Od katastrofe do divljine 40 godina kasnije: Černobil danas dom vukova, medvjeda i mutiranih vrsta

Tačno 40 godina nakon katastrofe u Černobilu, jedno od najzloglasnijih mjesta u modernoj historiji i dalje ostaje prirodna laboratorija za naučnike koji pokušavaju razumjeti kako zračenje utiče na život. Iako je eksplozija reaktora broj četiri 26. aprila 1986. godine označila najveću nuklearnu nesreću u historiji, priroda u zoni isključenja danas pokazuje složenu i često iznenađujuću sliku – negdje devastiranu, a negdje neočekivano bujnu.

U toj zoni, koja obuhvata oko 60 kilometara oko nuklearne elektrane Černobil, čovjek je gotovo potpuno nestao, ali životinje i biljke su ostale – i prilagodile se na način koji nauka još uvijek pokušava u potpunosti objasniti, piše BBC.

Noćni susreti u “zabranjenoj zoni”

Jedan od istraživača koji godinama proučava ovaj prostor je evolucijski biolog Pablo Burraco sa španskog instituta Doñana. Tokom terenskog rada 2016. godine, Burraco je u potpunom mraku, uz samo svjetlo čeone lampe, čuo neobične zvukove u šumi nedaleko od ruševina elektrane.

Ispostavilo se da dolaze od malog mužjaka drvene žabe, dugog svega pet centimetara, koji je dozivao partnerku. Naučnik ga je uhvatio i odmah primijetio nešto neobično – njegova tamnija boja razlikovala se od žaba iste vrste iz područja udaljenijih od Černobila.

Taj trenutak otvorio je jedno od ključnih pitanja koje već decenijama zaokuplja naučnike: da li je zračenje promijenilo samu biologiju životinja koje žive u zoni katastrofe?

Foto:  Timothy Mousseau/ CFF

Zračenje, mutacije i evolucija pod pritiskom

Nakon eksplozije reaktora, radioaktivne čestice su se proširile širom Evrope, a najteže pogođeno područje ostalo je upravo oko elektrane. Iako su ljudi evakuisani, životinje su ostale izložene dugoročnom zračenju, koje i danas postoji u tzv. zoni isključenja.

Tokom posljednjih 40 godina, naučnici su bilježili brojne biološke promjene: od neobičnih tumora kod ptica, do promjena u genetskoj strukturi glodara i pojave tamnih gljivica koje preživljavaju u samom reaktoru.

Burracova istraživanja, objavljena 2022. godine, pokazala su da su žabe unutar zone češće tamnije boje, što se povezuje s većom količinom melanina – pigmenta koji bi mogao pružati određenu zaštitu od zračenja. Ipak, sam naučnik naglašava da je riječ o hipotezi, a ne dokazanom mehanizmu.

Skeptici, poput biologa Timothy Mousseau sa Univerziteta Južne Karoline, tvrde da uzorci nisu dovoljno široki i da promjene u boji ne moraju biti direktno povezane s nivoom radijacije. S druge strane, radiobiolog Carmel Mothersill ocjenjuje da su metodološki pristupi studija ispravni, ali upozorava da je tumačenje rezultata i dalje vrlo oprezno.

Foto: Germán Orizaola

Priroda koja se promijenila – ali ne samo zbog radijacije

Jedan od ključnih faktora koji komplikuje istraživanja jeste činjenica da Černobil nije samo radioaktivno, već i ekološki promijenjeno područje. Nakon katastrofe, mnoge biljne vrste su nestale – posebno borove šume koje su izrazito osjetljive na zračenje. Na njihovom mjestu pojavile su se breze i druge otpornije vrste, stvarajući potpuno drugačiji ekosistem.

Kako ističe Mothersill, životinje danas ne reagiraju samo na zračenje, već i na novu strukturu okoliša koja je nastala nakon ljudskog napuštanja teritorije.

Jedan od najzanimljivijih fenomena u Černobilu jeste povratak velikih sisara. U odsustvu ljudi, prostor su naselile vrste koje su ranije nestale ili bile rijetke. Danas se u zoni mogu pronaći vukovi, losovi, divlje svinje, pa čak i medvjedi i risovi. Procjenjuje se da je populacija vukova nekoliko puta veća nego u okolnim zaštićenim područjima.

Posebno iznenađenje bio je povratak mrkih medvjeda, koji u regiji nisu viđeni više od jednog stoljeća, sve dok ih kamera 2014. godine nije zabilježila unutar zone. Također, veliki broj pasa lutalica – potomaka kućnih ljubimaca ostavljenih tokom evakuacije 1986. – danas živi u blizini elektrane, a o njima se brinu i čuvari zone.

Može li život evoluirati u radioaktivnom okruženju?

Jedno od najkontroverznijih pitanja jeste da li su neke vrste u Černobilu razvile stvarne genetske prilagodbe. Postoje indicije da su određene biljke, poput soje, razvile otpornost na stres izazvan zračenjem i teškim metalima. Kod nekih glodara, poput voluharica, zabilježena je povećana otpornost na oštećenje DNK.

Posebno zanimljiv slučaj je crna gljivica koja raste unutar reaktora. Neki naučnici tvrde da melanin u njenoj strukturi može pomoći u preživljavanju ekstremnog zračenja, iako teorija da gljivica “koristi” radijaciju kao energiju ostaje nedokazana.

Eksperimenti provedeni i na Međunarodnoj svemirskoj stanici pokazali su da se neke gljive zaista mogu potamniti pod utjecajem zračenja, ali to ne znači da ga koriste kao izvor energije.

Dugoročne posljedice i naslijeđe katastrofe

Naučnici također istražuju da li su mutacije nastale neposredno nakon katastrofe prenesene na naredne generacije. Studije na voluharicama pokazale su genetske promjene koje su opstajale čak i kada su životinje prebačene u čisto okruženje. Međutim, nije sve u znaku prilagodbe. Ptice poput lastavica pokazuju znakove stresa zbog kombinacije radioaktivnog zagrijavanja tla i klimatskih promjena, što dodatno otežava njihovo preživljavanje.

Uticaj Černobila osjeća se čak i daleko od same zone – tragovi radionuklida pronađeni su u gljivama u Poljskoj, borovnicama u Sjedinjenim Američkim Državama i drvetu koje se koristi za ogrjev u Grčkoj.

Stručnjaci poput geografa Jonathon Turnbulla ističu da se priča o Černobilu ne može svesti na jednostavnu tvrdnju da je priroda “uništena” ili “procvjetala”. Umjesto toga, riječ je o kompleksnom mozaiku promjena.

„To nije priča koja ide u jednom pravcu,“ kaže Turnbull. „To je ekosistem koji je preživio katastrofu, ali se trajno promijenio.“

Četiri decenije nakon eksplozije, Černobil ostaje jedno od najneobičnijih mjesta na planeti – prostor u kojem se nauka i priroda i dalje suočavaju s posljedicama jedne od najvećih tehnoloških katastrofa u historiji čovječanstva.

federalna.ba