Sve pjesme – Milorad Pejić

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju, ujezgrenu u prostornosti, preciznu u izričaju, ali i dovoljno prohodnu i nedovršenu da uvijek poneki versi/pisma ostanu neposlani

**

Knjiga “Sve pjesme” Milorada Pejića objedinjuje pet pjesničkih naslova  - “Vaza za biljku krin”, “Oči ključaonica”, “Hyperborea”, “Treći život” i “Istinite priče”. Poezija nastajala desetljećima, objavljivana u pojedinačnim zbirkama, a od nedavno – sve pjesme između dvije korice. Knjigu „Sve pjesme“ objavila je Izdavačka kuća Buybook, Sarajevo, a promovirana je i na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan, jula 2024.godine. Za svoju prvu zbirku poezije „Vaza za biljku krin“, Milorad Pejić dobio je Nagradu Trebinjskih večeri poezije za najbolju prvu knjigu poezije, 1986.godine. Mnogo godina kasnije, 2012.godine, dodijeljena mu je Nagrada Slovo Makovo - Mak Dizdar - Nagrada Grada Sarajeva za najbolje poetsko djelo objavljeno na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pejićeve su pjesme „komadi života, rezovi iz putopisnih premisa, uvijek povezane s realnošću; on ispisuje gorke, jetke rečenice, poetske slike, začudne metafore, miješa klasični postupak s modernim elementima“ – kazao je za Pejićevu knjigu “Hyperborea“, hrvatski pjesnik i kritičar Tonko Maroević.

**

Ono što nam knjiga „Sve pjesme“ Milorada Pejića, nudi jeste seciranje stvarnosti, snova i sjećanja u malim slikama, pripovijedanje o različitim periodima života, različitim ljudima – umjetnicima i onima koji to nisu – o životu u izmještenosti... Stihove odlikuje komunikativnost, preciznost jezičkog izraza u iznošenju misli ili slika. I to je prisutno kroz sve zbirke. – napisala je književna kritičarka Ivana Golijanin.

Novinar i kritičar Đorđe Krajišnik na stranicama lista „Oslobođenje“, između ostalog piše  – „Poezija Milorada Pejića spada u onu kategoriju književnih izraza sa kakvima se ne susrećemo često u poeziji ovog jezika, te kao takva predstavlja istinsko otkriće za svakoga ko poeziju razumije i zna šta su njeni suštinski kvaliteti. Sa iskustvom egzila koji ga je odijelio od ovog prostora i jezika, Pejić se sada objedinjenom knjigom svog stvaralaštva vraća u ovaj jezik i kulturu na velika vrata, kao pjesnik koga nije moguće zaobići ni u kom smislu. Odjek njegove poetike odlikuje se jezikom iznimno autentičnim i podešenim od prve do posljednje knjige. Ono što jeste posebno dojmljivo kada su u pitanju “Sve pjesme” jeste činjenica da je pjesnički ton u svim knjigama prepoznatljiv i nepromijenjen. Iako su se autorski registri mijenjali počevši od “Vaze za biljku krin”, pa sve do “Istinitih priča”, Pejić, bez obzira na široki vremenski raspon između njegovih knjiga, na čudesan način zadržava konzistentnost vlastitog izraza, svojevrsnu blagost i zagledanost u duboko biće poezije. Ništa kod ovog pjesnika nije podređeno imperativu stvaranja po svaku cijenu, posrijedi je pjesničko djelo koje nastaje iz nutarnje potrebe da se progovori, da se šapatom i nježnošću pjeva o svijetu ma kakav on bio. Da se u jeziku, toj kuli od pijeska, dodirne ono najviše moguće... Ta blagost i intiman izraz, koji je naizgled eskapistički zagledan, a zapravo tako životno utemeljen u egzistenciji i njenim potresima, kod Pejića su prisutni u cijelom njegovom pjesničkom opusu. On poeziju, očevidno je, doživljava kao osjećaj beskrajne slobode, bez bilo kakvog moranja i pritiska. To je osjećanje života u najsenzualnijim podražajima koje zahvata u široke kosmičke daljine, u autentičan i univerzalan pogled na bivanje. Samoća, melanholija, ono što je sebi okrenuto, samozatajno, istinsko, koje nigdje ne žuri i nigdje ne može zakasniti. Pitanja ljubavi i smrti, transponovana u kolorit prirode i njenih prisutnosti u čovjekovom životu kod ovog pjesnika dobijaju najuzvišeniji svoj oblik.

**

Milorad Pejić rođen je 1960.godine u Tuzli. Završio je ekonomski fakultet u Sarajevu i do ljeta 1992.godine živio je sretno u svojoj Tuzli. Od tog ljeta živi u Švedskoj. Pjesnik Stevan Tontić poeziju Milorada Pejića uvrstio je u Antologiju Novijeg pjesništva Bosne i Hercegovine. Urednik knjige „Sve pjesme“ Semezdin Mehmedinović, između ostalog, zapisao je –„Pri kraju sam i kao pjesnik i kao čovjek!“ Ovim stihom počinje posljednja pjesma u ovoj knjizi koja između svojih korica okuplja sve što je Milorad Pejić napisao od ranih osamdesetih godina do danas. „Sve pjesme“ tako predstavljaju podvlačenje crte pod jedan fascinantni život i opus koji je ovdašnjim čitaocima gotovo nepoznat... Zanimljivo je kako je kroz sva desetljeća koja su prošla, pjesnik sačuvao isti glas. Utišan, precizan u izrazu, Pejić je buku svijeta prevodio u svoj šapat. Jedinstven je način na koji se naša novija povijest utisnula u ove stihove. Istovremeno, ovo je poezija egzila i izmještenosti. Važna knjiga. I paradoksalna, jer ona otkriva malo poznatog pisca koji je, zapravo, jedan od najznačajnijih pjesnika našeg jezika!

**

LAŽ

Prije trideset godina odoljeli smo laži o tome
da smo se, braća Sloveni, sami od sebe, bez ičije
preporuke, ubijali međusobno do besvijesti.
Ista takva laž da plavooki Sergiy i plavooki
Cергей ubijaju jedаn drugog po ničijoj narudžbi
prolazi lakše danas i ne čudi da sam ostao gotovo
sâm, poput čokota vinove loze između dva
blatnjava traga tenkovskih gusjenica.

Imao bih i ja šta izgubiti (pumpam još uvijek
zadnju kap krvi u posljednje zrno saznanja)
i mogao bih se i ja (kao i Česlav) zapadnom
vjetru prikloniti, ali ne volim način na koji duva.
Nerviraju me nagli prelazi sa umilnog tepanja
na urlikanje zvijeri, sa urlikanja zvijeri na cviljenje odškrinutih vrata… Liči mi sve to na pokrštavanje, od svih paktova stalno poturanje pod nos križa najperfidnijeg trojstva: nagrade, kazne i izdaje. Našao bih i ja izgovor i primio jednoumlje
kad bi u samom činu predaje bilo imalo duha,
nečeg filmski brutalnog, kao kad recimo pljačkaš
banke ulazi da podigne sav novac i na molbu
ljubazne kasirke da se legitimiše otkopča šapatom
i raširi malko krilo mantila da pokaže punomoć:
pušku skraćene cijevi.

BUĐENJE

U gluho doba noći probudi me
buncanje: glasovi iz tvoga sna.
Primirim se i slušam šta sanjaš.
Pomalo me je stid kao da otvaram
i čitam tuđa pisma.

RUEGYLET 

Tražili smo, nalazili i gubili.
Zato nas je i uplašila neočekivana radost
ulaska u posjed polutrulog ambara na jasnoj
poljani uz jezero Ruegylet. Daleko od
predrasuda, zabrana i opomena, sjeli smo,
najzad nevidljivi, na ruševinu kamenog
zida. Hipnotisani podrigivanjem potoka i
dvotaktnim motorom bumbara nismo čuli
kad se na drumu zaustavio oblak prašine.
Iz mitraljeskog gnijezda Wehrmachtove
trokolice iskočila je Kondoliza. Tetovirana
na mišici bijelo po crnom i sa alkom na
jeziku, sišla je da nam se obrati:

“Eto vam solidnih temelja za razgrađivati
ali se ne zavaravajte: ne postoji prijateljstvo
bez razloga! Možete sijati i žeti, i zatvarati
pred mrak i ispuštati u zoru kokoši. Imajte
i kera, poslušnog kao nacija, koji šara i
zapišava uokolo a na prvi zvižduk stušti se
nazad do porcije, tačno uz nogu onom ko
u tom času drži uzicu… Zadržite i ono u
hrastovu trupcu izdubljeno korito u kojem
se šure prasad ujutro i kupaju djeca uveče,
ali zapamtite: niste neprimjetni i nikad se
nećete sasvim stopiti sa krajolikom!
Ne puštajte preduboko korijenje!
I grob ovdje da kopaš zalaziš u tuđe.“

USPOMENE

Kada se praznih šaka vraćaju iz pustinje
Gobi golovrati lešinari kljucaju i razvlače
kosti davno potrošenih strvina dok konačno
ne zavaraju glad.

U svakodnevnim danima dolazimo kući
umorni. Kao u filmu gluvonijemom nemamo
šta ispričati. Poput ukletih ptičurina iz pustinje
Gobi, slijećemo u parovima na lešine godina.
Prebiremo i čeprkamo po uspomenama,
dok se riječi konačno ne vrate.

FRANK

Jednog se proljetnog vikenda zauzeh da čuvam
Franka. Dovoljno bješe da ga hranim i povremeno
izvodim u šetnju. Ogroman je i jak ali, mlad
i neiskusan, ne uočava razliku između mačke i zeca.
Takva vrsta neznanja može da pričeka pa sam ga
učio dok hodamo da raspoznaje zle i dobre ljude.
Na zavoju gdje otpadne vode ulaze i gase puls
rječice Höje naišao sam na čovjeka s gȑbom
knjiga na leđima i oreolom sveca u rancu.
Znali smo jedan za drugog ali se nikad ranije
nismo sreli i rekoh Franku: „Omiriši Refika,
čuvara behara, i uzmi ga za prijatelja!“

TAJNA

Otkad mi povjeriše tajnu na čuvanje
sam sebe ne prepoznajem. Sam sebi
više ne vjerujem. Svaku riječ dugo
žvačem prije no što je izgovorim.

Noću budan spavam u strahu da ni tebi
kraj koje ležim tajnu u snu ne odam.
Ujutro, za kafom, mjerim te Kafkinim
pogledom. Jedino sa psom i s mačkama
ko čovjek razgovaram.

KORAK

Kad sam se u prethodnoj knjizi bavio pitanjem
početka znanja uzeo sam za primjer moju unuku
Teu koja sa svoje dvije godine izlazi u gumenim
čizmama u vrt iza kuće da gazi blato proljeća.
U međuvremenu, dok sam brinuo šta će biti sa
svijetom kad ga ostavim samog, ispiljila se u njega
i moja druga unuka. 

Sa svojih deset mjeseci, pošto još ne hoda i ne govori,
ona nije ličnost ali vrijedno radi na tome gurajući
po sobi drvena kolica natovarena Šekspirovim
sabranim djelima, najdebljom u kući knjigom od 1560
strana, da joj koči i otežava.

Poslije dugog mraka, kao iz krompira u trapu, klija iz
mene nova radost i neki me iz dubine glas umiruje:
„Ne boj se za nju!“ Jer, kad se nakupi bijesa, Ebba
se vraća u svoj element, spušta se i puže nezadrživo
prema meni, nišaneći pravo u mozak. Dva zuba
i nijedna riječ, poput sudnjeg dana. 

**

PRIJATELJI U SVEMIRU

Oni koje znam ostarjeli su, raseljeni prijatelji.
Rđa snijeg u Švedskoj, sa druge strane globusa
sitne elektronske poruke: ili jest požar il` nije
požar. Nijedna vijest nije vijest, sve su već čuli
moji umorni prijatelji.

Jedino je uspomena novost za koju još imamo
radoznalosti. Uspomenama prilazimo bez sumnje,
ali pažljivo. Kao kad smo u našoj ulici učili
zalutalu mačku, crnu sa bijelim šapama, da jede
iz ruke. Mada gladna, prvo bi omirisala prstenje.

OTKRIĆA

Novine čitam dok su još hladne, tek donešene
spolja, sa minus dvadeset sedam. Od jutrošnjih
listova pamtim samo jedan samohran članak:
među reklame i božićne čestitke, kao recept
za brzi kolač, utrpan spisak naučnih dostignuća
2003. Pronađeno je staklo koje prelama svjetlost
pod negativnim uglom.

Sretni su oni kojih se ovo ne tiče, čija tijela
uvijek nalaze put natrag, iz svakog zrcala.
Supruga direktora kompanije za kupoprodaju
nekretnina spušta češalj i zadiže malo grudi
prije nego krene na svečanu večeru bridžkluba.

Samo su četiri procenta Svemira u kojem stanuješ
normalna materija: zvijezde, brda i automobili.
Sve je ostalo crna masa i mračna energija.
Miran je onaj koji ne zna. Taksista što prodaje
minute čekajući suprugu direktora kompanije
za kupoprodaju nekretnina. Njegov život u 13
milijardi godina starom Univerzumu nije ni jedan
jedini treptaj. Nije ništa.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar