Novi film koji otkriva tamu u 150 godina staroj dječijoj priči

Ove su godine premijerno prikazana dva velika filma Pinocchio, ali nije ih teško razlikovati. Jedan od njih je live-action remake crtanog filma Walta Disneya iz 1940. Roberta Zemeckisa, s Tomom Hanksom kao umiljatim Geppettom i Josephom Gordonom Levittom koji daje glas Jiminyju Cricketu. Drugi, u režiji Guillerma del Tora, prikazuje Geppettova sina od krvi i mesa kojeg ubija bomba iz Drugog svjetskog rata, Geppetta (David Bradley) koji u pijanom bijesu rezbari drvenog dječaka i Mussolinijeve fašiste koji vladaju Italijom. A tu su i smrti, u množini, naslovnog lika. "Pinocchio umire u našem filmu tri ili četiri puta", kaže del Toro za BBC Culture, "i vodi dijalog sa Smrću, a Smrt ga uči da je jedini način na koji stvarno možete imati ljudsko postojanje ako imate smrt na kraju. Postoji otprilike 60 verzija Pinocchia na filmu, a ja bih se kladio u velike novce da to ne postoji ni u jednoj od ostalih 60".

Koliko god del Torova vizija bila idiosinkratična, on ne uzima slatku bajku i ne čini je užasavajućom. U svijetu, najpoznatiji prikaz priče još uvijek je Disneyjev crtani film, a u njemu je Pinokio pretvoren u magarca, a progutalo ga je ogromno morsko čudovište. "Disneyev film sam gledao u vrlo ranoj mladosti", kaže del Toro, "i to je jedan od najstrašnijih filmova koje sam ikada vidio".

Redatelj je čak stavio svoje ime u puni naziv stop-motion filma, Pinocchio Guillerma del Tora, što je sasvim pošteno, jer bi to mogla biti suštinska produkcija Guillerma del Tora. Čini se da su njegova jeziva magična bića srodna onima iz Hellboya iz 2004., a sukob između nekonvencionalnog protagonista (Gregory Mann) i zlobnog vladinog službenika (Ron Perlman) odjekuje sukobom u filmu The Shape of Water (2017). "Od početka smo jasno dali do znanja da je ovaj film dio s Đavoljom kralježnicom i Panovim labirintom", kaže del Toro, referirajući se na dvije svoje ranije horor fantazije, koje su spajale nadnaravno i Španski građanski rat. "Jasno sam dao do znanja (Netflixu, koji je finansirao film) da ovo ne radim za djecu, ne radim za roditelje nogometaša. Radim ovo za sebe i svoj tim".

Autor joj je Carlo Lorenzini, koji je pseudonim Carlo Collodi uzeo po rodnom gradu svoje majke. Državni službenik, politički novinar i pisac, zaposlio ga je firentinski izdavač 1875. da prevede izbor francuskih bajki iz 17. i 18. stoljeća. Ovaj je svezak bio toliko uspješan da je Collodi zamoljen da napiše još priča za djecu, po mogućnosti sa snažnim moralnim porukama. Godine 1881. La storia di un burattino (Priča o lutki) objavljena je kao sedmični serijal u dječjim novinama.

Svako ko poznaje Pinocchia samo iz njegovih ekranskih inkarnacija neka se pripazi. Geppetto je siromašniji nego što je bio u Disneyjevim filmovima ili del Torovom: Na zidu ima naslikanu vatru jer sebi ne može priuštiti pravu. Lik kojeg poznajemo kao Jiminy Cricket, ili Sebastian J Cricket (Ewan McGregor) u del Torovoj verziji jednostavno je Cvrčak koji govori. I izdržao je sveukupno dvije stranice prije nego što ga je Pinokio pogodio čekićem i "zalijepio se za zid mrtav". Plava vila je sablasna Djevojčica koja govori "ne mičući usnama... slabašnim glasom koji kao da dolazi s onoga svijeta". A Mačak i Lisica objese Pinokija na hrast. "Omča, koja mu se sve više stezala oko vrata, gušila ga je", piše Collodi. "Mogao je osjetiti približavanje smrti..."

Da stvar bude još gora, ovo je mogao biti kraj priče. Collodi je planirao ostaviti svog nesretnog junaka da visi na omči, a tek nakon što su čitatelji molili za daljnje nastavke, serija je nastavljena četiri mjeseca kasnije. Sljedeći dio nije baš tako jeziv: mrtva Djevojčica ponovno se rađa kao vila. Ali i dalje je zbunjujuće zašto se Pinokio nakratko susreće s golemom zmijom koja se smije do smrti.

Najbliži pandan knjizi na engleskom jeziku su Alice's Adventures in Wonderland i njen nastavak Through the Looking Glass. Potonji je objavljen 1871., 10 godina prije Pinocchia. Priče Lewisa Carrolla objavljene su kao Disneyev film 1951., 11 godina nakon Pinocchia. Ann Lawson Lucas, koja je prevela i predstavila izdanje Pinocchia za Oxford University Press, priznaje da oboje može biti neugodno za djecu: "Aliceine pustolovine mogu izgledati zastrašujuće (ili iritirajuće), a Pinocchiove nezgode zamorne (ili noćne more)", kaže ona za BBC Kultura. Za odrasle, Collodijeva sve bizarnija pripovijest postavlja pitanja o tome što se satirizira i simbolizira te što je Collodi govorio o novoujedinjenoj (1871.) Kraljevini Italiji.

Pinocchio se "poredio s Odisejom i Danteovom Božanstvenom komedijom", kaže Lucas u svom uvodu. "Posebno u Italiji, toliko je o tome napisano i izneseno toliko tumačenja kao za ta velika djela svjetske književnosti... Bilo je ideoloških, marksističkih, filozofskih, antropoloških, psihoanalitičkih i frojdovskih čitanja".

Jedno čitanje čak tvrdi da je Pinocchio lik Krista, jer je Geppetto stolar čije je ime umanjenica od Giuseppe ili Josip, a shema boja Plave vile odgovara plavom plaštu koji tradicionalno nosi Djevica Marija. Lucas odbacuje ovo tumačenje, ali ono se ponavlja u Pinocchiu Guillerma del Tora kada živuća lutka gleda u raspelo i razmišlja: "I on je od drveta. Zašto ga svi vole, a ja ne?".

Najvjernija adaptacija romana na velikom platnu očaravajući je talijanski film iz 2019., koji je napisao i režirao Matteo Garrone (Gomorrah), a u kojem glumi Roberto Benigni kao Geppetto. (2002. Benigni je glumio Pinocchia u filmu koji je sam režirao, iako je tada imao 50 godina.) Za Garronea, Pinocchio je hronika očinske ljubavi, ruralnog siromaštva i prašnjavog toskanskog krajolika. Za suredatelja del Torove verzije, Marka Gustafsona, Pinocchio je "priča o stvaranju" o umjetničkom djelu koje živi vlastiti život, odvojen od svog tvorca. "Kao umjetnik", kaže Gustafson za BBC Culture, "napraviš nešto, misliš da znaš što radiš, i izneseš to u svijet, a onda možda ne dobije reakciju koju si želio. Ali na način koji je dobra stvar. Želite prodrmati stvari. To je idealna kreacija".

Glavna tema za del Tora je nepravedno ponašanje djece kojima odrasli upravljaju. U Collodijevu romanu Pinokio biva kažnjen svaki put kad je neposlušan i na kraju nauči raditi što mu se kaže. "Pokušali smo to oštro izbjeći", kaže del Toro. "Stvarno sam želio napraviti neposlušnog Pinokija, a neposlušnost učiniti vrlinom. Htio sam da se svi promijene osim njega. Kako film odmiče, Cvrčak uči od Pinokija, a Pinokio uči vrlo malo od Cvrčka. Bio sam kontradiktoran u način, ali to je više odgovaralo onome što sam osjećao kao dijete. Osjećao sam da je sve ovo pripitomljavanje zastrašujuće i strašno".

Ono što ujedinjuje svako prepričavanje su Collodijeve neizbrisive slike: drveni dječak; cvrčak koji govori; nos koji postaje duži kad lažeš. Uporedo s tim - to je moćna istina. "Mislim da je to strah od svijeta odraslih", kaže del Toro, "ova ideja da ste bačeni u svijet odraslih vrijednosti koje ne samo da je teško razumjeti, već se na kraju pokažu lažnima. Tako sam se osjećao kao dijete. Sve ono što su ti odrasli rekli, sami nisu razumjeli". U prvoj polovici knjige, nekoliko zlikovaca stvara probleme Pinocchiju. U drugom poluvremenu četiri crna zeca nose lijes u njegovu sobu da ga odvedu dok je još živ, a sudac (koji je slučajno gorila) baca ga u zatvor jer je žrtva krađe. Koliko god ove epizode bile fantastične, strah koji izazivaju, osjećaj izgubljenosti i nemoći u društvu odraslih u kojem ništa nema smisla, prepoznatljiviji je od relativno urednih i logičnih niti u većini dječjih knjiga.

Isto vrijedi i za središnji lik. Svi znaju da Pinocchio želi biti pravi dječak, ali ključni razlog zašto je toliko obožavan već gotovo 150 godina je to što je uvijek stvaran kao i bilo ko u književnosti. Umjesto da bude neustrašiv, plemeniti heroj, Pinocchio je grub, sebičan, naivan, znatiželjan, zaboravan, lako podložan iskušenjima, sporo uči na svojim pogreškama, uzrujan kad stvari krenu po zlu, ali ljubazan, dobronamjeran i sposoban za hrabrost . Drven ili ne, nije mogao biti više ljudski od toga.

federalna.ba/BBC