Sociolog Sarina Bakić za FR: Bh društvo je devijantno sa vrlo slabim imunim sistemom

Bosanskohercegovačka javnost još  je u šoku nakon što je duševni bolesnik ubio desetogodišnje dijete u Foči, bijes i nevjerica vladaju i nakon smrti dvogodišnje djevojčice koja je preminula zbog nemara ljekara. Za to vrijeme političari pričaju o ratu i podjelama, ono što ih sve ove godine drži na vlasti, podgrijavaju strahove i dižu tenzije. A narod sve teže živi koncentriran na to kako da ispuni sve  obaveze koje mu država nameće i preživi dan za danom. Svijet u kojem živimo, pa tako i bh. društvo, pokazuje sve manje empatije, sve manje suosjeća sa bolom i patnjom drugoga. Kako smo zapali u ovu duboku krizu? O tome, ali i drugim temama za Federalni radio govori doc. dr. Sarina Bakić, redovna profesoricom na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, na Odsjeku za sociologiju. 

Razgovarala Maida Alić

Primjer ubistva dječaka u Foči i smrt djevojčice iz Kaknja su slika onoga što danas živimo. Nažalost, takvih i sličnih primjera je bilo u prošlosti, nadamo se da će ih biti sve manje.

Ta dva slučaja koliko god različita bila,  jesu odraz duboke i permanentne krize u kojoj se nalazi bh društvo. Smrt djevojčice iz Kaknja jeste nešto što je vrlo tragično i  uznemirilo je građane, međutim , još jednom uviđamo krizu samog sistema.  Odgovorne osobe, ali i mi društvo u cjelini nismo ozbiljno shvatili koliko su protekla životna iskustva nanijela ogromnu štetu po mentalno zdravlje naših građana. S druge strane, nismo kao većina društava različite stubove društva osnažili, nismo ih učinili odgovornim. 

-    Profesorice Bakić, kako biste ocijenili trenutno stanje bh. društva?

 Slika bosanskohercegovačkog društva jeste slika jednog devijantnog društva u sociološkom smislu, a u zdravstvenom rječniku društva sa vrlo slabim imunim sistemom. Zbog čega? Zbog toga što tolika preopterećenost problemima kako pojedinca u zajednici  tako i različitih grupa se toliko „nakalemilo“ da ja prva ne bih znala odakle bih počela. To je rezultanta stavljanja problema „pod tepih“. Naše društvo je primjer društva u kojem su zakazale institucije na svim nivoima i u svakom pogledu. 

-    Kako smo došli do toga da je sve manje empatije, suosjećanja sa bolom i patnjom drugoga, netolerancije, netrpljevosti, potrebe da se iskazuje suprotno mišljenje i kada za to nema realne potrebe? Zašto nam ovo stanje postaje „prirodno“?

Naš život se pretvorio u neki vid rasprava, konfrontiranja...... Tome su doprinijele i društvene mreže. Analizirajući taj fenomen mogla sam da uvidim da u nekim slučajevima mi nismo čak ni zreli za sajber kulturu i za društvene mreže. Ono što smo mi stručnjaci u sociologiji mislili da će prethodna iskustva učiniti ljude mnogo empatičnijim, osjećajnijim, ali to se nije desilo. Zbog toga što je zavladala kulturološka mantra „ ja, ja i samo ja“ koja prosto stavlja pojedinca u centar samo njegovih potreba i onda on ne vidi nikoga drugoga i ne može suosjećati sa patnjama, bolom i sigurnosti drugoga. To jeste rezultanta  jedne vrste potrošačkog društva, konzumerističke ideologije koja je zavladala, a s druge strane imamo veliki stepen siromaštva. Konstantna zatrovanost javnog prostora lošim informacijama, osjećaj bespomoćnosti dodatno ugrožava percepciju naših građana da je vrijedno misliti na drugoga.      

-    Politička situacija nikada nije bila gora u postdejtonskoj BiH, za to su krivi političari koji pričama o ratu, podjelama i nacionalizmu održavaju sebe na vlasti, i nakon svega što se desilo na ovim prostorima opet nađu sagovornike i istomišljenike u bh društvu. Kako i zašto im to i dalje uspijeva?

Strahom je najlakše manipulisati svakog čovjeka na planeti pa tako i naše ljude u BiH. Ljudi koji su doživjeli rat, pogotovo koji su izgubili svog najmilijeg, jako dobro znaju šta je rat i sasvim je prirodno da se toga boje. Boje se netrpeljivosti koje se iskazuju, nesigurnosti, boje se same činjenice da ne naslućuju rješenja brojnih problema. Političari su dobro svjesni ovakvog ambijenta i oni ga koriste svako na svoj način. Trebamo mi, pogotovo mediji, pozvati političare na novije razgovore, konsenzuse i smirivanje ljudi.      

-    Ljudi sve manje reagiraju na ono što se dešava u njihovoj sredini.  Sjećate se višednevnih protesta koji su se održavali povodom brojnih nemilih događaja? Sada se na protestima pojavi nekolicina ljudi, i to uglavnom penzionera, zašto je to tako? 

Problemi protesta u BiH je što oni nemaju adekvatnog vođe. Neki će radije to sve gledati na TV a onda komentarisati na društvenim mrežama.

-    Profesorice, kakve nam generacije dolaze, da li su spremni da se bore za istinu i pravdu, za svoja i prava drugih?

Na nama je da pripremamo te generacije, da u jednom humanističkom ozračju ih učimo koliko je važno učešće mladih generacija, ne samo u stvaranju budućnosti, nego i kreiranju sadašnjosti. Neki jesu spremni, neki su čak već aktivni i u političkim strankama i u organizacijama civilnog društva.  Ali, opet moram naglasiti, tačni su oni podaci koje čujemo danas da veliki broj mladih ljudi planira otići, ne samo zbog ekonomskih razloga, nego upravo zbog vrlo teške i mučne političke situacije i političkog ambijenta.

-    Kako da odgojimo bolje generacije u ovakvim teškim vremenima? Kako da popravimo stvari u društvu?

Moramo se vratiti malo starijim postulatima društva. Djeca su prepuštena drugim socijalizacijskim formama, naročito internetu od ranog djetinjstva i tu je ključni problem. Razgovor roditelja sa djecom bi bio jedan od ključnih elemenata za pozitivan utjecaj na djecu. Naš obrazovni sistem bi se morao više baviti položajem djece i mladih u društvu.

-    Za kraj, poruka svima da razgovaramo sa našim prijateljima, kolegama, susjedima, da ih pažljivo slušamo i oni nas, kako bismo zajedno riješili neke probleme. 

Mi smo društvena, socijalna bića , to smo potvrdili tokom kovida.  Sav internet ovog svijeta nije mogao nadomjestiti ljudski susret, ali isto tako pokušajmo malim znacima pažnje ohrabriti nekoga, naći vremena za ljude, ne biti u ovoj mašini trčanja za novcem, statusom. Pomoći starim, bolesnima, ljudima u potrebi i na taj način jačati društvo, društvenu koheziju gdje mnogo kaskamo u međuljudskim odnosima u odnosu na druga društva, a to mnoga istraživanja potvrđuju.