrzo nakon toga su vesele, opuštene scene mlade njemačke porodice u dnevnom provodu u bukoličnom okruženju, što daje još jeziviji ton za ostatak filma. Rano otkrivanje je da je porodica u suštini, pravi nacistički komandant Rudolf Höss, njegova supruga Hedwig i njihovo petoro djece, dok je njihova veličanstvena kuća sa "rajskom baštom" naslonjena na zid logora smrti Auschwitz. Höss orkestrira i nadgleda izgradnju gasnih komora koje će usmrtiti  hiljade Jevreja, samo nekoliko metara od njihove porodične kuće.

U ovom trenutku film se razdvaja na dva dijela. Kako je Glazer objasnio: "Postoji film koji gledate, a postoji i film koji čujete." Dok se vizuelni element – koji je Glazer opisao za Guardian kao „Veliki brat u nacističkoj kući“ – uglavnom bavi banalnim svakodnevnim aktivnostima u porodičnoj kući, pri čemu likovi bezdušno ignoriraju ili se šale o zvjerstvima u susjedstvu, zvuk priča drugačiju zastrašujuću priču.

Muziku za film je komponovala Mica Levi – koja je i ranije radila na Glazerovom filmu, Ispod kože – ali se muzika u filmu rijetko koristi. Umjesto toga najistaknutiji je nemuzički dizajn zvuka, koji sadrži rekreirane zvukove Auschwitza, kreiran od strane Johnnieja Burna, sada nominiranog za Baftu i Oskara, uz miksera Tarna Willersa. Zvuci koje čujemo iza zida logora dok se Hössovi bave svojim poslom su, kao i tema filma, zastrašujući. Tu su krici zatvorenika od kojih se ledi krv, uvredljivi uzvici stražara i pucnjevi. Tu je i uznemirujući mehanički zvuk onoga što znamo da su gasne komore i uvijek aktivan krematorijum. Ništa od nasilja i ubistava se ne vidi na ekranu, ostavljajući gledaocu da popuni jezive praznine u onome što se zaista dešava. "[Sa zvukom] smo namjerno dvosmisleni", kaže Burn za BBC Culture. "Da li je to vrisak ili je to zvižduk voza? Ili je beba u kući? U zavisnosti od toga u kakvom ste raspoloženju, u različitim prilikama možete ga čuti drugačije. Vaš um nestane i počne stvarati svoje vizije, tako da crtamo slike u glavama ljudi na osnovu kolektivne mentalne slike i znanja koje ljudi već imaju."

Kada je Glazer kontaktirao Burna, nakon što je sa njim radio i na filmu Ispod kože, bio je veoma odlučan u vezi sa tim o čemu film ne bi trebalo da bude: "Jonathan mi je rekao: 'To je obavezno za mene, ne želim da prikazujem slike. To su ljudi već vidjeli. Nema smisla to raditi, tako da je zvuk kako ćemo predstaviti ta zvjerstva", priča Burn. "Tek kada smo ušli u postprodukciju, shvatili smo da zvuk mora biti prilično sveobuhvatna, trajna snaga, da bi predstavljao razmjere tog  mjesta."

Pritisak je postao sveobuhvatan kada se Burn – koji je takođe radio na dizajnu zvuka za Nope i Poor Things – pridružio produkciji.  “Osjećao sam ogromnu odgovornost s jedne strane da precizno predstavim žrtve i preživjele Holokausta, a s druge da apsolutno budem siguran da film funkcionira.”

Ako je dio filma o porodičnom životu Höss trebao biti uvrnuta fantazija (kako se Burn prisjeća, ekipa koja je snimala ove domaće scene pitala je Glazera: "Kada ćeš snimati loše stvari; to je film o holokaustu?"), zvuk bi djelovao tako da otkrije istinu priče. Ono što je uslijedilo bili su mukotrpni nivoi istraživanja kako bi se ostvarile Burnsove i Glazerove vizije o "dva" filma.

Polazna tačka su bile sve osnove, kao što je uvjeriti se da su zvuci motora, motori iz tog vremena, da zvuk ptice i pčele odgovaraju godišnjem dobu i lokaciji. Burn je zatim pročitao mnoga svjedočenja preživjelih iz Auschwitza, kao i pristup neobjavljenim izjavama i dokumentima u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau na mjestu logora u Poljskoj, gdje je  film i sniman. „Mnogi od njih su sadržavali direktne reference na zvuk“, kaže on. "Ljudi su spominjali zvuk električne ograde, zvuk muzičkog orkestra, zvuk drvenih klompi." Međutim, osim toga, kako je rekao, iskazi svjedoka su sadržavali mnogo živopisnih opisa ubistava i mučenja, iz kojih je Burn mogao i sam da zamisli zvukove – viku stražara, pucketanje biča ili zvuk pucnja iz pištolja.

Kao dio fonoteke koju je napravio za film, Burn je trebao napraviti značajne terenske snimke koji bi mogli predstavljati vjerodostojne utiske o užasima koje je trebalo prenijeti. Međutim, on objašnjava: "Kada bih nekome rekao: 'Ponašaj se kao da umireš, ili pretvaraj se da si upucan', ako bih stavio bilo kakvu  glumu na takav dokumentarni film, to bi zvučalo stvarno pogrešno. Radilo se o pokušaju da se pronađu stvari u stvarnom svijetu koje su se zaista dogodile, te da se snime i ponovo prisvoje. „Tako na primjer, dosta ljudi koji su u to vrijeme dolazili u logor bili su Francuzi, jer su odatle dolazili vozovi, a prije otprilike godinu i po dana u Parizu su bili protesti i neredi. Tako da smo tim i ja otišli i „družili se sa skrivenim mikrofonima u Parizu“, snimajući ljude kako viču. Da bismo prikazali pijano noćno veselje čuvara, otišli smo na Reeperbahn u Hamburgu da snimimo pijane, njemačke glasove."

Burn je radio na montaži zvuka godinu i po dana, usklađujući zvukove sa slikama. Da li je bilo trenutaka u kojima se brinuo da će to učiniti previše užasnim? "Apsolutno", kaže on. "Bilo je teško ići do toga uzeti [zvuk], i trebalo je oko tri ili četiri mjeseca da se kalibrira. Ali morali smo svaki put slušati film od početka ako bi npr.  htjeli da procijenimo nešto od sat vremena kako bi sagledali kako je to uticalo na nas. Definitivno je bilo trenutaka kada smo imali previše zvuka. Uveli smo konstantan zvuk mašinerije logora samo dva-tri mjeseca prije završetka rada na filmu, ali smo otkrili da na taj način možemo da zamijenimo mnogo drugih jezivih zvukova koje smo imali. Omogućilo nam je da izbacimo bilo previše senzacionalne stvari."

Cijela partitura koju je Levi napisala također je bila jako isječena, kao i ideja o apstraktnijim zvukovima, povrh onih naturalističkih, osim u nekoliko nadrealnih crno-bijelih scena poput snova u kojima mlada djevojka skriva voće za zatvorenike. Tako je odlučeno jer na kraju, s obzirom na dokumentarnu prirodu filma, "imali smo osjećaj kao da govori da se to zapravo nije dogodilo", kaže Burn

Moć stvaranja zaista uznemirujuće gledanje kroz zvuk bila je očigledna kroz istoriju kinematografije. Zamislite jezivo šištanje kiseonika i panično disanje astronauta Bowmana u poslednjim scenama 2001: Odiseja u svemiru; ili košmarno postavljanje scene u restoranu u Mulholland Driveu gdje se čini da strah od misteriozne figure koja se pojavljuje iza zida  usisava sav okolni zvuk u vakuumu. Burn navodi još jedan film Davida Lyncha, Eraserhead, koji ima jedan od najupečatljivijih, a ipak neugodnih dizajna zvuka, sa stalnim mutnjama i njegovim divljim promjenjivim i odjekujućim tonom što ga čini zaista zbunjujućim i neudobnim za gledanje. Zatim, tu su i oni filmovi u kojima banalni, svakodnevni zvukovi mogu postati jezivi, kao što je No Country For Old Men braće Coen, koji se pamti po zvukovima poput sporog klizanja čizama na pločniku i škripavih vrata koja se polako otvaraju prije neželjenog otkrića. . Slično, "normalni" zvuci su korišteni za zastrašujući efekat u lo-fi horor klasiku The Blair Witch Project. Slušanje plitkog disanja i šuštanja lišća pod nogama u filmu o sprinteru koji trči parkom po dnevnom svjetlu ne bi dalo razloga za paniku, ali u kontekstu sirovog podsmijeha priče o duhovima koji se gledaocima pušta bukvalno u mraku... Mašta divlja uz taj zvuk.

Zvuk ima moć da nas istinski uznemiri, a njegov efekat je na neki način visceralniji od onoga što vidimo, objašnjava Burn. "Zvuk oslikava sliku koja vam je tako lična i čini to na način koji se više povezuje s vašom podsviješću i vašim limbičkim sistemom", kaže on. "To nije nešto što možete racionalizirati tako lako kao sliku, a to vam se uvlači pod kožu jer nekome možete prevariti pogled mnogo lakše nego što možete prevariti njihov sluh." On dodaje: "Oči reaguju sporije od uha. Način na koji mozak obrađuje zvuk dok ulazi u stablo mozga – možete imati trenutnu reakciju na zvuk mnogo prije nego što budete imali vremena da ga racionalno obradite, i to može zaista da uplaši čovjeka."

Potreseni gledaoci filma The Zone of Interest na društvenim mrežama su pisali o uticaju zvuka filma, nazvavši ga "jezivim", "košmarnim" i "razbijanjem duše". Jedna osoba je prokomentarisala: "Iskreno se osjećam kao da bi zbog zvuka mogli staviti upozorenje na film." Film završava sa publikom obično u zaprepaštenoj, šokiranoj tišini dok svira završna muzička numera –horsko zavijanje u krešendu. To je nevjerovatno teško za gledati, a rad na filmu iz dana u dan u proteklih nekoliko godina uzeo je danak i na Burna. "Bilo je teško", kaže on. “Nekolicina nas koji smo radili na postprodukcijskoj strani filma, dio gdje smo spajali sve mračne stvari, svi smo pomalo patili. Bili smo prilično loše. To je užasno mjesto za biti, i nešto što ja zaista ne bih ikada više poželio da radim."

Kako film odmičegledatelji počinju podsvjesno da postaju desenzibilizirani na zvukove, ili ih djelomično blokiraju. Ovo je uobičajena reakcija, kaže Burn. "I ja sam to iskusio – upravo iz tog razloga zvuci u filmu zapravo postaju neznatno glasniji kako film ide dalje, jer mi ih biramo. Zaista je čudno, kao čovjek na kraju pomisli, 'to je samo još jedan vrisak, mogu to podnijeti, dobro'."

Sama ova činjenica djeluje kao oštra i uznemirujuća alegorija za film u cjelini, Burn dodaje: "To je ono što Jonathan pokušava reći, svi smo na toj klizavoj padini do desenzibilizacije. Film govori o tome šta ljudska bića rade drugim ljudskim bićima, pa hajde da pokušamo da se riješimo više ovog nasilja."

federalna.ba/BBC