Sarajevski fragmenti – Darija Žilić

**

Dobro je čitati ... čitati o svom gradu, njegovim ljudima, mostovima, građevinama, ulicama i o svemu onom nama bliskom, a viđenom i osjećanom očima Drugog.

**

Pjesnikinja i književna kritičarka iz Zagreba, Darija Žilić jednu od svojih knjiga posvetila je Sarajevu. Darija Žilić autorica je knjiga poezije -  Grudi i jagode, Pleši, Modesty, pleši, Svanuće i Prsti i prerije; potpisuje knjigu poetske proze „S rubova ekrana“, te knjige kritika, eseja i ogleda o književnosti – „Pisati mlijekom“, „Muza izvan geta“; „Paralelni vrtovi“, „Nomadi i hibridi“, „Tropizmi“, Tropizmi 2, 3 i 4. Autorica Darija Žilić dobitnica je značajnih nagrada – Nagrade Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu "Muza izvan geta"); nagrade Orfej za sveukupnu književnu  izvedbu u Plovdivu, te Nagrade Kiklop za pjesničku zbirku za zbirku "Pleši, Modesty, pleši". Knjigu proze „Sarajevski fragmenti“, Darije Žilić objavila je, 2020.godine, Izdavačka kuća Buybook, Sarajevo. Ova knjiga kratkih zapisa nastala je za vrijeme i nakon Darijinog rezidencijalnog boravka u Sarajevu. Bilo je to u septembru 2018.godine, koji je po autoricinom viđenju bio magičan, inspirativan i pun svjetlosti i sjena.

**

„Povratak u tijelo prostora“ - Nada Topić

Portal najbolje knjige, juni 2021.

Zbirka kratkih zapisa Darije Žilić "Sarajevski fragmenti" (Buybook, 2020.) nastala je za vrijeme i nakon njezina rezidencijalnog boravka u Sarajevu. Godinu dana ranije objavljena je hibridna pjesnička knjiga "Uspon i pad Koševskog brda" Branka Čegeca (Meandarmedia, 2019.), koja je također većim dijelom posvećena Sarajevu i koja je nastala tijekom rezidencijalnog programa. Iako potpuno različite, obje knjige pokazuju kako prostorna izmještenost može biti poticajna ne samo u smislu sadržaja, motiva i jezika, nego i kao mogućnost drugačije vrste kontemplacije i reminiscencije, novog pogleda na isto. Jer izmještenost sama po sebi nije dovoljna, važan je i prostor u koji autor/ica dolazi odnosno kojemu se vraća, a povratak nužno znači prethodno iskustvo, sjećanja na događaje i ljude.

Stoga ne čudi što Darija Žilić svoju knjigu otvara zapisom pod nazivom "Evokacija" i zapisuje: Jedini pravi razlog zašto pišemo o nekom Gradu je negdašnje zaljubljivanje i time jasno naznačuje da je riječ o ponovnom susretu, o poosobljenom gradu. U sljedećem zapisu "U tuđim stanovima" najavljuje dva moguća smjera u kojem će se kretati njeni zapisi:

U tuđim stanovima i zemljama mogu se dogoditi samo dva moguća kretanja: endogeno i egzogeno. Vraćanje u sebe, oslobođeno "vremena svijeta" ili izlazak na ulicu na kojoj raskopčavaš košulju u trenu.

I upravo tako se izmjenjuju zapisi u ovoj knjizi, klizeći iz ne tako daleke prošlosti u sadašnjost, iz sjećanja u snatrenje i fatamorganično rujansko opipavanje grada (Promatraču se, pak, može učiniti da se na tom toplom rujanskom suncu golubovi pretvaraju u ljude, a ljudi u ptice. Kao i dan koji začas postaje noć i obrnuto.) U tim prijelazima osjeća se posebna mekoća i fluidnost, asocijacije izviru jedna iz druge nenasilno i prirodno, kao unutarnje šaputanje, dijalog sa sobom i s fragmentiranim svijetom, s onim što je od njega ostalo.

Raspao se Svijet, zato su samo fragmenti tu kao okrajci. Da ih netko proguta. Kao male kvrgave voćke.

Lokalni mali dućani i trgovci, kavane, susreti s poznanicima, piscima, spremanje ručka, šetnja uz rijeku, kupanje u jezeru, odlazak u kino, posjet crkvama i groblju, svakodnevni predmeti i sitni događaji teku mirno i utišano kako u stvarnosti tako i tijelom knjige. Zabilježene impresije i zapažanja ponekad su izraženo esejističke, svoje trenutne uvide autorica slaže na sebi razumljiv način, kao što se slažu predmeti u vlastitoj sobi s uvijek otvorenom mogućnošću ponovnog premještanja. Kao i u drugim svojim knjigama, i ovdje povezuje iskustvo svakodnevice i tijela s uvidima na prošla i sadašnja društvena zbivanja (aktivizam, rat, izbjeglička kriza..). Prostor intimnog kontaminiran je onim što dolazi iz svijeta, a pisanje se pokazuje kao mogućnost filtriranja i pročišćenja.

Rat je iza nas, reminiscencije, pričamo o putovanjima i život je bar nakratko bezazlen, kao trava i kao dan u kojem se ništa dramatično ne događa.

U suprotstavljanju i izmjeni čulnih senzacija i onih koji dolaze kao misao, iz intelekta, Darija Žilić stvara neobičnu sliku Sarajeva, koje je i prostor i ljudi, sjećanje na ono što je bilo i ono što će tek doći. Prevladavajući je osjećaj samoće, ali ne i osamljenosti, jer i sam grad je stari poznanik s kojim komunicira ponekad samo tijelom i bivanjem u prostoru.

Više puta u zapisima se pojavljuje motiv jabuke koji je centralni motiv i na naslovnici knjige koju je dizajnirala Aleksandra Nina Knežević. U posebno uspješnom zapisu "Jabuke na Skenderiji" zapisuje:

Na kraju dana pojela sam zelenu jabuku... Posvuda jabuke, čak i u pjesmama arapskih pjesnikinja koje su razrezale jabuku točno na pola: između kršćanskog i islamskog svijeta.

Iz tog središta jabuke raste grad sa svojim prepoznatljivim mikro toponimima, sa zvonicima i minaretima, u stiliziranim siluetama, kako u autoričinim zapisima tako i u crtežu na koricama.

Vrijedni bilježenja su i susreti sa sarajevskim kulturnjacima, onima koji su bez obzira na iščašene živote još uvijek tu, živi i spremni na razgovor: Na tren smo kao figure na slikama Ismara Mujezinovića: jaki i snažni, kao junaci neke sportske iliti životne Olimpijade... Autorica ovdje progovara u formi mi, stavlja se na istu stranu sebi srodnih i bliskih osoba, u njihovim životima zrcali se njen život kao što će dalje zapisati da je Bosna drugost, svijet s druge strane rijeke u kojoj vidimo odraz, naličje našeg života, budućnosti ...

Jednako kao što ova tanka knjižica ima nekoliko početaka ("Evokacija", "U tuđim stanovima", "Autobus za Sarajevo", "Vlak za Sarajevo"), Darija Žilić kao da odgađa i dovršetak rukopisa, pa čitamo zapise s naslovima "Jednodnevni izlet", "Grad kao junak priče", "Dorada" i "Dovršetak" kroz koje je jasno da nije jednostavno napustiti tekst o Sarajevu, staviti kvačice na slova da ne odlete. Rastanak s tekstom o gradu i rastanak s gradom su poput rastanka s dragom osobom, kad se još jednom preko ramena gleda ili maše iz daljine kroz staklo prozora, kad se dovikuje nužno i nepouzdano Vidimo se!

**

Čitatelj sklon poetskom ali i kontemplativnom štivu, ovu će knjigu zasigurno smjestiti na posebnu policu na kojoj su već ukotvljene i druge male ‘Biblije’ ljepote, altruizma i nostalgije za vremenom koje stalno iznova gubimo i tražimo.

Ovaj mali esejistički biser stoga iščitavamo dvojako: kao priču o umrlom i uskrsnulom karizmatičnom gradu, koji urasta pod kožu i kao svojevrsnu intimističku poetičnu analizu i fantaziju.

Autorica stilskom osebujnošću uspješno balansira između čvrsto i gorko realnog, etički poučnog i objektivnog, te maštovito nadrealnog, prisnog diskursa. Njeni izleti u nadrealno su izrazito čulni, začudno slikoviti i alegorični, no iz spisateljskih ruku nikada ne ispušta padobran kojim će sigurno aterirati u stvarnost jasnih kontura.

Darija spominje autobuse i vlakove i neke tuđe stanove (nalik onima iz Arsenove poezije); piše o posebnoj sarajevskoj svjetlosti i vizurama grada, o klupama za razmišljanje, o kaldrmama i malim dućanima u kojima kao da vrijeme namjerno stoji, sretno u svome zastoju. Piše i o golubovima – ljudima, o sarajevskim zimama i malim sretnim ali i ‘iščašenim’ životima. Spominje i ezan i crkvu i vrelo Bosne i Vječnu vatru i sve to simbolički razgranava, dodajući mu nove dimenzije. Jabuka sa Skenderije postaje lajtmotiv koji se provlači kroz više fragmenata, jabuke kao simbol raja na zemlji ali i razdora i trauma.

”…Bosna kao krošnja puna jabuka, a jabučja se tako dobro rimuje sa ‘vučja’. I začas vanjski prizor postaje potmula paljevina ili sura planina koju naseljavaju vuci umjesto ljudi koji su, kao ptice selice, već na putu prema nekim drugim krajevima”

I vrijeme i satovi su također lajtmotiv. Spisateljica u Sarajevu kupuje nekoliko satova u koje odluči ne staviti baterije : ”Nek stoji Vrijeme bar na tom mjestu gdje spajaju se svjetovi različitih brojki”

U knjizi je puno umjetnosti, umjetnika. Kulture. U tome smislu, Darija ih ne izdvaja po nekom klišeiziranom usko tematskom nacionalnom ključu – tretira ih kao sve umjetnike svijeta, s istim polazištem i jednakim pravom na univerzalni doživljaj konzumenta. Festivali, knjige i književni razgovori, izložbe i slikari, filmovi i filmske poetike i analize…umjetnost je važan svijet Darije Žilić i pronalazi ga u svakom mikrosvijetu, naprosto zato što ga sa sobom i u sebi nosi, i tako posvuda nailazi na srodne umjetničke duše. Zato i u svojim Fragmentima piše o njoj važnim ljudima, oni postaju tako osobni simboli Sarajeva. Njenog Sarajeva. Spretno i neuvijeno, kontrastira taj svijet onom praktičnom, političkom, politiziranom i komercijalnom, koji uvijek stvara tamne mrlje na čaroliji koju čini duša grada: ljepota autentičnog, starinskog i vječnog, dobrota i jednostavnost običnih toplih i mudrih ljudi, koji umiju biti ispunjeni i zadovoljni.

Darija Žilić često komparira različite svjetove ali vidi istodobno i globalnu sliku, kroz stalne asocijacije: ”…Odjednom, po izlasku iz kazališta, učinilo mi se da umjesto kiše, padaju pješčana zrna. I da je čitav svijet zapaljena pustinja koja se gasi u rijeci usred Grada…”

Da, Grad i Vrijeme, u ovoj knjizi su glavni likovi. Krhki su i snažni, prolazni i vječni, neuhvatljivi i zauvijek uhvaćeni u kadrovima onih koji umiju bilježiti momente, spremati ih u svoje važne mape.

Iščitavajući fragmente, osobno me veselilo uočavati stvari koje Darija pamti iz nekih davnih posjeta Sarajevu, upravo zato što tu možemo opaziti jednu naoko paradoksalnu igru svjesnog i podsvjesnog: činjenicu da neke važne stvari iščezavaju iz pamćenja a nešto naoko nevažno i decentno, zauvijek zapamtimo. I u tome se, uz ostalo krije vrlo zanimljiva literarna slojevitost ovoga djela. Pa tako, na jednom mjestu, Darija spominje da pamti hotelske sobe, zelene pokrivače, slijepu ulicu u koju je davno nekada zalutala, mačke u toj ulici i jedno ruševno zdanje…a posve zaboravlja nešto što je možda u svojoj namjeri hinjeno težilo raskošnom, dinamičnom i pamtljivom.

”…Život i ljudi, a ne ekrani spektakla i umjetne (ne)sreće…”

U  ‘fragmentima’ ima i fine doze humora, posebno kad govori o Sarajlijama koji je isprva dožive kao gošću koja je došla upoznati neku egzotiku, pa nježno strepe da će ona Sarajevo doživjeti u stereotipima i doma ponijeti necjelovitu sliku grada: ”…a ja skoro da bih mu rekla: Bolan, pa ja sam blizu, naša…i ne gledam ‘Lud zbunjen, normalan…”

Iskričavi pjesnikinjin senzibilitet ni ovdje ne dopušta kliše rečenice niti predvidljive doživljaje grada: po dolasku u Sarajevo, igrom slučaja, dan za danom će kupovati i spremati smrznute ribe (a ne ćevape). Rado će se poigrati paradoksima i antitezom: Njena Miljacka zamirisat će kao more a u restoranu Dva ribara, vizualizirati će bevandu, briškulu i trešet, te tako simbolički obgrliti grad koji je i dio nje same i neodvojivi dio svijeta, u predodžbama idealnog ili duboko osobnog, barem.

Darija Žilić piše protočno i senzualno, i oštroumno i ‘ženski’, možda najviše usporedivo sa stilom velike Irene Vrkljan, na drugoj strani ona posjeduje neku posve neopterećenu i nepravolinijsku maštu, svojstvenu Marguerite Duras. Pomalo nadrealna poetika toka svijesti, u užem smislu, autentična je i teško usporediva.

Mnoštvo je tema koje je ova mala knjiga dotakla i ostavila čitatelju ‘u amanet’, da se sam nadoveže i donese zaključke (ili stavi tri točke!) o ratu i miru, svjetlu i sjeni, o životu kao trenu i vječnosti, molitvi i vjeri kao univerzalnima, o smislu malih stvari, o velikim postojanim ili savitljivo licemjernim ljudima, o malim dobrim važnim djelima i besmislu mnogih aktivizama s demarkacijskim odmakom od stvarnosti.

”..Spoznaja da ne možemo mijenjati svijet jednaka je maloj smrti i samo zapis donosi olakšanje da se priče svijeta u mali život uspijevaju uklopiti…”

Svaka pričica u ovoj knjizi, jedna je slika; neke s jasnim motivima u smislu značenja i poruke, a neke su se pak otele kontroli pamćenja i zaživjele nekim vlastitim životima, pa će stoga različita stanja, bilo svjesno ili podsvjesno, iz tih slika iznjedriti logične ili začudne asocijacije, misli u konstantnom gibanju.

Na samom kraju knjige, Žilić naznačuje da svoje zapise o ‘Gradu’ dovršava u odsutnosti.

”Je li nužno neposredno viđenje stvari ili se ipak slike pojave u rano jutro na uzglavlju, kao krhotine od imaginacije i od čvrstog kamena?”

Time se ponovno podcrtavaju i metafizički momenti u doživljaju grada, ali i svijeta, kao žive tvari u kretanju kroz začarane cikluse. Mnoštvo je različitih pogleda na isti grad, a naši osobni doživljaji stapaju se i s krhotinama nekih tuđih, tko zna kako ubačenih u našu memoriju i ukopanih u podsvjesno.

Ipak, tek u našim samoćama, na javi ili kroz snove, stvaramo i duboko divne i  prisno bolne, samo naše Rajske vrtove, beremo u njima i grizemo krupne i malene jabuke, i rasipamo naokolo fragmente ogrizaka.

Elizabeta Hristić, portal radiogornjigrad, april 2021.godine

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar