Rijeka Zayandeh u Iranu presušila zbog dugotrajnog nedostatka padavina

Pedaline ostavljene na isušenom koritu Zayanderuda, jednog od najvažnijih izvora vode u Iranu, zbog dugotrajnog nedostatka padavina u Isfahanu. Jedan od gradskih simbola most Si-o-Se Pol ostao je bez vode u sezonama suše još od 2006. godine.

Foto: AA

„Moramo se promijeniti“: kako su suša i prekomjerno crpljenje vode osušili Iran

Pet godina Iran se suočava sa sušom koju, slažu se stručnjaci, klimatske promjene čine znatno ozbiljnijom. Stalno opadajuće količine padavina – u vrućem Teheranu prošle godine palo je samo 158 mm kiše, što je 42% manje od dugogodišnjeg prosjeka – kombinovale su se s prekomjernom potrošnjom, posebno u poljoprivredi, masovnim nelegalnim crpljenjem podzemnih voda i sklonošću prema prestižnim, ali problematičnim inženjerskim projektima.

Zalihe vode opasno se smanjuju, a prošlog ljeta čak 19 iranskih brana imalo je samo između 3 i 15% preostale vode. Tri brane u glavnom gradu – Lar, Malu i Amir Kabir – dosegle su kritične nivoe do septembra, ali pozivi stanovnicima Teherana da smanje potrošnju vode za 25% još nisu dali rezultate, pa sada postoje planovi da se u gradu obustavi sva građevinska djelatnost na dvije godine. Iran je sada na ivici da slavine potpuno presuše.

U intervjuu za The Guardian u svojim uredima u Teheranu, Shina Ansari, potpredsjednica Irana i šefica Vladine Agencije za zaštitu životne sredine, ne skriva ozbiljnost krize. „Iran se nalazi u tzv. suhom pojasu Zemlje i već dugo se suočavamo s izazovima, ali u protekle tri decenije temperatura je porasla za 1,8 °C, a u proteklih pet godina zabilježen je pad padavina od 30%. Trenutno smo u petoj uzastopnoj godini gotovo potpune suše.“

Bilo je grešaka u prošlosti, kaže ona, poput lociranja industrija koje troše mnogo vode u suhim područjima, ili naseljavanja velikih populacija u područja koja nemaju dovoljno vodenih resursa. „Zbog velikih ograničenja s kojima se suočavamo, nemamo drugog izbora nego promijeniti neke od naših poljoprivrednih metoda.“ Ovo, priznaje, ima i društvenu osjetljivost.

Iranski muškarac hoda uz presušeno korito rijeke Zayandeh Rud u gradu Isfahanu, 450 km južno od Teherana, u decembru 2021. Fotografija: NurPhoto SRL/Alamy

Prekomjerno crpljenje je ključni dio problema, kaže Issa Kalantari, bivši ministar poljoprivrede koji već 20 godina upozorava Iran na dolazeću krizu. „U slivu grada Isfahana, godišnje crpimo 1,1 do 1,2 milijarde kubnih metara vode iz zemlje i koristimo je za poljoprivredu. Ovo prekomjerno crpljenje podzemnih voda u velikoj mjeri je doprinijelo slijeganju tla u Isfahanu. Trenutno imamo 23 milijarde kubnih metara ‘zraka’ na površini do 2.700 km² u gradu Isfahanu i močvari Gavkhoni. Ovo je izuzetno opasno, jer ovaj podatak znači da postoji podzemni prostor dubok 10 metara koji konstantno uzrokuje slijeganje tla u gradu Isfahanu. Zbog toga se uništavaju povijesni spomenici, ceste, rafinerije, elektrane, pa čak i škole i kuće u Isfahanu.“

No, najdramatičniji i najtragičniji primjer je gotovo potpuno isparavanje tirkiznog Jezera Urmia na sjeverozapadu Irana, nekada najvećeg jezera na Bliskom istoku i šestog najvećeg slanog jezera na svijetu. Prije 20 godina turistička destinacija, sada ima dubinu vode od samo pola metra. Efekti dugotrajne suše i brzog isparavanja pri visokim temperaturama kombinirali su se s prekomjernom proizvodnjom brana i poljoprivrednom pretjeranom proizvodnjom.

Satelitske snimke pokazuju kako je voda 2020. godine ispunjavala veći dio Jezera Urmia (lijevo) – i presušeno korito jezera tri godine kasnije. Fotografija: NASA Earth Observatory/AFP/Getty Images

Uprkos pripremi brojnih sveobuhvatnih planova spašavanja, uključujući uzimanje vode iz Kaspijskog mora ili plaćanje poljoprivrednicima da prestanu koristiti toliko vode, moguće je da jezero do kraja ovog ljeta više neće postojati ako se trenutni uslovi nastave. Zapravo, prema Banafsheh Zahrai, šefici Water Institute na Univerzitetu u Teheranu, jezero je već dostiglo „tačku bez povratka“, u velikoj mjeri zbog navodnjavanja sve šireg obradivog zemljišta oko njega. Gubitak jezera, upozorava ona, imat će multiplikativni efekat: „Posljedice presušivanja Jezera Urmia ne završavaju samo s toplijim regionalnim vremenom ili pretvaranjem u solane; naprotiv, slično iskustvu presušivanja Aralskog jezera, svjedočit ćemo izbijanju raznih vrsta raka, raznih bolesti i velikim područjima oko jezera koja će biti depopulisana.“

Osim toga, kaže Alireza Shariat, generalni sekretar Iranian Water Industry Federation, sloj soli koji nastaje nakon što jezero presuši snažno reflektuje sunčevu svjetlost. Ovaj fenomen stvara ono što stručnjaci nazivaju „efektom urbanog toplinskog ostrva“. Na regionalnoj razini, takav efekt povećava temperaturu zraka i pomjera klimatske uslove prema toplijim i sušnijim. To znači da će od sada područja oko Urmije, Bazargana, Kurdistana pa čak i istočnog Azerbejdžana morati da se suoče s toplijom i sušnijom klimom nego ranije. Pojava pješčanih oluja sa solju će se povećavati. „Ova normalizacija je najopasniji dio priče. Kada ljudi više ne pokazuju osjetljivost prema svojoj zemlji i prirodnim resursima, katastrofa postaje svakodnevna realnost.“

Okolo jezera, poljoprivredno zemljište, koje je krajem 1970-ih bilo samo 300.000 hektara, sada je naraslo na oko 700.000 hektara. Za navodnjavanje ove ogromne površine godišnje je potrebno oko 4,5 do 5 milijardi kubnih metara vode. Međutim, vodni resursi regiona iznose manje od 4 milijarde kubnih metara, od čega značajan dio nestaje u normalnom procesu isparavanja.

Shariat predviđa: „Uskoro ćemo Jezero Urmia moći tražiti samo u istorijskim knjigama ili na starim fotografijama; u stvarnosti neće ostati nikakav trag.“

Iranci se kupaju u Jezeru Urmia, sjeverozapadni Iran, 2016. Fotografija: Ebrahim Noroozi/AP

U međuvremenu, podzemne vode se gube zbog hiljada ilegalnih bunara – samo u planinskoj regiji Alborz u sjevernom Iranu pronađeno je više od 8.000 neovlaštenih bunara. Nemoguće je spriječiti očajne poljoprivrednike da ih grade, iako povećavaju rizik od slijeganja tla. Prema Hamidrezi Janbazu, bivšem savjetniku zamjenika ministra za vodu i tlo, u Iranu postoji 8 miliona hektara navodnjavanog zemljišta i oko milion bunara dubine 80 do 200 metara – što znači po jedan bunar za svaki hektar navodnjavanog zemljišta. Ukupno, Iran godišnje prekomjerno crpi oko 43 milijarde kubnih metara vode.

Iran pati i zbog loše koordinisanih institucija za upravljanje vodom: Ministarstvo energije je zaduženo za vodu, ali i Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo unutrašnjih poslova, guverneri i poslanici imaju djelimičnu odgovornost, bez koordinacije.

Shina Ansari pokušava mijenjati pristup: od 1994. procjene uticaja na životnu sredinu su obavezne pri izgradnji brana, prioritet je spašavanje jezera i močvara, te se ograničava širenje gradova i industrije u sjevernim područjima dok se više fokusira na južnu obalu.

Poljoprivreda je hitni prioritet: koristi 88% vode, a doprinosi samo 10-12% BDP-a. Potrošnja vode u poljoprivredi mora se skoro prepoloviti - s 77 milijardi na 40 milijardi kubnih metara godišnje. Poljoprivrednici moraju smanjiti ili napustiti vodom zahtjevne kulture poput pirinča i lubenica. Promjene uključuju i sisteme navodnjavanja i alternative za prihod zajednica.

Ali, kako kaže Ansari, Iran se može osloniti na svoju tradiciju. „U nekoliko naših drevnih gradova poput Naina, Yazda i Kermana, naši preci su koristili kanate – podzemne vodene kanale – ili vjetroturbine (toranj na vrhu zgrada). Pokazali smo da imamo domišljatost.“ Međutim, ona smatra da je osnovni razlog mnogih problema Irana taj što su u prošlom stoljeću slijedili zapadne metode razvoja. „Moramo kombinovati historijske lekcije s modernim načinima upravljanja energijom i vodnim resursima.“

Šta je sa smanjenjem korištenja fosilnih goriva, šira slika? Istina je jednostavna: Iran se suočava s dilemom zajedničkom gotovo svim najvećim zagađivačima – iako su posljedice klimatskih promjena u obliku suše, padavina ili toplinskih valova ozbiljne i pogoršavaju se, prihod od fosilnih goriva – za koje se vjeruje da Iran ima treće najveće naftne rezerve na svijetu – previše je važan za ekonomiju da bi bio ugrožen.

Ansari kaže da je ministarstvo odlučno pomoći u smanjenju izgaranja plina, rasipnog procesa sagorijevanja plina tokom vađenja nafte. Samo u Iranu izgaranje plina godišnje oslobađa 38 miliona tona stakleničkih plinova, gotovo jednako ukupnim godišnjim emisijama Švedske ili Norveške.

Ali brzina klimatskih promjena, a naročito njihov utjecaj na sušu, na kraju se može pokazati prebrzom.

federalna.ba/AA/The Guardian