Namik Kabil: Možete pisati o svojoj lijevoj cipeli i biti društveno angažovani

Gost kulturnih minuta u Jutarnjem programu ovog petka bio je književnik, scenarista i urednik Dokumentarnog programa FTV-a Namik Kabil. Povod razgovora je tek objavljeni roman Beskućnik, a tema razgovora bio je odnos književnosti i potrage za izgubljenim vremenom, kao opsesivnoj temi ovog autora.

-Roman ''Beskućnik''-

''Kako kažu da pisac treba da radi ono što poznaje. Ja sam želio da pričam o jednoj delikatnoj situaciji, familijarnoj, gdje mi rušimo porodičnu kuću da bismo napravili zgradu i stanove. To je u tehničkom smislu bio povod da ja počnem pisati knjigu ''Beskućnik''. Vrlo brzo sam, naravno, shvatio da su zidovi kuće ništa bez ljudskog života, bez trajanja, bez sjećanja, bez onoga što je bilo i što je obilježilo tu kuću. Tako da je sve to preraslo u roman ''Beskućnik''. Sa početkom, sredinom i krajem, i rušenje i pravljenje kuće je trebalo biti centar te priče, ja nisam više siguran da li je to centar te priče. Vi možete biti angažovani, pričati o važnim temama u društvu koje se ne tiču vas i biti narcisoidan i biti pretenciozan. Možete pričati o svojoj lijevoj cipeli i biti društveno angažovan i dati sliku društvene angažiranosti  i dati sliku društvene realnosti i problema mnogo bolje nego što je neka prividna angažovanost. Mislim da je suštinski najvažniji poriv, zašto mi o nečemu pričamo, koja je naša polazišna tačka. Ako pričamo iz nekog herojskog diskursa vjerovatno to ima veće šanse da bude pretenciozno i da bude narcisoidno. Međutim, ako pričamo o patnjama, onda mislim da se i drugi ljudi mogu identifikovati sa tim patnjama. Mislim da u vremenu artificijelne inteligencije da će biti sve više potrebe za ličnim krizama jer mašina sigurno neće doživjeti stvaralačku krizu, nego će stvarati koliko god joj se zada, a ljudska potreba da se ispričaju tajne naših života bile one lijepe ili manje lijepe je nešto što je oduvijek aktuelno. Pokušava se ispričati ono šta je vama bitno, ja mislim da je to nekakav put. Samim time pretpostavljam da bi to moglo biti i drugim ljudima bitno zato što osjećate da su to neke važne stvari za vaš lični život. Čitaoci i konzumenti onoga što vi stvarate će sigurno vidjeti vaš etički diskurs, bez obzira koliko ga oni bili u mogućnosti tehnički definisati, koliko ga bili svjesni ili nesvjesni. Konzumenti nepogrješivo osjećaju odakle dolazi ono što vi radite. To je uvijek odnos formalnog znanja i onoga što osjećate. Da bi pisali, vi morate čitati. Bez čitanja, nema pisanja. Ono što osjećate propuštate kroz formalno znanje'', kazao je.

-Forma pisanja-

 ''Ako čovjek piše u ''ja'' formi, kao što je ova, iako nije sva od toga, ma i esejističkih dijelova koji nisu striktno autobiografski, ali se naslanjaju opet na autobiografske perspektive. Ako pišete u ja formi, a ako se ne ogolite pa makar to bilo i skandalozno, onda će to biti jako teško prihvatljivo drugim ljudima. Ako iznosite selektivnom metodom samo ono što je lijepo i afirmativno za vas, to će biti jako očigledno. U ovoj formi pišete kako i jeste. Za mene je književnost utočište jer napišem neke stvari koje možda ne bih preko usta prevalio u svakodnevnom životu. Mislim da je utočište u smislu da sam hrabriji čovjek, nego što sam inače. Kažem neke stvari za koje se ne bih usudio da ih izgovorim. To je za mene neki prostor katarze gdje ja podastirem sebe kakav jesam, sa svim manama i vrlinama, a to nije do mene da sudim šta su mane i šta su vrline, ali mislim da je iskrenost imperativ. Iskrenost, ali jedna radikalna i brutalna iskrenost je možda imperativ kada se piše u ''ja'' formi'', rekao je.

-Pitanje romana ''Gdje mi je kuća?''-

''Nisam odgovorio na to pitanje. Mislim da se i ne može riješiti definitivno. Ali sam uspio otvoriti to pitanje u toj svojoj nekoj mikro perspektivi. I to spominjem u dijelu koji se zove ''Mušema od ljudske kože'' da sam pitajući ljude gdje im je kuća i dom, shvatio da je to mnogo komplikovanije nego što sam i sam mislio. Ljudi su ostajali vrlo često zbunjeni i uvrijeđeni zašto ih pitam te stvari. A to su, kako ih ja zovem, neke prve stvari u životu: ko te rodio, gdje si se rodio, kako si odrastao, gdje ti je kuća, gdje ti je dom, imaš li kuću, zašto nemaš kuću? To je za mene toliko zanimljivo jer sam shvatio pitajući ljude, i to se nalazi u knjizi kao istraživačka građa, kada sam pitao ljude to pitanje ostajali su veoma zbunjeni. To je za mene na fascinantno, nevjerovatno, prekrasno i na neki način potresno. Onda sam se susretao sa ljudima koji su svoje podstanarske sobićke nazivali svojom kućom. I sretao sam ljude koji su svoje velike kuće, u koje su uložili i vrijeme i trud i novac, nipodaštavali i govorili da je to samo njihovo privremeno stajalište i da oni idu dalje. Tako da je to vrlo zanimljivo i vrlo relativno, jako individualno od čovjeka do čovjeka. I varijabilno od čovjeka do čovjeka jer možda ono što danas osjećate nećete sutra osjećati. To da čovjek može odgovoriti gdje mu je kuća i dom, mislim da bi bilo neozbiljno reći da može'', zaključio je.

-Svijet scenarija i književnosti-

''Više sam puta to rekao. Pričanje priče je za mene prioritetno. Scenarističko pisanje je prividno slično ovom književnom, a ustvari je jako različito. Odnosno, imate dosta tehničkih elemenata. A jedan od razloga zašto se ja bavim književnošću je, između ostalog, što napisan scenarij koliko god on dobar bio je samo dio posla. Ako od scenarija nije napravljen film, ako nije pretočen u filmsko djelo, to je neodsvirana partitura. I ono što znamo da je fakt napisani scenarij nesnimljenog filma ne egzistira kao književni tekst. Formalno i neformalno. Teško da ćete otići u biblioteku i naći scenarij filma koji nije snimljen. Nemoguće. Ali možete naći scenarij filma koji je snimljen pa kako da je on prepravljen. Zašto ovo spominjem? Kada napišete književno djelo, napišete roman, napišete knjigu kratkih priča, knjigu eseja - to je to. To se objavi i ako je dobro vi ste krivi, ako nije dobro opet ste vi krivi. Sa scenarističkim pisanjem vi ste dio procesa pa koliko god da je dobar i ako se ne snimi neki film on ostaje mrtvo slovo na papiru. To je dosta frustrirajuće. A da ne govorim o tome da napišete nešto i snimite pa nakon 5 ili 10 godina to vama više, možda, i nije važno. To su te neke stvari koje su potencijalne frustracije koje sam i sam iskusio. To je jedan od razloga zašto mi je književnost jedna tako velika ljubav, zato što mogu da radim svaki dan, mogu da pišem svaki dan,  mogu da čitam svaki dan. Naravno da ne pišem svaki dan, ali mogu da pročitam tri rečenice, tri reda, tri stranice u tri ujutro. Za mene je čitanje dio spisateljskog procesa, definitivno'', rekao je za kraj ovog razgovora Namik Kabil, književnik, scenarista i urednik Dokumentarnog programa FTV-a.

federalna.ba