Zijah Sokolović u Art kvart razgovoru: Pozorište je bezbolno upoznavanje sa stvarnošću - za male pare

Zijah Sokolović teatrom se bavi od 1968. U Art kvarta razgovoru je istaknuo kako glumački zanat ima nešto fascinantno u sebi, a to je da živ čovjek u živom čovjeku kao gledaocu može da prenese određenu misao ili osjećaj koji gledaoci mogu da prepoznaju, a koje mogu da stave u svoj fond asocijacija u smislu svog razmišljanja o svijetu u kojem žive.

“To me je fasciniralo - da imam tu mogućnost i da postanem vlasnik te iluzije u tom nekom prostoru koji se zove pozorište.”

Kamerni teatar 55, monodrama koja traje 46 godina i 1.500. izvođenje CABAres CABArei

Spomenuo je predstave u kojima je igrao u Kamernom teatru 55 - Kraj igre, Kralju ipak ne sviđa se gluma, Nije čovjek ko ne umre.

“I tek poslije mi se nekako okrenuo taj čitav svijet saznanja gdje sam bio, a da nisam pola toga razumio.”

Monodramu Glumac je glumac je glumac igra 46 godina – izvedena je više od 1.600 puta. Kako kaže, ona je rezultat njegovog razmišljenja šta je i čime se bavi.

“A da bih izrazio to šta mislim, mogao sam jedino sam. Taj oblik, na svu sreću, postoji u pozorištu - kao monodrama.”

Predstava se mijenjala prvih desetak i “dobijala je meso na kosti”, navodi Sokolović.

“Od onda je ista zato što je ta iluzija u iluziji imala svoje dramaturške zakonitosti koje sam ja morao svaki put da ispunim. A to je da u predstavi uvjerim gledaoce da nema predstave i da im objasnim zašto nema predstave i da to što nema oni vide.”

Nedavno 1.500. izvođenje predstave CABAres CABArei, u Sarajevu, dolazi nakon njenog predstavljanja austrijske kulture u Americi i u Australiji, a sve po dolasku u Beč 1991. godine.

“Otišao sam u kabaret kao jednu formu koja je vrlo rijetka, neobična i izazovna. Napravio sam predstavu i sad kad je igram jer ne razmišljam o tome koliko je bilo iza, nego šta me čeka.”

Ne može se sa pola snage

Za kondiciju, i mentalnu i fizičku, zahvalan je pozorištu.

“Neke svoje navike prilagodio sam datim okolnostima. Ako je čovjek u kontaktu sa nekim - brak ili prijateljstvo - ne može se sa pola snage.”

Smatra kako danas ljudi dolaze u pozorište jer znaju šta će gledati i zašto gledaju tu predstavu – ne zašto se predstava igra, nego zašto su oni došli.

“Nivo glumačke umjetnosti se spušta na nivo gledalaca koji mogu to da razumiju. Pozorište treba da ih podstakne, da idu dalje i da lutaju zajedno sa predstavom šta je predstava. A ne da im se to prikaže, da oni kažu - to je to.”

Za pozorište kaže da je ono jedno bezbolno upoznavanje sa stvarnošću, bezbolno upoznavanje sa samim sobom – i to za male pare.

“Sva ostala saznanja su vrlo skupa. Od doktora, preko tableta do advokata. Ili sukoba sa stvarnošću koji završava na jedan drugačiji način”.

"Nema" novca za kulturu

Sokolović je objasnio zašto se govori da nema novca za kulturu.

“Ima, ali kažu - nemojte ih dižemo na jedan nivo da teško možemo manipulisati njima, dovedimo ih na određeni nivo asocijacije. Još ako su na nivovu emocije, to je beskonačno. Pogotovo ako je pitanju neka tragedija koja pokreće svijet.”

S milionima ljudi, kazao je, susreće se – zbog Timothyja Johna Byforda i Nedjeljnog zabavnika.

“Onda nije bilo raznovrsnosti informacija koje su dolazile u dječiju glavu. To je bio jedan bezbrižni, lagani, romantični, lijepi svijet o hemij, o fizici, o nauci, o ratovima, o naučnicima. Tada su prvi put saznali o nekom vojskovođi ili o nekom pozorišnom režiseru ili o nekom fizičkom zakonu - na jedan vrlo lagan i jednostavan način. I tome su pristupali iskreno.”

Potreba je ljudi, smatra, bez obzira na to što teže ka površnosti, komedijama ili smijehu - da se nasmiju svojoj stvarnosti, kojoj ne mogu.

“U svakoj tragediji ima komedija. I u svakoj komediji ima nešto tragično. Predstave koje nisu toliko zabavne - ljudi su željni toga.”

O filmu Paviljon

Na kraju je Sokolović govorio o “Paviljonu”.

“I po Viktoru Ivančiću i po Dini Mustafiću, ima jedan osjećaj da postoje ljudi u nekom vremenu kada su osuđeni na kraj svog života, na svoju vrstu usamljenosti, i pokrenu neki život, pokrenu revoluciju. Da li je ta revolucija za to vrijeme u kojem oni žive tu banalna - jer nema mesa u supi ili zato što nema tople vode - to je umjetnička, simbolična vrijednost da, bez obzira na to da li smo stari ili nismo, možemo da podignemo neku revoluciju.”

Što se tiče glumaca u filmu, bilo je interesantno.

“Svima nama koji smo malo stariji, a imali puno teksta, bilo je - kome trebaju manja slova da, dok glumi, čita ili ovima koji trebaju veća slova, koji su već malo pukli. To je jedna divna, šarmantična stvar, koja je i nas dovodila do neke vrste duhovitosti.”

federalna.ba