Pjesme iz UNICEF - sveske – Emina Kovačević

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju obojenu djetinjstvom, mirisima i toplinom doma, nježnošću oca, majke, sestre ... čitati i o ožiljcima na duši djeteta odraslog sa ruševinama i odjecima rata

**

Dramaturginju, dramsku spisateljicu Eminu Kovačević poznajemo kao autoricu dramskih tekstova za predstave „Perzeide“ i „Zbogom, Kalifornijo“. Obje predstave izvedene su u produkciji Narodnog pozorišta Mostar. „Perzeide“ je režirala mlada rediteljica Karmen Obrdalj, a „Zbogom, Kalifornijo“ režirala je Lajla Kaikčija. No, Emina Kovačević je i pjesnikinja. I to odavno. Ipak, njena prva zbirka poezije „Pjesme iz UNICEF-sveske“ objavljena je tek 2022.godine, u Izdavačkoj kući „Vrijeme“ iz Zenice. Ovi stihovi prije nego su postali pjesme u knjizi, bili su skice – o kojima književnik Željko Grahovac između ostalog, bilježi da – „To nisu pjesme, to su kao neke ekstrakcije, amalgami, finalni produkti hemijske reakcije sagaranja onog davno-prošlog-i-zaboravljenog: stihovi ostaju kao najgušći mogući izraz pradoživljaja svijeta i života, iz infantilizirane vizure.“

**

Književnik Željko Grahovac, o poeziji Emine Kovačević, dok su pjesme još bile skice, napisao je opsežan i nadahnut tekst. Iz ovog teksta, objavljenog na portalu tačno net,  izdvajamo - Kad se uzmu pojedinačno, nijedan tekst iz ove knjige ni nema pretenziju da bude sklopljen kao pjesma: stilizacije i poetska sublimacija rezultat su sražavanja vizura (infantilne, dječije i one naknadne dozrele autorske svijesti). Gotovo sve riječi i sintagme su “do bola” obične, svakodnevne i “elementarne”, kao izraz svakom jasnog govornog jezika, sa vrlo kratkim i “suhim” izjavnim rečenicama. Očuđenje nadolazi iščitavanjem pjesama jedne za drugom, prvo kao spoznaja vrlo stroge, dosljedne i precizne redukcionističke autorske strategije – u kojoj bogatstvo oneobičavanja i teret spoznaje pripadaju doživljaju i njegovoj autentičnosti (a nastanjuju se između riječi, između stihova i između pjesama). Upravo to između fascinira nas kao čitaoce i interpretatore ove poezije, kao vrhunsko umijeće izražajnosti ... Dodatni kvalitet besprijekornoj kompoziciji ove knjige dalo je upravo to autoričino odustajanje od gradiranja-nominiranja osjećanja-i-stanja iz kojih izranjaju pradoživljaji svijeta: nije ničim “podvučeno” niti na bilo koji način naglašeno – naprimjer to da je “primarnije” (po intenzitetu doživljaja to jest bola) to što je rano ostala bez oca, spram drugih nekih, pa čak i sasvim beznačajnih na prvi pogled gubitaka, dvojbi i iskustava. Time se postiže onaj najdragocjeniji efekat – da ne govori pjesnički subjekt to što riječi u nizu znače, već se zapravo radi o iz-kazivanju same stvari (“to nešto” samo nam se govori, između riječi) ...

**

Urednik ove knjige književnik Nenad Rizvanović napisao je - Emina Kovačević u svojim se pjesmama protiv rata i trauma bori posebnom vrstom originalnog poetskog humora. Branko Ćopić nije slučajno pjesnikinji uzor jer i ona piše o ratnom odrastanju u toplom, siromašnom i patrijarhalnom svijetu, iz vizure plahovitog, nadmoćnog (indigo!) djeteta kojem su prezrela lucidnost i posprdni humor često jedini saveznici. Čudnovato lišene gorčine i očaja, pjesme Emine Kovačević plijene svojom fascinantnom lahkoćom. Čitljive, pamtljive, duhovite i zabavne, Pjesme iz UNICEF-sveske grade intrigantan i uvrnut, pa ipak začudno poznat poetski svijet ... Prolog knjizi je citat iz djela Branka Ćopića – pisca djetinjsva većine danas odraslih ljudi – „Oni koji ostanu živi sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsiji i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari jer to jedino ostaje iza čovjeka.“

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar