Mustafić o mjuziklu ‘Sarajevo, moje drago’: Sarajevski duh je otvorenost i prihvatanje različitosti

U Art kvart razgovoru gostovao je reditelj Dino Mustafić — autor koji već decenijama gradi kulturni pejzaž regije. Otvoreno je govorio o svojim novim projektima, Sarajevu, o scenama koje žive i o pričama koje još nisu ispričane. U nastavku prenosimo ključne dijelove razgovora.

O mjuziklu Sarajevo, moje drago koji će premijerno biti prikazan 22. oktobra, Mustafić kaže da ga je materijal veoma uzbudio jer je riječ o prvom autorskom bosanskohercegovačkom mjuziklu. Ističe kako je to historijski važan projekat i rijetka prilika da se spoje ples, pjevanje i dramski tekst u jedinstvenu sintezu.

"Moram reći da je to jedan vrlo uzbudljiv materijal i proces za mene, zato što mjuzikl nije forma koja je česta na bosanskohercegovačkim scenama. Činjenica da je ovo prvi autohtoni bosanskohercegovački mjuzikl govori da svi mi koji smo bili na ovom projektu angažirani smo svjesni historijskog konteksta naše premijere, ali i koliko je taj muzički teatar lijep kao sinteza pokreta, plesa, pjevanja i dramskog teksta", rekao je Mustafić.

Govoreći o fenomenu sarajevskog duha, koji je Fazlić prenio kroz svoje djelo Sarajevo, moje drago, Mustafić objašnjava njegovu kompleksnost i posebnost.

"Mislim da to jeste jedna vrsta energetskoga polja u kojem se možda na jedan transcendentalan način susreću različiti stilovi, pravci, pokreti, u kojima se oni prepliću, prožimaju, jedno drugo nadahnjuju, i onda se tako artikulira neka posebna generacijska spika, neka vrsta statementa… Govori zapravo o gradu i onom što je naš svjetonazor – otvorenost, spremnost da prihvatimo različitost kao dio svoga bića i da to nosimo ponosito."

Premijera mjuzikla bila je izazov, posebno zato što Mustafić do tada nije radio mjuzikl, iako ima više od tri decenije iskustva u teatru.

"Meni je bio veliki izazov, zato što sam dramski reditelj, ali sam gostovao u drugim teatarskim formama i žanrovima, radio sam i operetu i operu, ali mjuzikl kao samu formu do sada još nisam radio. Ali Fazla je sam inicirao projekt, i kada je pjevušio na našem prvom susretu, mene je to odmah dotaklo."

Kada govori o filmu Paviljon, Mustafić ističe inspiraciju glumcima i kompleksnost žanra crne komedije.

"To je tema koja mene jako dira – odnos sistema prema marginalnim generacijskim grupama. Taj trenutak kada vas sistem odbacuje kao neku tehničku grešku, samo zato što više niste u stanju doprinositi okretaju tog sistema… Htjeli smo da pričamo ozbiljnu priču na jedan duhovit način, ponekad i brutalno direktan, čak i sa puno nasilja, bez neke jezičke cenzure, sa dosta psovki, u kojima smo to primaknuli do ekstremnosti."

Film prikazuje i pobune u staračkim domovima, što potvrđuje da takav bunt, iako dramatiziran, može biti realan.

"Zanimljivo je da tokom snimanja filma su se dogodile dvije pobune – u Srbiji i u Hrvatskoj, upravo u staračkim domovima. To sasvim sigurno govori da je moguća takva pobuna, možda ne ovako, ali i ona je bila žestoka."

Mustafić zatim razmišlja o ulozi umjetnosti u društvu:

"Ja mislim da umjetnost, naravno, odavno ne može da mijenja društvo u nekom širem razmiru. Ali je značajno zato što preko umjetnosti pričamo važne priče koje nas kao pojedince itekako mogu promijeniti. Ona nas oplemenjuje, razvija sposobnost da vidimo svijet iz perspektive drugoga, da primaknemo sebi drugoga i kroz umjetnost pronalazimo ljubav i istinitost."

O projektu Trake, koji tematizira tešku ratnu prošlost Prijedora, Mustafić naglašava važnost sjećanja i prenošenja istine budućim generacijama.

"Prijedor je jedna velika tema. Zlatko Topčić je izrstan pisac i mi smo odlučili ispričati ovu priču jer nije ispričano onoliko priča koliko zaslužuje sudbina svakog od nas koji smo svjedočili tom vremenu. Ne da bismo sebe držali u poziciji iz koje ne možemo izaći, nego da se nikada takve okrutnosti ne dese nekome drugom, posebno našem potomstvu."

Mustafić je naglasio kako umjetnost ima snagu da potakne lično suočavanje i katarzu. Naglasio je i kako umjetnost ne samo da oplemenjuje pojedince, već je i organska potreba zajednice.

"Mi smo to osjetili u Sarajevu – koliko je ljudska potreba umjetnost, koliko je ona proturavnoteža u trenucima kada se svi civilizacijski atributi gase, kada je sve izloženo nasilju, zlu, destrukciji. Umjetnost nudi ljubav, nadu i istinu – sve stvari bez kojih čovjek ne može da živi", zaključio je.

federalna.ba