Ostavinska rasprava Anastasa Kona – Srđan Sekulić

**

Dobro je čitati ... jer, „stranice knjiga koje sam pročitao sva su moja domovina“ - rekao je nedavno mladi književnik Srđan Sekulić. I, zaista knjige jesu domovina, jesu utočište i jesu izvor i znanja, i saznanja i ljepote.

**

Srđan Sekulić pjesnik je i prozni pisac. Priče i poeziju objavljivao je u književnim časopisima, n web portalima, te u književnim zbornicima. Srđan Sekulić dobitnik je Nagrade „Mak Dizdar“ za 2018.godinu, za prvu neobjavljenu knjigu pjesama naslova „Kavalov jek“. Ovu zbirku, naredne 2019.godine, objavila je Izdavačka kuća Buybook. Sredinom 2021.godine Izdavačka kuća Arete iz Beograda objavila je Sekulićevu drugu zbirku poezije naslova „Ugrušak“. Na konkursu „Priče iz komšiluka 5“, u Banja Luci, za priču „David, sin Isakov“ dobio je prvu nagradu. Knjigu proze „Ostavinska rasprava Anastasa Kona“ Izdavačka kuća Imprimatur iz Banja Luke objavila je 2022.godine. Srđan Sekulić prevodi poeziju i prozu sa makedonskog i bugarskog jezika, a i njegova djela prevođena su na albanski, makedonski, persijski(farsi), rusinski, njemački, mađarski, francuski, cincarski(armanjski) i engleski jezik. Nakon dvije zbirke poezije Srđan Sekulić otkriva nam se i kao prozni pisac.

**

Knjigu „Ostavinska rasprava Anastasa Kona“ čini dvanaest priča – „Mamut Birzebudž“, „Mesečeva biblioteka“, „David, sin Isakov“, „Prodavac ploča kod katedrale“, „Bačka oluja“, „Google maps Mustafe Pekmeza“, „Triq Ir Republika“, „Bor“, „Na uglu ulica Iva Ćipika i Svetozara Ćorovića“, „Short movie – Lebanon“ i priča „Ostavinska rasprava Anastasa Kona“. Svi likovi – Alojz Mauric, David – Sin Isakov, Antonija, Anastas Kona ali i sam narator, jer nekolikko priča je ispričano u prvom licu; dakle likovi vrlo lako, reklo bi se i posve prirodno prelaze granice svjetova, iz stvarnosti u stvarnost, ispred i iza ogledala.

**

Riječ kritike - Priče luđaka i pisaca

Knjiga Srđana Sekulića „Ostavinska rasprava Anastasa Kona” počinje rečenicom: „Priče luđaka i pisaca beskrajne su. U to sam se uvjerio više puta. Nailazio sam na ovome dunjaluku na
insane koji pripovijedaju unedogled, dok im se usta ne osuše od silnoga brbljanja.” Ovakvim uvodom Sekulić čitaoca već usmjerava ka pravcima kojima će se kretati njegove priče obuhvaćene pomenutom knjigom; pisci, čudaci, pričalice, fantazeri, sanjari, svi su oni glavni junaci svijeta u koji ćemo biti uvučeni. A svijet takvih pripovjedača nužno otvara prostor jednog nepouzdanog pripovijedanja gdje su granice mogućeg i nemogućeg blago zanjihane. Neko se nježno čudo nastanilo u svijetu i ono čini zavodljivu okosnicu pričanja. Svaka priča počiva na mogućnosti da se desi iskorak iz stvarnog i on se u manjoj ili većoj mjeri kroz priče i dešava, te postaje okosnicom same priče. Autor nas ostavlja
u namjernoj nedoumici – da li je to baš tako kako
je ispričano, ili nas njegov junak zavodi sopstvenom fantazijom. Možemo zaključiti da na sličnim premisama počiva i sama književnost, na toj primamljivoj mogućnosti poigravanja granicama stvarnog i nestvarnog. Sekulića privlači upravo ta tačka, to granično mjesto susretanja i zapitanost gdje bi moglo biti to ključno mjesto u priči i u nama samima i, posljedično, da li smo uopšte svjesni kada gubimo tu varljivu kontrolu nad njim. U pojedinim pričama on tom problemu prilazi gotovo dječji naivno, ali upravo ta otvorenost da se čudu
prepustimo sa djetinjim povjerenjem čini ove priče šarmantnim i prijemčivim čitaocu. Ta prostodušnost i naivnost Sekulićevih junaka – pripovjedača koji se smjenjuju iz priče u priču, nije umanjila njihovu spremnost da se suoče sa najkompleksnijim
društvenim, opšteljudskim pa i političkim pitanjima i segmentima stvarnosti. Njegovi junaci su uvijek spremni da se izgube u svojoj mašti kako bi u njoj našli potrebne odgovore za razrješenje sopstvene situacije, ali i čitavu lepezu neočekivanih sagovornika koji im „pomažu” na tom putu – od
pisaca, preko mitskih bića, do istorijskih ličnosti.
Svi su tu da se nađu ovim neobičnim hodočasnicima na putu ka njihovim pomalo iščašenim samospoznajama. Kao da se autor želi poigrati samom idejom smisla i traganja za smislom – gradivni elementi stvarnosti u njegovim su pričama slučajnost, čudo, komično, bizarno, ali i elementi tragičnog kojima autor kao da ne dozvoljava da se razviju i pretvore u stvarno tragično osjećanje, nego ih pretvara u apsurd (npr. apsurdne smrti
aktera ili sporednih junaka u priči). Njegove junake bismo mogli nazvati tragičnim komedijašima, oni ne promišljaju život, nego ih on naprosto usisa u sebe i svoju događajnost, i tu počinje njihov usud. Osim što su mahom zaluđenici sopstvenih fantazija, oni iz priče u priču ispisuju fantastični, a sa druge strane realni prostor Vojvodine i njenih ljudi. Sekulić je pokušao da cijeloj knjizi, ljudima i njihovim navikama da notu magičnog realizma i to mu je u većini priča i uspjelo i proizvelo jednu originalnu atmosferu koja vlada cijelom knjigom. „Ostavinska rasprava Anastasa Kona”, ukupno uzevši, jeste interesantna knjiga priča sa neočekivanim obrtima i osvrtima na onu nedavnu, ali i raniju istoriju, svijet koji nam tumače i raspliću pred nama skitnice, pisci, probisvijeti, maštari i upravo ta njihova lucidnost otkriva nam stvari i situacije koje bi u drugačije kreiranoj stvarnosti ostale neprimijećene. Ovdje nema dobrih i loših, stvarnog i nestvarnog, ovdje je sve moguće jer život
sve čini mogućim. Sekulić je tu strepnju, neizvjesnost i nepredvidivost života odlučio unijeti u lagane, duhovite i prijemčive priče čak i onda kada one u sebi imaju duboko tragičan zaplet - Tanja Stupar Trifunović

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar