Muhamed Bajramović, drugi dio
Likovni umjetnik Muhamed Bajramović rođen je u mjestu Tetovo pokraj Zenice, 1946.godine. Školovao se u rodnom gradu i Sarajevu, a njegova djela danas dijelom su mnogih kolekcija, galerija i domova širom svijeta.
**
U Monografiji likovnog umjetnika Muhameda Bajramovića, objavljenoj 2013.godine u izdanju Umjetničke galerije BiH i Općine Zenica, osim 272 reprodukcije djela nalaze se i podaci o izložbama, grupnim i samostalnim. Ovaj umjetnik do 2013.godine imao je petnaest samostalnih, a učesnik je na preko 150 grupnih izložbi. Prva samostalna izložba postavljena je, naravno u rodnom gradu Muhameda Bajramovića, 1973.godine, u Zenici, u Galeriji Doma Kulture. Uslijedile su izložbe u Sarajevu – u Collegiumu Artisticumu; u Bugojnu, u bihaćkoj Gradskoj galeriji; u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine; u Muzeju savremene umjetnosti u Banja Luci ... No, prije prve samostalne izložbe, te 1973.godine, djela Muhameda Bajramovića bila su dijelom grupnih izložbi, počevši od 1965-e, dakle odmah nakon završetka srednje Umjetničke škole u Sarajevu, pa sve do kasnih 2000-ih godina.
**
Veliku retrospektivnu samostalnu izložbu Muhamed Bajramović imao je 2014.godine, u Sarajevu, u Umjetničkoj galeriji BiH. Tada je promovirana i Monografija ovog umjetnika, u kojoj se nalaze i kritički tekstovi Aleksandra Adamovića, Melihe Husedžinović, Ibrahima Krzovića, Miloša Radića, Sadudina Musabegovića, Koste bogdanovića, Vojislava Vujanovića, Vefika Hadžismajlovića Asje Mandić i drugih. Izložba „Preobrazbe materijala: kritički izbor 2014-a – 2022-a otvorena je 21.juna u Collegiumu Artisticumu. Izloženo je preko stotinu djela iz 4 ciklusa – Svitci, Žeoksi, Strukture i Vertikalni ritam.
**
Historičar umjetnosti i likovni kritičar Marin Ivanović o djelima Muhameda Bajramovića izloženim u Collegiumu Artisticumu, u junu i julu 2022.godine, u tekstu “Zenički panegirik/Transformacije materijala u opusu Muhameda Bajramovića“, između ostalog, zabilježio je - Ambijentalna ukorijenjenost autora uvjetovana je s jedne strane njegovim senzibilitetom za prostor koji ga okružuje, a s druge strane inherentnim značajkama samog ambijenta. Pa iako bismo mogli reći da postoje privlačnija, zanosnija, ugodnija okruženja, ne možemo reći da je odnos autora prema, primjerice mediteranskom krajoliku važniji od senzibilnosti kontinentalca za njegov vlastiti pejzaž. Urbani i industrijski razvoj gradova ponudio nam je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vedute kojima su, umjesto dotadašnjih vertikala zvonika ili minareta, dominirali dimnjaci tvornica u gradskim predgrađima. Ti su prikazi uvelike predstavljali promjenu urbane matrice u materijalnom smislu i promjenu čovjekovog razmišljanja o prostoru u duhovnom i intelektualnom smislu. Neposredni prostor autorovog bivanja tako je definirao većinu umjetničkih opusa otkako je slike, a niti Muhamed Bajramović u tome nije iznimka. Njegov neposredni krajobraz odredila je zenička željezara, istovremeno blagotvorna i pogubna. S percepcijom Zenice kao industrijskog grada, Bajramović se nije želio sukobljavati, već je u duhu postmoderne prigrlio svoje okružje i transliterirao ga u osobni registar vizualnih kodova. Najupečatljiviji likovni ciklus koristi upravo željezo kao primarni medij pa otuda i naziv Žeoksi za slike nastale otiskivanjem željeznog oksida na papir i filc, ponegdje s akvarelnom intervencijom. U duhu kulture otiska, mogli bismo govoriti o svojevrsnim monotipijama koje umjesto klasičnog pigmenta koriste praškastu hrđu te se prijenosom na podlogu razlijevaju u raznovrsne šare, uzorke i naizgled prepoznatljive predmete. Tendencija konkretiziranja viđenoga, odnosno sintetiziranja smislenih likova iz apstraktnih organičkih formi – pareidolija – svojstvena je podjednako Rorschachovom testu i gatanju iz kave, ali uvijek je riječ, kao i na Bajramovićevim slikama, o slučajnim uzorcima. Pa iako u Žeoksima možemo „vidjeti“ površine planeta, pustinjske dine, kanjone rijeka, zapravo je uvijek i samo riječ o nenamjernim uzorcima kojima autor dopušta da se osamostale od mogućih figurativnih premisa, a oni ga nagrađuju raskošnošću svojih varijeteta – fluidnih linija, mrlja i ploha – zapravo slučajnog crteža u rafiniranom kromatskom rasponu od okera do zagasite smeđe. Površine koje asociraju prostornost namamile su autora da u sljedećem koraku doista počne gužvanim papirom, letvicama i fragmentima matrice oblikovati reljefe, ponovno kao apstraktne situacije, ali i kao papirnate tuljce koji pak podliježu cijelom novom spektru mogućih tumačenja, od evociranja pergamenata i svirala, do poredbe s učenošću, povijesnošću, zakonom i redom. U daljnjem radu one su nužno rezultirale potpunim oslobađanjem od zida i osamostaljenjem u prostoru, ali zanimljivo je primijetiti da je vizualnoj činjenici Žeoksa, davne 1966. godine prethodila mala slika istovjetnog duktusa nalik dekalkomanijama, uvezujući autorovu sklonost eksperimentiranju s discipliniranom dosljednošću koja je potrebna da bi se zaokružio ovako složen i vizualno potentan ciklus ... Rad Muhameda Bajramovića rese odlike koje baš nikada nisu zatajile – disciplina, ustrajnost i autentičnost koja proizilazi iz neposrednog okoseblja. Kao što je Bajramović svjedok povijesti Zenice i oporog zraka zapunjenog željeznim česticama, isto tako je i pamtitelj nerafiniranih tkanica, kostrijeti i vune, povijesne i poetizirane neimaštine te, konačno trudbeništva, odgovornosti i samoprijegora kojim su živjeli oni prije nas. Sve te estetske i etičke datosti autor je smatrao svojima te ih je preobrazio u druge oblike sebe, u materijalne činjenice svojih likovnih djela. Time je željezna ruda dobila vrijednost zlata, okrajak grafičke ploče plemenitost spomenika, a grubo sukno toplinu najcjenjenijeg ruha. Pretvarajući neugledno u svečano i opće u osobno, Bajramović je nehotično kreirao pravi postmodernistički panegirik svome gradu i njegovoj posebnosti – Marin Ivanović
**
Autorica Serijala Portreti – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Detalj sa izložbe „Preobrazbe materijala: kritički osvrt 2014. – 2022. Muhameda Bajramovića. Izložba je otvorena 21.juna 2022.godine u Collegiumu Artisticumu.
Foto - Selma Dizdar