Milomir Kovačević Strašni: Dobro promišljenoj fotografiji ne treba spektakl – ona sama govori

U Art Kvart razgovoru Milomir Kovačević Strašni istakao je da je njegov rad dosljedan, promišljen i duboko ličan, te da fotografiju ne vidi samo kao dokument, već kao umjetnički i životni proces.

Govoreći o svom profesionalnom identitetu i prepoznatljivosti, Kovačević je istakao da je njegov rad rezultat dosljednosti, a ne trenutne inspiracije.

„Čovjek radi ono što misli da treba da radi, što voli. Ako se to radi čestito, pošteno i dosljedno, ljudi prepoznaju taj rad.“

Naglasio je da fotografiju nikada nije doživljavao samo kao tehnički posao, već kao trajni način komunikacije i bilježenja stvarnosti:

„Fotografija ima moć da zabilježi bitne momente, zavisno od toga ko je dosljedan u tome i kako radi.“

Izložba „Vatrogasci u ratnom Sarajevu“

Govoreći o nastanku ove izložbe, objasnio je da je sve počelo jednom ratnom grupnom fotografijom, koja ga je kasnije potaknula na širi ciklus.

„Prva ideja bila je ta grupna fotografija iz rata. Kasnije sam, gledajući negative i arhivu, počeo tražiti tragove tih ljudi i njihovog rada. Kada nisam mogao pronaći sve pojedinačno, odlučio sam da kroz arhivski materijal napravim kompletnu seriju, da njihova priča ne ostane zaboravljena.“

Naglasio je koliko ga je impresionirao njihov rad u ekstremnim uslovima:

„Oni su bili direktno u plamenu, sa minimalnom opremom, bez svega onoga što danas podrazumijevamo. Kada danas gledam te fotografije, vidim njihovu hrabrost i predanost. Te slike su za mene izuzetno emotivne i važne.“

Promišljeni autorski rad i vjernost filmu

Kovačević je podvukao da njegov rad nije improvizacija, nego pažljivo osmišljeni ciklusi.

„Ja nisam ratni fotograf nego fotograf u ratu. Radim serije fotografija i sve što radim ima koncept. Svaka izložba je dio šireg ciklusa, ništa nije slučajno.“

Dodao je da vjeruje u snagu same fotografije, bez potrebe za pretjeranim efektima:

„Ako je fotografija dobro promišljena i dobro snimljena, ona ne treba spektakl. Ne trebaju joj posebna svjetla ni dodatni efekti. Ona sama govori dovoljno, ako joj se da prostor da bude viđena.“

Izložba kao iskustvo i prostor susreta

Za njega je izložba cjelovito iskustvo, a ne samo prezentacija radova.

„Kada neko uđe u prostor izložbe i kada izađe, mora osjetiti da je bio dio nečega. Izložba treba imati atmosferu, ritam, kao mini film. Nije dovoljno samo okačiti fotografije, postavka je jednako važna kao i sam rad.“

Istakao je i važnost neposrednog kontakta s publikom, posebno u manjim prostorima:

„Volim izlagati i u galerijama i u manjim prostorima, poput kafana ili alternativnih mjesta, jer tu dolazi do direktnog susreta s ljudima. Tada razgovor nastaje prirodno, bez distance, i fotografija dobija dodatnu dimenziju.“

Sarajevo i Pariz – dvije faze stvaranja

Govoreći o životu između dva grada, naglasio je emotivnu vezu sa Sarajevom, ali i profesionalni razvoj u Parizu.

„Sarajevo je grad moje mladosti i početaka. Dobar dio mog života i arhive vezan je za taj grad. Kada dođem, osjećam povezanost, ali i promjenu.”

O radu u Parizu rekao je:

„U Parizu sam razvio novi ritam. Danju radim u laboratoriji, u mraku, a noću izlazim na ulicu da fotografišem. To je moja nova faza rada, i to mi odgovara.“

Poruka mladima

Za kraj je mladima poručio da je rad temelj svega.

„Sve što radite, radite s ljubavlju i punim srcem. Nema kalkulisanja. Nekad će biti godina bez izložbi, nekad bez novca, ali ako radite iskreno i kontinuirano, rezultati će doći. Koliko sebe date u posao, toliko će vam se vratiti. Nekad brže, nekad sporije. Ali bez rada nema ni rezultata. Ni talenat ne znači ništa ako iza njega ne stoji rad.“

federalna.ba