Međuvršnjačko nasilje postalo društveni fenomen
Šta je bio okidač da djeca i u BiH, posebno učenici, sve više pažnju na sebe skreću time što nekome prijete? Slučaj iz Beograda može biti jedan od njih, ali ovakim slučajevima svjedočimo i u Americi, Njemačkoj, Australiji. Rekli bismo pandemično. Vršnjačko nasilje je pojam s čijim se posljedicama sve više susrećemo. Primijećeno je kako učenici u nekim školama u BiH donose spiskove za odstrel, i prijete da će donijeti oružje. Osim slučaja u Lukavcu u kojem je učenik pucao na nastavnika, ostali slučajevi su ostali samo na prijetnjama.
Kada je u pitanju Tuzlanski kanton, posljednje prijetnje vežu se za učenika Osnovne škole "Solina" u Tuzli. Poruke koje je učenik uputio bile su alarm za djelovanje s obzirom na to da su sadržavale imena i prezimena učenika kojima će prvo nauditi. Direktorica škole kazala je kako je slučaj odmah prijavila nadležnim službama.
„Nikad ne znamo i nije na nama da procjenjujemo da li je to šala ili nije i da li je ta prijetnja nešto što će neko od djece ko je uputio prijetnju izvršiti“, kaže Belma Smajić, direktorica OŠ "Solina".
Da vršnjačko nasilje postaje sveprisutniji problem pokazuju i podaci MUP-a Tuzlanskog kantona. Uočen je, kažu, povećan broj prijava u kojima se ukazuje na neprihvatljivo ponašanje maloljetnika u školama s posebnim fokusom na vrijeđanje, naguravanje, donošenje plastičnih pištolja i prijeteće poruke.
„U većini slučajeva je utvrđeno da se u neprihvatljivim ponašanjima ne stiču obilježja krivičnih djela, već obilježja disciplinske odgovornosti učenika kao i razni oblici asocijalnih ponašanja, te u skladu s tim se poduzimaju dalje mjere i radnje od strane policijskih službenika i postupajućih tužilaca“, navode iz Uprave policije MUP-a TK-a.
Pokazuje nam to i činjenicu da maloljetnici žele privući pažnju, samo što to rade na pogrešan način. Djeca vole da imitiraju i pronalaze idole, tvrde sociolozi, samo što u većini slučajeva teže ka negativnim trendovima. A negativnim trendovima su podložni, u najvećem slučaju, zbog društvenih mreža.
„Škola je sigurno okruženje, međutim, virtualni svijet nije. I oni su više u tom virutalnom svijetu nego u ovom realnom svijetu“, ističe sociologinja Smiljana Vovna.
Kada se u školama primijete takva ponašanja, najčešće se kontaktiraju centri za socijalni rad koji onda upućuju zahtjeve za odgojne mjere s fokusom na preventivne tretmane. Slučaj preuzma Odgojni centar u kojem maloljetnik tokom tretmana dobija svu pomoć i podršku od stručnih osoba. Najčešću prepreku pri ostvarivanju rezultata prave roditelji maloljetnika kojem treba pomoć.
„Ne dovode svoje maloljetnike koji su upućeni u Odgojni centar ili problemi kada maloljetnici dođu jednom ili dvaput u naš centar na tretmane i više neće da se pojavljuju“, navodi Faruk Durmić, direktor Odgojnog centra TK-a.
Mnogim roditeljima je teško prihvatiti da je njihovo dijete sklono nasilnom ponašanju. No, jednako je teško i roditeljima koji saznaju da je njihovo dijete žrtva nasilja. I jedni i drugi bi trebali zajedno raditi jer je ovo problem cijelog društva. Ono što smo gledali samo u filmovima, kažu roditelji, danas je slika stvarnosti.
„Vide šta se kod njih dešava, obezbjeđenje u školama, ismijavali smo se tome, a sad to dolazi kod nas. Treba sve s nekom pažnjom, dozom opreza posmatrati“, upozorava roditelj Adnan Kravić.
Djecu koja čine nasilje ne smije se stigmatizirati i apriori proglašavati kriminalcima. Jer, pozadina njihovog ponašanja može biti kompleksna. Moramo se više baviti uzrocima, a ne posljedicama, jer potreba djeteta za takvom vrstom pažnje ukazuje na izostanak pažnje u drugim segmentima života. Od roditelja, društva, drugara. Svi smo podjednako krivi i odgovorni, ali i zaduženi za pravovremenu reakciju, kaže struka.
federalna.ba