Namik Kabil – Yesterday

Dobro je čitati ... Čitamo i da bismo znali da nismo sami. Čitanje je, ustvari, razgovor po okriljem tišina. I nije stvar u tome koliko košta knjiga, nego u tome koliko košta ako je ne pročitamo.

***

Svoj prvi roman SAM Namik Kabil objavio je 2004.godine – roman kao film svijesti - kako ga je okarakterizirao književni kritičar Enver Kazaz. U oktobru 2015.godine, izdavačka kuća iz Zagreba, Hena com, objavila je drugi roman Namika Kabila AMARCORD. Književnik Miljenko Jergović napisao je da nije pročitao ljepšu izbjegličku knjigu na svom jeziku, a Andrijana Copf roman je nazvala HOLIVUDSKOM VOŽNJOM KROZ PAUČINU SJEĆANJA. Roman AMARCOD nastajao je nekoliko godina, a naslov je dobio po istoimenom filmu Federika Felinija. Treći roman ISIJAVANJE objavila zagrebačka HENA COM koji, kako bilježi Kristina Ljevak, možemo smatrati “Višnjikom” novog doba i u kojem autor nepogrešivom preciznošću detektira sve tačke oko kojih se pletu traume onih koji su otišli da se nikada ne vrate, zbog nužnosti, a ne izbora. Nismo dugo čekali i na četvrti Kabilov roman – YESTERDAY. Ili kako bi u prevodu bilo – juče. Ovim romanom Kabil se, književno, vraća u Sarajevo. Naime, njegov prvi roman SAM dešava se u Sarajevu dok druga dva romana, Amarcord i Isijavanje, i ne dotiču ovaj grad. Glavnog lika iz romana SAM možemo pronaći i u romanu „Yesterday“. Kabil u ovom romanu piše i o Sarajevu, o tom jednom specifičnom duhu Sarajeva, i taj grad je zaista lik u romanu.

***

Riječ kritike

„Naslov “Yesterday”, koji će najprije podsjetiti na već prenatalnu pjesmu Beatlesa, u našem bi jeziku mogao imati zanimljiv, ali nemoguć korelativ. Jučerašnjost. Jučerašnjoća. Tom se jučerašnjošću pisac bavi u nekoliko međusobno upričanih priča, danih u prvome licu, uglavnom u obliku usmenih ispovijesti. Lica su muškarci i žene iz Sarajeva, predratni ljudi, koji danas žive u tom gradu, ili koju tisuću kilometara izvan njega, ali život im uglavnom protječe u posvemašnjoj i sveprožimajućoj jučerašnjosti. “Yesterday” knjiga je o naraštaju koji je, gdje god da živi, jednom nogom u onom prethodnom Sarajevu. I uzalud već četvrt stoljeća pokušava tom nogom iskoračiti u nešto drugo i negdje drugdje, nije važno gdje, ali svakako u vlastitu budućnost. Ljudi koji su predugo čekali da stane rat, da se iščašeni svijet vrati u zglob, da se život nastavi tamo gdje je stao, u jednom trenutku, koji nije zabilježen u kalendarima, nisu više bili u stanju da iskoče iz svoje opsesivne jučerašnjosti. “Yesterday” je mogao biti film. Tihi, spori, britanski.“ – Zapisao je književnik Miljenko Jergović o romanu Namika Kabila.

Na portalu kritika hdp – kritičarka Tea Sesar o romanu „Yesterday“ piše – „Stanje međuvremenosti u Yesterdayu očituje se u odnosu likova prema protjecanju vremena i promjenama koje donosi, a oni i dalje ne znaju šta bi s tim. Kao da su u jednome trenutku života stisnuli pauzu, a kad su opet stisnuli play, našli su se izgubljeni i dezorijentirani tragajući za komadićima slagalice jer nedostaje dijelova u toj slici. Ostali su s pitanjem Šta se desilo? tj. što se dogodilo u međuvremenu, sa zbunjenošću i nesnalaženjem u vlastitoj sadašnjosti, sa sumnjom da se ono što su proživjeli zaista dogodilo i je li moguće da je to sve prošlo? Vidljivo je to u trenucima kada gledaju sliku iz mladosti (ili se sjećaju da su nekada vidjeli tu sliku), okupe se na zajedničkom druženju s bivšim školskim kolegama ili šetaju mjestima koja poznaju iz prošlosti, ali se sada gradska scenografija potpuno izmijenila. Čitatelj tada ne prati eksterne događaje, nego je potpuno izložen unutarnjim stanjima likova dok se oni bore s flashbackovima i vlastitim mislima. Budućnost koju su čekali u mladosti, prenaglo, prebrzo i bez najave postala je njihova sadašnjost, a nju niko i ne uzima previše ozbiljno. Nije to specifičan trenutak u kojem su "zaglavili" pa ne mogu dalje jer mu se stalno vraćaju, nego je kontinuitet prolaznosti općenito narušen. Likovi Yesterdaya žive pomaknutu temporalnost jer moduse funkcioniranja koji su vrijedili u prošlosti ne uspijevaju prevesti u svoju trenutnost. Čvrstu su osovinu izgubili, ostavljeni s nesigurnostima: Naše nesigurnosti rijetko su sigurna stvar u životu. Za njih je sve još uvijek prošlost, sve se događa u jučer pa je nemoguće odrediti gdje prestaje prošlost i počinje sadašnjost i koji je trenutak kada naša sadašnjost postaje uspomena? Teško je opisati Kabilovu lakoću i nježnost kojom nas izlaže bolnoj spoznaji da prekasno postanemo dovoljno svjesni trenutka u kojem jesmo prije nego što nam isklizne u sjećanje.”

 

 

***

Namik Kabil o svom romanu “Yesterday” – Ova knjiga je o ljubavi, starenju, o umiranju, o prijateljstvu. Možda o ljubavi ponajviše … Volio bih da ljudi čitaju roman. A, vidim da se čita. Ljudi me pitaju, kontaktiraju … I vidim da ljude malo ‘pregazi’ ta knjiga. I to mi je, uslovno govoreći, i kompliment. S druge strane, nije mi drago da ih ‘pregazi’, ali da knjiga nema neku jačinu, da nema neku žestinu, da je potpuno beznačajna knjiga ne bi ih ni mogla ‘pregaziti.’

***

Odlomci iz romana “Yesterday”

PROLJEĆE

Kada sunce ugrije i vegetacija ozeleni, Sarajevo se ukaže u punom sjaju. Svugdje je svjetlo važno a ovdje još i više, zbog brda i planina kojima je kotlina opasana i hirovite klime koja silazi u grad. Vrijeme se mijenja svakodnevno, nekada i više puta u istom danu, i zato je ovdje sunce na cijeni. Ima drugačiju boju, ljudi mu se možda više obraduju nego na nekim drugim mjestima gdje ga ima u izobilju. Negdje od oktobra i narednih četiri pet mjeseci, svjetlo se teško probija, dođe i prođe, preovladava kišovito vrijeme od kojeg zgrade i ulice poprime sarajevsku sivu. Tada i stanovnici utišaju, zamišljeno obavljaju dnevnu rutinu, idu kao navijeni iako ne prebrzo i ne osvrću se oko sebe. Treba prolaziti između kapi i strpljivo čekati dok se opet ne izljepota. A kiša zna topiti danima, kao u francuskom filmu, slijevati se niz ulice i natapati parkove. Miljacka se zamuti i osvane divlja, preko noći se prometne u planinsku rijeku koja tutnji kroz grad, nosi odlomljene grane i cijele trupce, plastičnu loptu, komade stiropora i izgubljenu cipelu. Svake godine se neki pas oklizne niz strmu i travnatu obalu i završi u kovitlacu podivljale rijeke. I onda krene akcija spašavanja, ljudi se pridržavaju za ruke a poslije o tome i novine pišu.

**

A, kada zapada snijeg, njegovu nevino bijelu boju ubrzo začadi smog i poprska bluzgavica, i te nove okolnosti kao da protresu mentalitet stanovnika, ne previše i ne pompezno, ali se osjeti. Kao zajednički plašt koji pokriva i žive i mrtve, napomene još jednom kako i sami nagovještaj nevolje, jer ovo zapravo i nije prava nevolja, ima sposobnost da poveže ljude i uputi ih jedne na druge. A, čim se ta ista nevolja krene topiti, utanje i splasnu veze među ljudima, svako opet svoje gura i ne osvrće se previše. Onda se čeka proljeće da makar sunce pomiluje, a proljeće zadnjih godina dolazi šareno i teško sa sebe otresa kišovite oblake. U tom čekanju najednom zafijuče ludi vjetar, iznenadi silinom od koje lupaju prozori i padaju saksije, ali propuše kotlinu i pročisti zrak. Ovi naleti vjetra prestanu naglo kao što su i došli i bude tišina nakon toga.

**

Kad konačno buknu listovi divljih kestenova, to je znak da je zima prošla. Može ovdje doduše pasti snijeg i u maju, nije jednom, ali to je samo pokušaj mrzovoljne zime da pokvari sijelo proljeću. Ovaj snijeg ne traje dugo, ali zna slomiti grane i presjeći behar, prije nego se opet povuče u planinu. A, nijansa zelene, nakon što ugrije poslije višemjesečne vlage, ima nečeg tropskog u sebi. Intenzitet ove boje govori o količini vode koja je mjesecima natapala zemlju i nekad se čini d će se između teških listova ukazati neka egzotična ptica i kriknuti nepoznatim glasom.

**

SKENDO

On je blijedi duh koji kruži ulicama Sarajeva i mada ne izgleda kako se previše obazire oko sebe, stvarno mu malo toga promakne. Nekada je punim plućima živio ovaj grad, nije ga zanimala ni država ni kontinent, a danas se izgubi i zaluta dok u izlogu radnje ne ugleda siluetu nepoznatog čovjeka. Kako se zove ova ulica, kako se prije zvala, ima li neki orijentir ili prolaznik da mu objasni gdje češ izbiti ako nastaviš ovim putem. Sve je tako poznato i daleko istovremeno i volio bi upitati ljude iz drugih krajeva imaju li i oni sličan osjećaj u vezi s njihovim mjestima odrastanja. Neosporno je stvar godina i poslijeratne strukture stanovništva, ali i dalje, mimo razumnih objašnjenja, nedostaje dijelova u toj slici. Ovdje se rodio, ovim je ulicama nebrojeno puta prošao, dobro poznaje drndanje tramvaja koji su i onda bili u lošem stanju, ali nema više neke prisnosti. Prštao je život od ljubavi, muzike i knjiga koje su se doduše više nosale nego čitale, bio je to ludi san, ali nije jedini koji je zapamtio drugačiju energiju ovog grada.

**

Poslije rata, krajem devedese tih godina, ljudi su ostali rasuti po svijetu i došlo je vrijeme odluke da li su nove adrese privremene ili će postati stalne. On se vratio i ubrzo shvatio kako to nije više onaj grad. Bez obzira što je očekivao promjenu, potresla ga je količina potisnute agresije koja je u svom naličju bila iskonski stid nad činom ubijanja, a stid se ovdje teško priznaje. Kataklizma je ostala u zraku, mogao si je prepoznati po euforičnom slavljenju mršavog mira; stisnute pesnice iscrpljenih ljudi, praćene promuklim pokličima trebale su značiti pobjedu, dok je u očima zjapila provalija užasa. Da si bio ovdje makar dio rata, mogao bi bolje shvatiti ovo danas, više puta je čuo. Nije zažalio što nije bio, baš zato da ne bi shvatio, ali će se poslije pitati da li se trebao vratiti. Slično onima koji su se pitali zašto su ostali u paklu. Može li se sarajevština, duh prošlosti, težak i presladak poput zalivenih kolača, dosadan kao nostalgična pjesma omiljenog kantautora, urušiti i propasti kao asfalt njegovih ulica. Ima li iko živ da potvrdi kako ovaj asfalt u glavnom gradu, nekadašnja nulta tačka njihovog pripradanja, nije uvijek bio ovako grbav i zakrpljen? I odakle sad šljunak u Dalmatinskoj ulici, u centru grada, kamenje i pijesak koji se mjesecima raznose okolo? Trag prašine vodi do Kevrinog potoka. A to gdje si se rodio, važno je samo jop kao podatak prilikom upisa u knjigu umrlih. Tamo je uvijek red i bez obzira što ljudi s papirima u rukama strpljivo čekaju, ne vjeruj im kad odsutno ponavljaju sabur, sabur, sabur.

**

Spuštali su se niz ulicu Koševo, Skendi su riječi same izlazile, patos tog dana je bio veći od vega. Iako Sarajevo danas jedva prepoznaje, i sam bi se volio ovdje smiriti. Nijedno drugo mjesto ne pada mu na pamet kada pomisli na vlastitu smrt. I to je neka veza, bez obzira što nema više one prisnosti ... Neplanirano su izbili pred Džehenem, sarajevsku birtiju napravljenu u smetljarniku nebodera. Žućkaste naslage nikotina davno su mumificirale ovu gradsku pećinu. U paklu ljudi svašta kažu jedni drugima, ima jeftino halala uzeti. Unutra su pored Tančice koji je za šankom popunjavao kladonicu, zatekli još i novinara S.A. koji je sa Heinekenom na stolu, sebi u bradu pjevušio – I, plače, plače zeko mlad, nad potočićem tim, i žali, žali zeko sad, žali srcem svim ...

 

 

PIPLICA

Ne ljubimo se više. Prestali smo se ljubiti. – Tek kad sam to izgovorila, bilo mi je jasno da nije mala stvar i da nema nazad. Nakon što čovjek takve stvari krene primjećivati, isprva ih gura od sebe. Jedno vrijeme gaji nadu da je privremeno, poljupci su otišli, ali će se vratiti. A, vrijeme prolazi, oni se ne vraćaju i sve se više navikavaš na novi život. Poznati prizori su i dalje tu, iste ulice i drveće, semafori rade i ljudi se mimoilaze ali kao da nedostaje farbe u toj slici. Faruk je sjedio u gaćama u fotelji i zadubljeno tipkao po laptopu i nisam bila sigurna da je uopšte registrovao šta sam rekla. Stomak mu se otelembesio od godišta, a inače je još uvijek u snazi. Vidi se na tim ramenima i vratu sportski život i veliki ožiljak na butini. Sav je od tog ožiljka o kojemu ne priča. Nekada sam bila zaljubljena u tu snagu, činilo mi se da može kamen zdrobiti rukama, a naročito sam cijenila da to nije zloupotrebljavao. A, svašta smo pregrmjeli i prebacili preko leđa i nismo nešto o intimnim stvarima otvoreno razgovarali, nije to bila tabu tema ali iz nekog razloga nismo. Sjedio je i tipkao, a onda zastao i pogledao me, kao da mu je naknadno došlo do pameti da sam nešto rekla. Molim? Očekivao je nastavak, ali ja sam šutjela. Vratio se laptopu, kratko izbečio oči i otresao glavom kao mačka kad je riblja kost ubode, a meni se učinilo da sam vidjela suzu u njegovom oku. Ali vjerovatno samo žene mogu pomisliti da je i okean od slanih suza napravljen. I zašto sam to spomenula, želim nešto saopštiti ili možda zvanično objaviti kako više ne vodimo ljubav? Šta sam očekivala, da će trajati cijeli život? Ništa od ovoga nije rekao, a sve je bilo tu. To kako se ljudi poznaju nakon toliko godina, o tome se radi. I kada ostane samo to poznavanje, kao mrtva riba na kamenu nakon što se voda povuče. Nepomična i lijepa.

**

Kada se ljudi nađu i krenu živjeti zajedno, ne misle previše na ono što je pred njima, ako su još i zaljubljeni uzohole se od ushićenja. Kupićemo zelenu lampu, a parket se mora oboma sviđati, ipak ćemo u to stalno gledati. Zatvoriš oči na trenutak, a kad ih opet otvoriš prošlo je 35 godina. Još uvijek prepoznaješ vlastiti život ali je slika ublijedila, vlaga je dofatila, okvir je prašnjavo-matiran i lijepi se pod rukom. I dalje živiš s čovjekom s kojim si prirodno krenula, ali sada znaš da su rutina i višegodišnja svakodnevica dindušmani ljubavnog zanosa. Ostali su ručkovi i obaveze, rituali i knjige koje po hrbatima žute kao naša lica. Danas imaš dokaze da je ta veza postojala, i potpise posjeduješ, važne odluke si donijela u ime toga, ali te progoni kako ne možeš oživjeti onaj nekadašnji osjećaj. Progoni. Kako je strujalo dok su dlanovi klizilo po koži, gdje je otišlo ono pucketanje u grlu. Umrlo je ili prešlo na druge ljude, ostale su uspomene koje bahato ulaze i izlaze ne pitajući za reda.

**

Imam trinaest godina, gledam se gola u ogledalu i ne mogu se načuditi svojim grudima. Ja sam šumska vila, ogrnuta svježinom i hladovinom gustih stabala, s krznom od baršunaste mahovine preko ramena. Mladost je gorda i uobražena, ne treba nam niko, same ćemo gledati kako sviće i ismijavati ozbiljne životne dileme. Danas mi se čini kako je seks ipak bio važniji nego što smo to mogle priznati, iako mislim da smo to oduvijek znale ali su nam u rosnim godinama te stvari ogadili napaljeni i izbezumljeni dječaci koji su o ljubavi maštali gledajući porno filmove i takmičili se u masturbiranju. Nije ni čudo što nam je trebalo vremena da otkrijemo vlastita tijela i nađemo srodne duše. Malo se i premalo priča o ženskim poljupcima u najprvoj mladosti, kako su topli bili ti pozdravi dok su se tješile ljube usamljene. Nadoknadile smo poslije i nismo bile manje životinje od mužjaka, očigledno je naš ženski libido bio sputavan okovima tradicije i običaja, bez obzira što smo te iste običaje ismijavale. Ustvari smo siledžijski šovinizam ismijavale zbog vlastite nemoći, a negdje dobro osjećale kako se generacijske stepenice ipak ne mogu preskočiti. Ako se moja mama nije smjela ljubiti prije nego je potpisala, to je moralo ostaviti traga i na meni, bez obzira što sam se ja ljubila jako rano. Mladost nas je podizala, gubile smo tlo pod nogama, padale i pridizale se i trajalo je to, a danas mi se čini da je proletjelo. ... Sada naša tijela nestaju i svoju preostalu golotinju gledam jedino kad se tuširam. Nepodnošljivo je čuti da je život bez dodira očekivana i normalna faza i dođe neizostavno, bez obzira koliko si spremna. Tačno je kako tjelesna ljubav s godinama postane nešto drugo, preraste u novi kvalitet, ako su stvari među ljudima posložene. I samrtnička je to priča, teška od nekadašnje zadihanosti, peruta se kao staklaste ljuspice kože nakon što se znaoj osušio ... da sam znala da ću ga se ovako žalno sjećati manje bih se tuširala. Opore smo postale nakon što smo shvatile kako je starenje oduvijek bilo pritisnuto blatnjavom muškom čizmom. Priča kako muškarci i žene različito stare znači da je svelo žensko tijelo ružno i depresivno, a muško manje tužno jer je muško. Možemo se ne slagati s ovim, pisati pjesme i praviti karijere, ali to se neće lako promijeniti.

 

**

Priredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor – Selma Dizdar

Namik Kabil Federalni radio
sport Federalni radio
0 02.12.2021 23:21
Vijesti u 22 Federalni radio
0 02.12.2021 22:11
sport Federalni radio
0 02.12.2021 18:05
Vijesti u 17 Federalni radio
0 02.12.2021 18:05
Hajrudin Žilić Federalni radio Otvoreni studio
0 02.12.2021 09:36
sport Federalni radio
0 01.12.2021 23:39