Nedjeljom u deset - Edin Numankadić: Slikarstvo je za mene strast, ljubav
Kažu, uvijek je lijepo i nadahnuto boraviti u ateljeu Edina Numankadića, jer prolazite kroz vrijeme od ranih sedamdesetih do danas. Pokušat ćemo vas provesti kroz atelje jedne emocijama ispisane memorije. A tokom više od pola stoljeća, u jedan atelje stalo je mnogo toga. Ciklusi nazivani Boja prostor vrijeme, Tragovi, Svjedoci postojanja, Zapisi.... Razgovarala Aida Hasanbegović.
Slikarstvo je strast
Slikarstvo je za mene strast, ljubav. Sjećam se, kao gimnazijalac, profesorice Andriš iz Druge gimnazije. Odvela nas je na izložbu, bilo je to 1966. godine, Van Gogha u Narodnom muzeju u Beogradu. Ti ne biraš hoće li djelovati na tebe nešto. To se jednostavno desi. Desi se neka čarolija, da te zaintrigira šta je to. Kakva je to energija. Kakvo je to zračenje slike. To je možda jedan od najvažnijih momenta koji me prati do danas, to zračenje slike. Zračenje te duhovne avanture. Dostići nešto nemoguće. I to je bilo to, taj prvi, recimo, dodir s Van Goghom, poslije sa Selmanovićem, Micom Todorović i mnogim drugima, obogatio je moj život, dao mu smisao. Slikarsko i intelektualno putovanje je počelo u vrijeme studija. Ja sam, srećom, studirao i književnost na Filozofskom fakultetu, odbranio tezu na temu Andrić i slikarstvo. Literatura je mene uvijek pratila, ta riječ i boja. Ja sam na toj liniji razvijao svoju ličnost do ovog što jesam danas. Ima tu jedna zanimljiva anegdota. Godine 1974. radim u umjetničkoj koloniji u Počitelju i dolazi Ivo Andrić. Ja njemu kažem, druže Ivo, u Licima kažete, boja nas napušta, kultura nas iznevjerava, a riječ, riječ laže. Što vi niste postali slikar? 'Dragi mladi kolega, želim vam da izaberete pravi put između slikarstva i književnosti. Ni slikarstvo, ni književnost.' A zapravo, Andrić mi kaže - biti čovjek. To je najteže. To je taj put. Put čovjeka.
Emerik Blum vizionar - atelje po pariškim standardima
Gradonačelnik Sarajeva Emerik Blum, praški đak, družio se sa ljevičarima u Kolegijum Artistikumu. To je jedan vidovit čovjek, koji je učinio mnogo za Sarajevo. Gradi se Alipašino Polje za Olimpijadu. On kaže, napravite mi na svakom vrhu zgrade atelje po pariškim standardima i da to uđe u cijenu zgrade, da umjetnici ništa ne plaćaju. I napravi 16 ateljea. Poslije njega, ja ne znam da je iko napravio neki tako ozbiljan projekt. Zahvalan sam i uvijek se sjetim sa radošćom njega.
Važnost utjecaja francuskog nadrealizma na vlastitu spoznaju svijeta
Godine 1971. moj deda Hakija Numankadić proda kuću i mene pita šta hoću. A ja taman završio prvu samostalnu izložbu. Ja sa 23 godine, bez riječi francuskog jezika, dolazim onim studentskim letom u Pariz, uzmem mapu, neku jeftinu sobu na Saint-Germainu i desetak dana pješke hodam, obilazim cijeli Pariz, sve galerije i to je bilo nezaboravno. Sva ta energija, na Trokaderu vidiš savremene evropske i američke umjetnike. Odlazak u Pariz bio je važan, jer sam shvatio ulogu francuskog nadrealizma.
Kutije za boje u ratnom periodu postaju i platno i boje - Svjedoci postojanja
Kad nemate gdje kupiti hranu, ne razmišljate o bojama. Šta ja imam? Imam uspomene u ateljeu i neke porodične predmete. Jednostavno kažem, zašto se ja ne bih poigrao s ovim stvarima, sve one imaju neku privatnu istoriju, natopljene su emocijom, iskustvom. I tako počnem stvari stavljati u neke čudne odnose. Pravim kao francuski nadrealisti te asamblaže i to me zadovoljava. To je ključno. U ratu dođeš u atelje, poslije svih tih izložbi i iskustva, gledaš sve te stvari i pitaš se hoćeš li možda sutra biti živ. Taj osjećaj da možda neću biti živ je strašan motiv i jedno iskustvo. Danas mislim da je to stvaralačka eksplozija, to je mene oslobodilo tih nekih artističkih dimenzija, da uđem antropološki u sam život. Mi smo kao ribari koji čekaju da uhvate ribu, o čemu mi je govorio Oskar Davičo. To iskustvo čekanja, momenta kad se sretno uklope neke okolnosti, desi se malo čudo. To je najveća nagrada meni, to kad rodiš nešto što je malo čudo. To je misterija. I danas ja sebi ne mogu objasniti te stvari, da se mogu objasniti, ne bi postojalo slikarstvo i to je ljepota.
Filozofija palanke sputava kreativnost i vodi u kulturni ćorsokak
Imao sam sreću, dva puta sam razgovarao s Radomirom Konstantinovićem. Kad je 1969. izašla „Filozofija palanke“ smatrali smo je našom biblijom. Nažalost, liberalni duh je pokriven nacionalizmom, što je užas. U ratu smo često spominjali onu Herderlinu rečenicu - što je veći ponor i propast, to je mogućnost izbavljenja veća. Ko zna na šta će ovo sve izaći. Protiv palanačkog duha treba se boriti obrazovanjem. Tragično je na što se svela kultura. To je pitanje za vladu, za politiku, za ministarstvo. Najveći kulturni projekt danas je zapravo obrazovanje masa. Andre Malraux u „Glavi od obsidijana“ kaže, kad hoću da upoznam neku zemlju, ja prvo odem u njenu galeriju. Tu, direktno na likovnim djelima, ja vidim duh te zemlje, duh vremena i mislim da to naši političari moraju shvatiti.