"Svezak sjećanja": Dragan Jovičić – Vajar iznjedrene riječi i pokreta glumca na sceni života
“Svezak sjećanja” Radija FBiH pripremila Aida Hadžiabdić
“Dragan Jovičić je deda jedne male djevojčice koja se zove Mila, ribar, glumac, običan čovjek...” – besjedio bi Dragan Jovičić o svom životu i sebi…
"U skromnosti ovog glumačkog genija skrivene su dubine njegove posebnosti i inspiracija svima nama, kao i budućim generacijama..." - kazao je o Draganu Jovičiću njegov prijatelj Nihad Kreševljaković.
Govoreći o svojim počecima, pričao je o otkrivanju ljepote i magije dramskog procesa, o tome kako su se pred njima otvarala vrata do tada skrivenih svjetova scene, o tome kako je uživao u svakom od tih trenutaka. Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je počinjala njegova karijera, Sarajevo je, prema Draganovim riječima, disalo nekom novom, nesputanom energijom i kreativnošću, osvajala se sloboda.
“Bilo je to dobro vrijeme i mjesto za umjetnost…”
Inače, Dragan Jovičić se dvoumio između dvije svoje ljubavi: glume i vajarstva. Slučajnim sticajem okolnosti odlučio se za glumu, ali čini mi se kao da je u svojoj duši ostao i vajar, te da se i tim vještinama služio u svom radu. Dragan Jovičić bio je izvajani glumac u svom njegovom savršenstvu.
Na teška vremena Dragan Jovičić nas je uvijek podsjećao, kao i na potrebu da se u njima ostane čovjekom. Često je spominjao sarajevsko ratno iskustvo. Govorio je o izvedbama u opkoljenom gradu, bez struje, vode, bez ičega… Govorio je o bitnosti tadašnjeg duhovnog otpora zlu oko nas, a koji nije dozvolio da pokleknemo, da spustimo glavu.
U jednom od rijetkih njegovih intervjua, a koji je sa njim vodila Svetlana Mandić u Crnoj Gori rekao je: “Ta vremena su zahtijevala da pozorište slijedi neku višu misiju, a duhovni opstanak bio je ono što je postala njegova osnovna svrha. Pozorište je postalo hram duhovnog otpora i ozdravljenja za građane Sarajeva, bez obzira na njihovu vjeru, etničku pripadnost ili ime. Pozorište je oplemenjivalo i davalo smisao u besmislu oko nas. Za nas je pozorište značilo slobodu izbora, pozorište je bilo naš izbor, ono nam je vraćalo vjeru u ljudsko dostojanstvo i humanost…”
Prvak drame Kamernog teatra 55 u Sarajevu koga je nakon rodne Rogatice čekalo Sarajevo, Treća gimnazija te Odsjek za glumu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Čekale su ga i njegove uloge u serijama Porobdžije, Kože, Aleksa Šantić, Sarajevske priče i Teversenove bajke... Čekao ga je njegov povik: “Ne mogu nam bombe ništa, mi oluja niti kiša gdje se ova pjesma čuje, Ay Carmela!”, predstava za koju će glumica Selma Alispahić kazati kako je incident u vremenu instant vrijednosti. Glumio je i u Dva smo svijeta različita, Duhovima Sarajeva, U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, Radnja na uglu…
Putovao je uz “Putujuće pozorište”, plesao uz “Veliki briljantni valcer”, bio i Don Žuan u “Don Žuan se vraća iz rata”, bio je i Nurudin u predstavi “Derviš i smrt”, karizmatični Hasanaga u “Hasanaginici” ali i neustraživi pilot u “Partizanskoj eskadrili”.
Godine 1991. Sarajevo mu je darovalo Šestoaprilsku nagrada za doprinos umjetnosti, a festival MESS i Zlatni lovorov vijenac za najbolju glumačku kreaciju, a godine kada je napustio ovozemaljske staze, njegove kolegice i kolege s kojima je čuvao scenu Kamernog teatra 55 kazali su...
"Ostali smo mi, na pustoj sceni, obesmišljeni i neizrecivo shrvani, da mu uputimo posljednji pozdrav. Da ga pozovemo na bis. Da se pozdravimo…"
Ostale su i riječi glumaca Emira Hadžihafizbegovića i Selme Alispahić, ali i njegove riječi o slobodi i odabiru dobra koje pripadaju nezaboravu...
Dragan Jovičić
22.11.1953. – 06.11.2020.