Majka Kraljica Katarina Kosača – Kotromanić - Nataša Bartula Hebert

**

Dobro je čitati ... čitati priče stoljećima trajajuće; priče univerzalnih poruka ljudima i svakom ponaosob ... dobro je čitati priče o Ženi, Majci, Kraljici ... o Katarini ... da znamo i pamtimo njenu sudbinu, njenu bol da ne zaboravimo i da vidimo tragove njenih djela, danas.

**

Nataša Bartula Hebert do sada je objavila pet romana - „Refugee Tears“ (na engleskom jeziku), „Izbjegličke suze“, „Moj pedalj zemlje“, „Ljiljana, jabuko moja“. Objavila je i zbirku pripovjedaka „Jača od vučice“.Nataša je autorica i nekoliko knjiga za djecu – „Mačak Marko i druge priče“, Puž Ćira i druge priče“ i „Larin čarobni svijet“. Njena priča „Grom iz vedra neba“ objavljena je u knjizi „Paralelni svetovi“ u izdanju „Metafizike“ iz Beograda. Četvrti roman Nataše Bartula Hebert „Dubrovnik, grad nabožićki“ objavila je Izdavačka kuća Bosanska riječ Sarajevo, 2021.godine, u biblioteci Posebna izdanja. A, roman „Majka Kraljica Katarina Kosača - Kotromanić“ objavljen je u suizdanju Izdavačke kuće Art Rabic i Zaklade Ljudsko bratstvo, 2024.godine.

**

Goran Simić, književnik - Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić

Ako romansiranu biografiju shvatimo kao književno popunjavanje velikih praznina koje se javljaju u svim knjigama historije, između redova suhe biografije, ako je imaginacija ta koja nedostaje, onda ovaj roman Nataše Bartule Herbert treba smatrati briljantnim vodičem. U oba smjera. U smislu koliko historija može biti oplemenjena književnom rekonstrukcijom i koliko književnost može biti oplemenjena likovima i životima koji nisu dopričani na način na koji zaslužuju da ožive u oba smjera. 

Kraljica Katarina, koja je na Balkanu ostala kao sinonim čvrste žene, a koja je u svoj život utkala tri života, u ovom romanu je dobila još jedan, romaneskni život. No neka romaneskne crte romana ne zavaraju čitaoca. Ispod njihove površine nalaze se historijske činjenice kao čvrsti obrisi debla ispod kore u koje je Nataša studiozno zagrebala u potrazi za vjerodostojnim izvorima.

Istinski čestitam Nataši Bartula na ovom romanu koji na briljantan način osvjetljava lice Kraljice Katarine kakvo nam samo darovit pisac može ponuditi.

**

Prof. dr. Dubravko Turalija - Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić

Kao što je svojedobno dubrovački kroničar Lukarević, na temelju rukopisa, svjedočanstava i pripovijesti, napisao pionirsku biografiju o Kraljici Katarini, tako je moderna spisateljica Nataša Bartula Hebert napisala ovaj radoznali povijesni roman. Sabijajući građu u jedan nukleus, slijedom misli i osjećaja, autorica kao da odvija stari oštećeni film, kako bi razvila obiteljske fotografije u otopini povijesne patine te tako nježno, skoro nečujno, ušla u kraljičine rimske samostanske ćelije, oživjela likove i uprisutnila predmete. I doista, autorica nazuva kraljičine papuče, zaogrće se njezinim vunenim šalom, privija se uz njezin krevet, sjeda na njezin stolac, nadvija se nad kraljičin skriptorij, otvara njezine ladice, laća se njezina pera i umače u njezin kalem. A tada, kao da se sve pretvara u novu stvarnost do sada manje poznatu. Sama kraljica se budi, ali ne više kao udovica nego kao žena pokorene nacije. Iz kreveta se ne ustaje očajna majka otete djece, nego „majka hrabrost“ – majka nade. Na svoje noge ne staje shrvana žena, nego se podiže junakinja, junakinja koja ne proklinje zlokobna neprijatelja, osvajača, otimača, pljačkaša svega što je pripadalo njoj i njezinu kraljevstvu, nego o njemu razmišlja, propitkuje i produhovljuje sudbinu kako bi prigušila majčinski nagon odmazde, kako bi primirila kraljevsku savjest i u najvećoj boli ostala dostojanstvena i kulturna, kršćanska i europska vladarica bez zemlje, ali s obrazom. Doista je znamenit čin povijesti da se žena bez muža, majka bez djece i kraljica bez kraljevstva podanički predaje u ruke prvaku svih kršćanskih muževa, ocu djece katoličanstva i krunitelju gotovo svih vladara zapadnih kraljevstava. Tako su se trnci u damarima kraljice malog kraljevstva refleksno prenijeli na cijeli organizam kršćanskog svijeta koji, svjestan ili ne i dandanas funkcionira na isti način. 

Autorica povijesnog romana Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić ne propitkuje detalje zamršene srednjovjekovne povijesti, to joj nije ni cilj, nego na temelju brojnih pročitanih stručnih djela, upušta se u more odmakle prošlosti i uranja u njezine tamne dubine ne bi li, iz tih zamućenih bezdana, izvukla na obalu suvremene književnosti još neotkriveni biser koji će zablistati novim estetskim sjajem. 

Roman Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić autorice Nataše Bartula Hebert podijeljen je u dvanaest podjednakih poglavlja. Prvo poglavlje bavi se slijedom nabujalih misli same kraljice u svojoj rimskoj samostanskoj ćeliji, u kojoj provodi svoje posljednje dane. Drugo poglavlje, s ostalima u nizu, retrospektiva je kraljičina boravka u Hercegovini, Splitu i Dubrovniku i njezina „pritucanja od nemila do nedraga“. Tako, u razgovoru sa svojom braćom Vladislavom i Vlatkom, ali i sa svojim ocem herceg Stjepanom Kosačom proživljava reanimaciju svoje duše, ali istodobno i teško prihvaćanje sudbine koja se nadvila nad cijelu obitelj. Posebno je dirljivo sedmo poglavlje u kojem kraljica razgovara sa svojom majkom. Bespomoćna majka sluša kćer i majku koja je izgubila svoju djecu. Taj ljutičin sekret koji joj kao otrov kola mislima navodi je na očajničke razgovore u daljnjim poglavljima, koji kao svojevrsni diplomatski pregovori redom završavaju bezuspješno. Poput žučne vrećice puknuo je i razlio se taj kraljičin debakl u poglavlju posljednjem, gdje naizgled umire sama i očajna, ali u stvarnosti oživljava velikodušna patnica koja je sve razdala i sve predala drugima, kako bi kao posljednji i najdragocjeniji dar, svoju lijepu i pitomu dušu, darivala Bogu začetniku vjere, nade i ljubavi.

Na kraju romana Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić autorica Nataša Bartula Hebert navodi stručnu i popularnu literaturu kojom se koristila tijekom izrade svojeg izuzetnog rada, kako bi dokazala da se njezin književni slijed ne temelji na razuzdanoj mašti i razbucanim mislima, nego na činjenicama, koje i nisu tako važne koliko su ljudske patnje. Razumjeti ljudsku bol, suosjećati s nevoljnima i grliti voljene oko sebe, kao i ne gajiti mržnju prema neprijatelju  i nadati se „mimo svake nade“ ključna je poruka ovog romana koji dodatno, kao nepredvidiv oblak nad usjevima, opominje kako svaki čovjek tijekom života bude i kralj i beskućnik, i vladar i prognanik, i veličanstveni pobjednik i teški gubitnik.

**

Prof. dr. Senadin Lavić - Moj stav o rukopisu

Autorica Nataša Bartula Hebert posvećuje svoj romaneskni tekst jednoj izuzetnoj ženi iz srednjovjekovne bosanske povijesti, Katarini Kosači koja se udaje za bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića. Rukopis polazi od trenutaka samoće Katarine Kosače Kotromanić u Rimu, u izbjeglištvu, daleko od domovine, kada se odmotava povijest, priča i strašni udes srednjovjekovne bosanske kraljevine pred rušilačkim naletom Osmanske vojske. Autorica često koristi povijesne činjenice i događaje te ih planski uokviruje u pripovijedni sadržaj koji dobija romanesknu formu. Imaginacijska struktura postaje vidljiva forma empatije, dubokog razumijevanja i ljubavi prema Katarini.

Autorica pravi uzorni lik majke, pramajke bosanske od Katarine. U pripovijednom sadržaju ona postaje “žena koja beznađe pretvara u lavovsku snagu i tugu u vjeru”. Gubitak djece i domovine učinio je od nje simbol stradalništva. Dok pada kiša u rimskoj noći i vlaga ulazi u kosti, Katarina je određena egzistencijalno i antropološki otmicom svoje djece o kojima nema nikakvih informacija.  To je neprebolna tačka sudbine jedne žene preko koje se povijest prelama u najtragičnijem smislu i uzdiže je u simboličku ravan postojanja iz koje se umjetničkim oblikovanjem pretvara u ideal vrijedan poštovanja. Katarina postaje majka svega bosanskog, majka za sve sinove i kćeri Bosne, majka kraljica Bosne, a Bosna određuje naše duše!

U Katarini je ljubav majke za svoju zemlju, domovinu, kraljevinu. Ona je odana Bosni koja je osvojena od sultanove vojske i koja će stoljećima ostati pod njegovim gospodstvom. Stoga je Katarina veliki bosanski znak nade. “Svijet će pamtiti kraljicu majku, izabranu da u saučesništvu bola bude predstavnica svih majki epohe bez duše.”

Katarina Kosača Kotromanić je u jednom trenutku svoga života prešla u katoličanstvo iz krstjanske vjere (bosanske vjere) Crkve bosanske. Taj čin danas može izgledati čudnovato, ali srednjovjekovni ljudi su često mijenjali svoja vjerovanja i sljedbe. U tome nije bilo neke posebne drame koju bi možda naše vrijeme etnicizma posebno naglašavalo.

Autorica vrlo pažljivo koristi povijesne činjenice, ali ovo je iz duše izmaštano romaneskno djelo i ono može sadržavati atribucije koje ne moraju biti izvedene iz povijesnih činjenica. Djelo dakle nije puki odslik neke ili nečije napisane povijesti. Povijesni tekstovi, nažalost, često nisu mjesto istinitih činjenica. Književnost po svome unutarnjem određenju ne robuje povijesnim sklopovima interpretacije jer je ona izraz umjetničkog oblikovanja. Naglašeno rečeno, romaneskno djelo nije “odraz” stvarnosti ili “ogledalo” povijesnih događaja već slobodna konstrukcija ljudskog genija i kao takvo ga treba razumijevati i poštovati.

Najzad, Nataša Bartula Hebert je ispunila svoj cilj i oblikovala višeslojnu romanesknu sadržinu iz koje se pojavljuje s ljubavlju i emocijom oslikani lik majke kraljice Katarine. Toplo preporučujem objavljivanje i štampanje rukopisa „Majka Kraljica Katarina Kosača – Kotromanić“,  s nadom da će toplina koja se emanira iz njega postati signifikantan dio naše kulturne zbilje.

**

Prvi objavljeni literarni prijevod Oporuke Kraljice Katarine

U toku pisanja romana o životu kraljice Katarine Kosača – Kotromanić zaintrigirao me je podatak da, koliko sam ja informisana, osim sporadičnih pokušaja djelimičnih prijevoda kraljičine oporuke, za 546 godina, koliko je prošlo od kraljičine smrti, nema opšteprihvaćenog zvaničnog prijevoda s latinskog jezika na bosanski, hrvatski i srpski. Na istu enigmu nailazimo i danas, premda se mnogi istoričari i zaljubljenici srednjovjekovlja interesuju za sudbinu Kraljevine Bosne, kao i za životnu priču kraljice Katarine. Stoga sam odlučila da ponudim prijevod čitaocima u romanu Majka kraljica Katarina Kosača – Kotromanić.

Pri prevođenju oporuke, koju je inače cjelokupnu na latinskom jeziku objavio Krešimir Regan u knjizi Bosanska kraljica Katarina: pola stoljeća Bosne,1425-1478, služila sam se vještačkom inteligencijom savremenog prevodilaštva, kao i mojim sopstvenim znanjem nekoliko jezika koji se oslanjaju na latinski, te takođe i mojim lingvističkim i literarnim osjećajem za jezički stil i ornamentiku. 

Nataša Bartula Hebert

Oporuka kraljice Katarine

20. X. 1478. Rim

Testament Katarine, kraljice bosanske, kojim je, osim ako se njena djeca Žigmund i Katarina ne vrate kršćanskoj vjeri, uspostavila Rimsku crkvu kao nasljednika. Ex Cencio Camerario fol. 347

U ime svetog i individualnog Trojstva Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen. Godine Ovaploćenja Gospodnjeg, hiljadu četiri stotine sedamdeset i osme, dvadesetog dana mjeseca oktobra, pontifikata Presvjetlog u Hristu, oca našeg i Gospoda, božanskog proviđenja pape Siksta III. osme godine, u prisustvu mog notara i svjedoka, dole potpisanih.

Svima od potpisanih posebno i zamoljenih, u prisustvu gospođe Katarine, kćerke vojvode Stefana, kraljice Bosne, u kući njenog uobičajenog stanovanja kod crkve Sv. Marka.

Bolesna tijelom, a zdrava i staložena umom, dušom priznaje elemente Božanskog veličanstva, da može još više izliti svoje dobro i milost, i popraviti red palih anđela da čovjek ne bi trpio bolesti i nevolje, niti strašnu i neizbježnu opasnost smrti.  Bog je svojom blagodati stvorio pričesnika i život vječni iz blata zemaljskoga u vijeke vjekova, a nalazi ga kako spava kao životinja, jer nije u stanju da se savjetuje za spas zbog nedostatka razuma, a tim prije što je jasno da su dani i ljudi veoma kratki i prolaze kao sjenka.

Dakle, pobožnim umom i dušom, vođeni smišljenim i zrelim planom, dok razum upravlja umom, da zdravo uredimo spomenutu Kraljevinu bosansku i prava iste, i druga vremenska dobra koja nam je Bog dao, na način koji je bolji za sve.

Pravom, razumom i formom, s pomoću koje je mogla i može učiniti bolje i djelotvornije, stvorila je kraljica svoj sadašnji imenovani testament ili posljednju volju na dole napisan način, kako je željela po pravu zavještanja. A ako po pravu testament nije bio valjan zbog pretericije ili izostavljanja bilo koje druge valjane svetosti, ona je željela i želi da njena posljednja volja bude važeća po pravu kodicila ili darivanja zbog smrti, ili između živih, i kao pravo posljednje volje, to bolje može vrijediti i držati, poništavajući istu kraljičinu oporuku svakog drugog testamenta, i bilo koje druge posljednje volje do sada, pod bilo kojim klauzulama i pogrdnim riječima koje je ona napravila ili izrekla, želeći iznad svega da ovim sadašnjim amanetom odnese svoju dušu svemogućem Bogu, blaženoj Mariji Bogorodici i blaženom Jovanu jevanđelistu i svima preporučenim u svetom sudu nebeskom. I ako ode iz ove svjetlosti zbog nemoći s kojom pati u sadašnjosti, ona bira za pokoj tijela crkvu Svete Marije od Aracelije, gdje želi da bude sahranjena.

Konačno, imajući na umu da, iako je sultan, njen najokrutniji neprijatelj, u prošlim vremenima de facto potukao spomenutu Kraljevinu Bosnu, kraljica ipak nije izgubila pravo na pomenuto Kraljevstvo. I imajući povjerenje u Gospodina, koji ne dopušta da nasilje bude vječno, da bi spomenuto Kraljevstvo jednog dana moglo biti odsječeno od neprijateljske ruke, svrgnuto njome i podvrgnuto kršćanskoj vlasti, voljna je kraljica stoga savjetovati stanovnike spomenutog Kraljevstva i Kraljevstvo, da ono ne padne u ruke nekih koji nemaju prava u Kraljevstvu, već da imaju svoju legalnu i legitimnu vladu, da spomenuta kraljica pomiče svoj um s premisa i nekih drugih razumnih razloga, i prisjeća se obilne milosti i koristi od svete Rimske Crkve i apostolskog sjedišta, na sretnu i svetu uspomenu na Papu Pavla II. i našeg presvetog gospodara, pape Siksta III. Oni su kraljičini saveznici, koji su je uvijek pratili s najprijatnijim gostoprimstvom, pomažući joj u skladu s njenim kraljevskim dostojanstvom, s godišnjom plaćom srazmjernom njenim potrebama i opskrbom dovoljnom za njene potrebe.

U spomenutoj Kraljevini Bosni sa svim pravom, pripadajući, zavisni, povezani i pripojeni, i gore navedene Kraljevine države, zamkovi, zemlje, sela, prava i jurisdikcije, i koristan i neposredan posjed iste svete rimske crkve i apostolske stolice, i našeg gore navedenog Presvetog Gospodina Siksta, od Božjeg proviđenja, ustanovio je Papu III. kao i njegove kanonski izabrane nasljednike. Kraljica se obavezala i predala stolici vjeru, pa tako želi i naredila je da njen sin zakoniti i prirodni Sigismund, ako mu Bog po svojoj beskonačnosti dopusti pomilovanje od Mahometa i njegove zemlje u kojoj on boravi u sadašnjosti, da se vrati pravoj Kristovoj vjeri i da u potpunosti obnovi gore navedeno Kraljevstvo i prava, dominacije i jurisdikcije Kraljevstva bez oduzimanja trebelijskog zakona, te da ga imenuje, titulira i uloži kao Kralj u pomenutom Kraljevstvu, koliko je bio u pomenutoj apostolskoj stolici. Ali ako se spomenuti Sigismund njen sin ne vrati u kršćansku vjeru, kako je bilo preferirano, onda u svakom slučaju spomenuta kraljica hoće napomenuti da zalog oporuke bude ništavan, bez snage i važnosti. Ali u takvom slučaju, ona još jednom moli spomenutu apostolsku stolicu i našeg Svetog Oca i njegove spomenute nasljednike, i obavezuje njega i spomenutu vjeru, da se njena kćerka Katarina, koja također slijedi sadašnju mahometansku vjeru, vrati na svetu kršćansku vjeru. Neka djeca obnove spomenuto Kraljevstvo cjelovito u načinu i obliku prostora, koliko im je pripadalo. A i sinu i kćeri spomenutog, ako ustraju u vjeri Mahometana, spomenuta kraljica je htjela da gore imenovani zalog bude isto tako ništavan na već navedeni način; na njenu volju i zadovoljstvo što se tiče njene imovine, baštine i nasljedstva, bez obzira na bilo kakve kontradiktornosti.

Osim toga, u ostatku pokretne robe i s nepokretnostima koje se nalaze i postoje ovdje u gradu, ustanovila je svoje nasljednike na isti način. Konje i svu konjsku opremu predaje gospođi Pauli Marosani Mirchovich, gospođi Heleni Iohannis Semphovich i gospođi Mariji Georgii Misglenovich. Uz to, spomenuta kraljica je naredila da se od spomenutih dobara koje joj je Bog dao za troškove sahrane izvrši u crkvi blažene Marie in Araceoli.

Također je oporučila i ostavila u amanet spomenutoj crkvi Svete Marije in Araceoli palij ili svoj kraljevski plašt od zlata. Također, istoj crkvi blažena Marie in Araceoli zavještava jedan svileni plašt za oltarski pokrov različitih boja, koji je imala za ukrašavanje svoje kapele. Isto tako, ona je u amanet Bolnici svetog Jeronima od Lausta, u ime naroda Sklavonaca, zavještala cijelu svoju kapelu, odnosno misal, kalež s patenom i kaplarom, košulje i ostalu svećeničku odeždu i jedan svileni pokrov, kojim je prekriven oltar. Takođe je pomenuta kraljica rekla da je imala dvadeset dva dukata kao rezultat zajma od pomenute gospođe Paule kao i trideset osam dukata od Johanesa Kleziha, nadzornika njene kuće. Potom je pomenuta gospođa kraljica poklonila pedeset dukata pomenutoj gospođi Pauli Mirosani Mirkovič. I dvije haljine. Isto tako, poklanja Ivanu Semfodiviču iz Heklene dvadeset pet dukata i jednu svoju dugu odjeću od crnog sukna.

Dariva pedeset dukata gospodaru Radić Johanesu Clesichu kao i jednu tacnu sa srebrnim ukrasima i jednu tursku haljinu od crvene svile i zlata.

Takođe ostavlja u amanet Đorđu Nikoli Zubraviču i njegovoj porodici pedeset dukata.

Svom sinu Sigismundu zavješta jedan od očevih kraljevih mačeva ukrašenih srebrom, pod uslovom da, ako se njen sin Sigismund ne vrati pravoj vjeri Hristovoj, zavješta navedeni mač Balshi, sinu svog brata Vladislava. Isto tako, spomenutoj djeci Sigismundu i Katarini zavješta jednu srebrnu kutiju, te dvije srebrne zdjele i dvije srebrne čaše čiji su poklopci obrađeni emajlom. Sve što preostane, ono od srebra i ostale stvari nepokrivene srebrom, zavješta crkvi Svete Katarine u mjestu Jajce u Kraljevini Bosni.

Naređuje da se od strane njenih dolje potpisanih izvršitelja, prema njihovom popisu, podijeli nasljedstvo među njihovim porodicama prema uslovima i zaslugama osoba.

Za svoje izvršitelje naredila je i izabrala da to budu plemeniti ljudi zakona: dva gospodara zakona - Matheus de Raguis de Ragusio, kanonik Raguzije, prečasni kardinal od Svetog Petra ad Vincula, te kapelan i pomenuta Paula Mirosani Mirochovich i pomenuti Radic Johannes Clesich, kojima je dala punu i slobodnu vlast odmah nakon svoje smrti, te ih je zamolila, i traži od njih da izvrše njenu prethodno navedenu volju.

Sve navedeno što je sadržano u ovom javnom testamentu zabilježeno je u prisustvu, sluhu i umu časnih, diskretnih i religioznih ljudi, odnosno gospodina Georgea de Marinellija, arhiđakona od Arbensija i kapelana od Rimija, oca g. Cardinal s. Marko, brat Karlo od Tibura, brat Antonije od Firence, brat Francisco de Vallemontone, brat Filip od Verčelisa, brat Marijano od brata Kiprijan od Viterba, braća Monasterius i Conveutus s. Marie in Araceoli, zakonito pozvani i zamoljeni gore navedeni koji su dolje potpisali vlastitim rukama.

Nakon toga, spomenuta gospođa kraljica želi da ova oporuka bude predstavljena u javnom obliku našem presvetom gospodaru i svetom kolegiju kardinala, lordu Roderiku, biskupu Porta, kardinalu i vicekancelaru svete rimske crkve, najpobožnijem zaštitniku i jedinstvenom dobročinitelju, zajedno s mačem Kraljevstva.

Pomenuta kraljica traži da se njena oporuka predstavi spomenutom Presvetom Gospodinu i Svetom kolegiju kardinala zajedno s kraljevskim mačem, tako da može biti sačuvan zauvijek.

Ja, Antonije Juraj od Sklavonije, prezbiter Spalatske biskupije, činovnik u bazilici kneza Apostola grada, javni bilježnik sa carskom vlašću, sačinio sam javnu oporuku u sadašnjosti i potpisao je svojim uobičajenim znakom i imenom.

Ja, Georgius de Marinelli, arhiđakon od Arbensisa, gore pomenuti svjedok, zamoljen sam i zatražen da se svojom rukom potpišem za sve pojedince sadržane u gore pomenutom testamentu.

I ja br. Karlo iz reda franjevaca i vikar svetog samostana Areceoli, gore pomenuti svjedok, bio sam prisutan i od mene je traženo i zahtijevano da se svojom rukom potpišem za sve koji se nalaze u gore pomenutom.

I ja br. Anthony Franjo iz Reda franjevaca iz gore navedenog mjesta, i gore navedeni svjedok, bio sam prisutan, i čuo sam, i pošto sam prihvatio vjerodostojnost gore navedenog, potpisao sam.

I ja br. Francis de Vallemontone iz Reda franjevaca, bio sam gore spomenuti svjedok svega što je sadržano u ovom testamentu, kao i istinitosti premisa koje sam svojom rukom potpisao.

I ja br. Philippus de Vercellis iz Reda franjevaca, bio sam gore spomenuti svjedok svega što je sadržano u ovom testamentu. Sam sam se svojom rukom potpisao za vjerodostojnost prethodnog.

I ja br. Kiprijan od Viterba, iz reda franjevaca, bio sam gore spomenuti svjedok prisutan svim pojedinostima sadržanim u ovom testamentu, a vjerodostojnost u gore navedeno sam svojom rukom potpisao.

I ja br. Marijan Rimski red. Bio sam prisutan i svjedok gore navedenog.  Vidio sam i čuo, i zakleo sam se u istinitost prethodnog.

R. Kardinal Sv. Đorđe, pošto smo vjerno slušali originalni registar navedenog testamenta, mi smo se potpisali na njega.

Ja, Ant protonotara Viterboa i klerika Apostolske komore, pomenuti revidirani javni testament, i od sebe i svih lordova, to jest, gore pomenutog lorda komornika, i dole potpisanih klerika Komore, vjerno sam slušao testament i vlastitom rukom potpisao u sadašnjem registru u Apostolskoj komori.

I ja, Ludovicus Agnellus protonotar i klerik Apostolske komore, dao sam svoj doprinos i potpisao se na gore navedeno.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar