Poezija – Hamza Humo
**
Dobro je čitati ... čitati poeziju i po uputama pjesnikovim stvarati svoj vlastiti imaginarij, stvarati svoj svijet u kojem sve postoji, i sve živi, i sve je moguće
**
„Nutarnji život“ nevelika je zbirka poezije, svega deset pjesama, pisanih u slobodnom stihu i bez interpunkcije. Objavljena je u Mostaru, 1919.godine, kada je Hamza Humo imao 24 godine. I, kako piše u svojoj velikoj studiji Slavko Mićanović – to su pjesme raspoloženja i štimunga, pune simbolike. Osjeća se u njima da se pjesnik još traži ... ali one ukazuju na nesumnjiv pjesnički talenat.“ Godinu kasnije objavljena je zbirka „Strasti“, zatim zbirka „Grad rima i ritmova, te „zbirka „Sa ploča istočnih“ – zbirka stihova u prozi sa istočnjačkim motivima; poezija pomalo neobična svojim patosom a pomalo i egzotična. „Hercegovački pejsaži“ uvršteni su knjigu „Izabrane pjesme“, /objavljena 1954.godine u izdavačkoj kući „Svjetlost“ Sarajevo/, a knjigu je složio sam Hamza. „Pejsaži“ su veliki ciklus od 15 pjesama, obilježenih rimskim brojevima umjesto naslova. Ciklus je posvećen Panu. To je poezija životne radosti, poezija paganskog zanosa čulnostima, poezija atmosfere i pravog pjesničkog zanosa.
Hamza Humo pisao je i prozu i poeziju. Nakon knjige „Sa ploča istočnih“ objavio je i knjige „Pod žrvnjem vremena“, „Slučaj raba slikara“, „Ljubav na periferiji“, „Zgrada na ruševinama“, „Hasan opančar“; lirski roman „Grozdanin kikot“; knjige poezije „Pjesma o Mostaru“, „Za Tita“, „Stablo jabuke do neba“, te nekoliko knjiga izbora iz poezije.Humin roman „Adem Čabrić“ realiziran je kao radiofonsko djelo u produkciji Radija Sarajevo, 1977.godine. Hamza Humo rođen je u Mostaru, 30.decemba 1895.godine. Umro je u Sarajevu, 19.januara 1970.godine.
**
O Hamzi Humi pisano je mnogo. Slavko Mićanović u svojoj studiji o pjesniku piše da je „Hamza Humo zanimljiv i kao čovjek i kao pisac. Pored ostalog zato što se otima kategoriziranju ... Na svoj način Humo je originalan. Ne po tome što bi bio izvan uticaja ovog ili onog pisca ... nego više po svom opštem stavu i prema književnosti i prema životu i prema mišljenju savremenika. Često on izgleda kao čisti artist, boem koji se uzdigao iznad svoje sredine i gleda na nju pomalo snishodljivo, pomalo sa pogledom filozofa koji zna da sve prolazi, da se sve mijenja, pa nema smisla da se čovjek uzbuđuje nad nestalnim mijenjanjem ljudskim ... Hamza Humo je lirik, prije svega ... U njegovoj poeziji vlada žena – žena viđena na jedan naročit način, žena kao objaket žudnje, kao uzrok patnje, gotovo kao prokletstvo čovjeka, nerješiva zagonetka, sudbina i neminovnost ... Ali, ima u Huminoj poeziji i životne vedrine, radosti, lakoće, zanesenosti, zadovoljstva ovim svijetom, ima hedonizma, a ponajviše ljubavi i ašikovanja ... u Huminoj poeziji nema slika društvene stvarnosti, jer on nikada nije ni bio realist u uobičajenom smislu riječi ...on je gradio svoju, zamišljanu, imaginarn stvarnost – gradeći tako poeziju čežnje za srećom, čulnom i konkretnom; poeziju tuge što je ta sreća varljiva i nestalna. To je i poezija propadanja, poezija maglovitog snatrenja, romantična, sada možda i staromodna“ – piše Mićanović. No, dobro je katkad čitati i po uputama Hamzinim stvarati svoj imaginarij, svoj svijet u kojem sve postoji i sve živi ...
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Foto – Selma Dizdar /iz knjige Hamza Humo – „Izbor iz poezije“, Svjetlost, Sarajevo, 1954.godine/